Snaga se ne crpi iz pobeda, već borba je ta koja razvija snagu. Kad je teško, ne predajte se – to je snaga!
Mahatma Gandi
Naša draga Srbija je fenomenalna zemlja. Prepuna je raznoraznih čudnih fenomena, od teniskih, preko najnovijih tužno-fudbalskih do medicinskih. Hajde najpre da krenemo od medicinskih, jer kako je poznato, u zdravom telu je vrlo zdrav duh. Pre nekoliko dana otkriven je fenomen koga nema nigde u svetu i koji će, verovatno, ući u Ginisovu knjigu rekorda, samo da ovi Ginisovi čuju za ovaj rekord i srpski fenomen.
U Novom Pazaru dekanka fakulteta gospođa prof. dr Zana (prezime poznato redakciji i polovini Srbije ), je doktorka neobična rekorderka. Upisala je medicinski fakultet sa šesnaest godina, završila ga u redovnom roku, bez ijednog pada na nekom od mnogobrojnih ispita. Nije imala živce da se maltretira po dosadnim gimnazijima kao ostala obična deca. Prosek na fakultetu joj je vrlo visok, čak 9,70. Diplomski, logično, čista desetka, da se mlado dete, nesvršena gimnazijalka, ne traumira dodatno. Bila je srpski vunderkind.
Možda nema veze sa ovim obrazovnim dostignućem, ali njen tata je tada bio dugogodišnji rektor istog univerziteta. Dobra i vunderkind – ćerka je nastavila porodičnu tradiciju i danas je ona rektorka na istom.
I priča bi bila vrlo idilična da se nije tamo negde pojavio neki Akademski plenum koje je vrlo učtivo pitao rektorku kako je moguće da sa samo šesnaest godina i jednim razredom gimnazije upiše medicinski fakultet.
Ono jeste da je ovo smisleno i akademsko pitanje, ali im je rektorka Zana oštro, u klasičnom Piksijevom stilu, odbrusila: Na glupa pitanja ne odgovaram! I sve ih do jednog isterala sa fakulteta, bez odgovora, naravno.
Eto, to je moderna varijanta srpske fenomenologije duha. Sve se brzo i uspešno reši kad postoji obostrano razumevanje dve strane.
Drugih većih problema na medicinskim fakultetima, izgleda, za sada nema, pa da pređemo na druge bliske teme. Na primer – medicinske sestre.
Zahvaljujući našem vrednom i modernom Ministarstvu prosvete imamo najspremnije, najvrednije i najlepše medicinske sestre u Evropi, a možda i šire. Ove najlepše su iz medicinske škole – smer za estetiku! Pošto su te naše divne sestre odavno u inostranstvu i leče inostrane građane, suočili smo se sa velikim deficitom tog važnog i zgodnog medicinskog kadra u našim zdravstvenim ustanovama.
I baš kad smo se plašili najgoreg scenarija, naše Ministarstvo je izašlo ponovo sa jednom od svojih mnogobrojnih – fenomenalnih ideja – deficit stručnog kadra nadoknadićemo tako što ćemo organizovati brze i kratke kurseve prekvalifikacije za medicinske sestre. Mogu se prijaviti frizerke, krojačice, spremačice, kuvarice i druga srodna zanimanja. Na ovom obrazovno-pedagoškom eksperimentu zavidi nam ceo civilizovani svet koji se toga nije setio, ali mi smo ipak Srbi.
Jedino čega se plašimo su zloslutna predviđanja univerzitetskog profesora Miodraga Zeca koji je odavno slutio šta će biti ako i dalje nastavimo da urušavamo obrazovni sistem, koji ionako nije daleko od tragičnog pada. Odavno nam je satiričnim tonom govorio šta će nam se desiti ako budemo prezirali znanje, a uvažavali aktuelnu i popularnu kupovinu diploma. Rekao je da će doći vreme kada će hirurg na operaciji koristiti mobilni telefon da izgugla i vidi gde se pacijentu nalazi bubreg. Naveo je i primer jedne skoro postale i ekspres prekvalifikovane zgodne medicinske sestre, koja je do skoro bila dosta zgodna frizerka.
Čudno kako te zgodne brzo uspevaju u zdravstvu. Doktor joj traži da mu donese plazmu, a ona mu donese kutiju PLAZMA KEKSA. Doktor se nervira, a sestra ga ne razume jer je kupila najskuplji keks. I to je, takođe, model srpske fenomenologije medicinskog duha.
Ali, nema mesta pesimizmu, ne sme se klonuti duhom. Najnoviji fudbalski fenomen je da imamo publiku koja je primer za kulturno ponašanje. Tišina na stadionu u Leskovcu je bila kao na premijeri baleta Labudovo jezero u Baljšom teatru u Moskvi. Nedostajala je samo muzika Čajkovskog. Samo se nije znalo da li prisutni gledaoci navijaju za Srbiju ili za Albaniju, ili za sebe, što je dalo poseban čar ovoj kamernoj atmosferi.
Kada je na kraju ceo stadion spontano skandirao Piksi odlazi, on ih je samo prezrivo pogledao, žvaćući svoju čuvenu žvakaću gumu i doviknuo im:
– Na glupa skandiranja ne odgovaram! Zar zbog vas treba da se odreknem svoje skromne plate od MILION I ČETIRISTO HILJADA EVRA GODIŠNJE?! I više, kad je prestupna godina.
Piše: Petar Stefanović
