Pozorišni kritičar i reditelj Goran Cvetković, koji je nedavno preminuo posle duge bolesti, bio je selektor Joakimfesta u godinama kada je Nebojša Bradić bio direktor Knjaževsko-srpskog teatra.
Bilo je važno učvrstiti saradnju sa teatrima u regionu i dovesti najbolja ostvarenja iz zemlje, koja bi mogla da budu prikazana na kragujevačkoj sceni. Posebno su bile zanimljive i hrabre selekcije koje je potpisivao pozorišni kritičar Goran Cvetković, nastojeći da festival pokreće dijalog sa vremenom.
Hrabrost je bila odlučujući kvalitet Goranovog života, kako u pozorištu, tako i kao građanina. U oktobru 1991. godine on i njegova pokojna supruga Gordana Cvetković – grafička umetnica, bili su među retkima koji su se usudili da organizuju antiratne proteste.
Kada je Goran 2002. postao pozorišni kritičar, imao je hrabrosti da napiše ono što zaista misli, bez straha od posledica. Zbog toga je stekao mnogo neprijatelja u klanovima koji već decenijama haraju srpskom pozorišnom scenom. Kao iskusan reditelj sa enciklopedijskim znanjem o pozorišnoj istoriji, praksi i teoriji, kao i o klanovskim trange – frange, Goran je nemilosrdno i stručno razotkrivao njihovu političku podobnost, gramzivost, pomodarstvo, prezir prema publici i poreskim obveznicima i nedostatak talenta.
U osnovi svih njegovih kritika bila je njegova beskompromisna vizija da pozorište treba da bude sredstvo za promenu i pojedinca i društva na bolje. U osvrtu na Don Kihot – ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva, autorski projekat Zlatka Pakovića, u produkciji Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, Goran je pisao o onome što je žudio da vidi, a čega danas retko ima na srpskim pozornicama:
Zapravo, ove autorske predstave iz iste muške porodice, opasnih autora – Boruta Šeparovića, Urbana Andraša i, pre svega, Olivera Frljića, pokazuju nam danas i ovde šta zapravo pozorište jedino i treba da bude. Taj razigrani i slobodni, koncentrisani i kompetentni susret gledaoca sa samim sobom i društvom, u kome ga inače permanentno, moć i vlast premazuju raznim šarenim lažima, da bi ga bolje opljačkali – taj teatar se na našem tlu brižljivo potiskuje i kažnjava na sve načine. Može se reći da je publika skoro potpuno zaboravila da prati pozorište skokovitih iskrica, mašte i inteligencije, koje je ne tako davno dominiralo scenama Beograda i cele Jugoslavije.
Pre nego što sam otkrio Goranove kritike, decenijama sam čitao kritike u Njujork tajmsu, Gardijanu i drugim elitnim novinama na engleskom jeziku. Najbolji od tih kritičara u osnovi su pisali iz perspektive publike, dok je Goran pisao iz perspektive reditelja: diplomirao je na Akademiji za pozorište, film, radio i TV u junu 1974. u poslednjoj klasi prof. Vjekoslava Afrića.
Goranovih skoro trideset godina iskustva kao pozorišnog i radio reditelja, uključujući petnaest godina kao reditelja i Umetničkog direktora Akademskog pozorišta u Beogradu, davalo je njegovim kritikama autoritet, koji je nedostajao svim drugima koje sam pročitao.
Neobičan i dragocen kvalitet Goranovih kritika je i snažan didaktički element, pri čemu mnoge od njih sadrže dovoljno uvida o istoriji i teoriji pozorišta da bi mogle poslužiti kao materijal za naučne članke ili master teze. Na primer, u kritici o šabačkoj produkciji Ćelave pevačice, Ežena Joneska iz 2014. godine, Goran ne samo da daje autoritativnu analizu Joneskovih drama i njegovog mesta u istoriji pozorišta, već uključuje i poređenje sa Semjuelom Beketom:
Relativizovanje realnosti u ime umetničke istine, hrabro prekopavanje po skrivenim slojevima javnih i tajnih okolnosti pod kojima se pojavljuje čovek, specifična poezija, sloboda da se postavljaju radikalna pitanja garantovanim modelima ponašanja… sve su to polja istraživanja, koje su i Beket i Jonesko, brižljivo proučavali i tražili i nalazili dramski i pozorišni izraz za svoja otkrića. Jonesko je pisac komada koji su nedovoljno smešni – Beket proizvodi jezu kosmičke usamljenosti čoveka, ali oba ova pisca – iako na prvi pogled sasvim različitog izraza – bave se apsurdima u čoveku, društvu i svetu kakav jeste.
Impresivnost Goranovih kritika ogleda se i u činjenici da ih je pisao i do petnaest za mesec dana, prateći predstave po celoj Srbiji, vozeći svoj veliki, stari „sitroen”, kao i putujući na pozorišne festivale, širom bivše Jugoslavije. U svemu što je radio, davao je sve od sebe.
Pre mnogo godina sam pročitao jednu Goranovu rečenicu, koja mi često pada na pamet: „Dobra predstava postaje cigla u zidu ličnosti gledaoca“. Goranove kritike mogu poslužiti kao cigle u nečemu, čemu i sami treba da težimo: da budemo strastveni borci za pravdu i istinu, kakav je on bio.
Piše: Milovan Mračević
