Obraćam vam se kao član Slobodnog univerziteta Kragujevac (SUKG). Iskustvo iz prethodnog perioda uverilo me je da je to jedini prostor u kojem mogu delovati i govoriti u potpunosti slobodno.
Užasna tragedija u Novom Sadu ogolila je do kraja stepen korupcije ove vlasti. Ta nesreća, koja je pokazala da korupcija može ugroziti živote svih nas, uzdrmala je javnost do temelja. Talasi protesta ubrzo su se proširili Srbijom, predvođeni aktivistima, političarima i studentima. Nenaviknuta na organizovani otpor i odlučnost, vlast je reagovala kako jedino ume – brutalno i nekontrolisano.
Već tokom prvih napada na mirne demonstracije studenata FDU-a postalo je jasno da dolazi nova generacija, spremna da za svoje ideale ide do kraja. Odlučni da se ne povuku pred starim, banalnim opravdanjima za represiju, studenti su se odlučili za dva ključna koraka u svojoj borbi – blokade i zahteve. Fakulteti pod blokadom postali su njihova sigurna utočišta, a njihovi zahtevi, koje vlast do danas nije ispunila, moćno oružje koje već šest meseci podriva auru naprednjačke vlasti. Protesti se šire čitavom zemljom, a niz autogolova koje vlast pravi u pokušaju da ih kontroliše deluje kao ulje doliveno na vatru već raspaljenog narodnog nezadovoljstva.
I dok se u Srbiji često govori o raznim „svetim trojstvima”, studenti su sada stvorili jedno novo – blokade, zahtevi i plenumi. Plenum, taj magični sastojak direktne demokratije, stavlja pojedinca u središte odlučivanja i omogućava neposrednu diskusiju u kojoj se zajednički traže najbolja rešenja za složene probleme.
Rađanje slobodnog univerziteta
Dok osluškujemo šta se dešava širom zemlje, na sad već nebrojenim protestima, sve glasnije se govori o prvom plenumu koji će održati studenti Filološko-umetničkog fakulteta (FILUM). Okupljeni u centru grada na otvorenom, studenti donose ključnu odluku – započeće blokadu fakulteta i pridružiti se kolegama širom Srbije. Paradoksalno, nesposobnost i nezainteresovanost svih prethodnih vlasti da reše problem zgrade FILUM-a – zbog čega se naše kolege već godinama sele iz jednog u drugi prostor kao podstanari – otvorila je prostor da ova blokada postane još moćnija. U nedostatku sopstvenog prostora, studenti su primorani da blokiraju onaj zajednički – rektorat. Poruka je jasna, ako nemamo prostor za obrazovanje kreiraćemo sopstveni prostor slobode.
Nisam imao dilemu ni ranije, ali tog trenutka postao sam siguran da moram biti uz studente od samog početka. Posetio sam ih još te prve večeri. Među njima je bila i Hristina, moja studentkinja, koja je sama odlučila da se pridruži protestu. Kao profesor, svestan da će moja predavanja uskoro zamreti na neodređeni period, okupio sam svoje studente u želji da ih ohrabrim. U njihovim očima sam video snagu i odlučnost, ali i zebnju pred neizvesnošću koja im predstoji. Kako se to prirodno očekivalo, blokade počinju da okupiraju studentsku misao i postaju realnost svih fakulteta našeg Univerziteta. PMF i FIN slede primer FILUM-a, a kasnije se priključuju i ostali. Cela akademija je stala.
Prolaze meseci, a očekivano zamiranje protesta tokom praznika nije se dogodilo – masovnost i snaga demonstracija nekontrolisano rastu. Susreti na blokadama i protestima pružaju priliku profesorima da razgovaraju, a sve češće se postavlja pitanje našeg angažovanja. Prihvatili smo studentske zahteve kao svoje, ali je postalo jasno da to nije dovoljno.
Hrabre koleginice iz Novog Sada pokreću nešto što nazivaju Slobodan univerzitet Novi Sad – neformalnu organizaciju sa ciljem da otvori prostor za slobodnu akademsku diskusiju o svim problemima koji pritiskaju akademsku zajednicu. Od tog trenutka bilo je jasno da nešto slično mora postojati i u drugim univerzitetskim centrima.
Mitinzi i protesti se nižu – kragujevačko Sretenje, niško majanje, beogradski krešendo 15. marta. Nakon meseci onlajn dopisivanja postajemo svesni da smo spremni da oformimo Slobodni univerzitet Kragujevac (SUKG). To je bio tek početak, a kasniji događaji će pokazati koliko se zapravo nismo međusobno poznavali ni na samom Univerzitetu – kako profesori, tako i studenti.
U drugoj polovini marta, ideja je sazrela. Nakon prvog sastanka organizatora, započeli smo prvi plenum SUKG. Prepun amifiteatar Fakulteta inženjerskih nauka, sa preko 130 profesora i saradnika, nama moderatorima delovala je kao vojska spremna da već tog popodneva zakorači u oslobođeni Beograd. Ali, tada nas je zapljusnula realnost. Konglomerat različitih mišljenja, ambicija, pa čak i interesa, počeo je da izbija na površinu već u prvim minutima. Postalo je jasno da nemamo odgovore na mnoga pitanja.
Nezadovoljne kolege počele su da napuštaju sastanak, ne shvatajući da time zatvaraju vrata jedinog prostora potpuno slobodnog govora i mišljenja. Mnogi od njih ta vrata su za sobom zatvorili zauvek.
Ipak, uspeli smo da formiramo sva tela SUKG i dogovorimo se o budućim akcijama i planovima. Ideja je da SUKG ostane organizacija koja će nadživeti i protest i očekivane promene. Najbolje objašnjenje SUKG dala je jedna koleginica koja je rekla da smo formirali nešto što je u suštini na samom startu pleonazam – Slobodni univerzitet. Pa zar ne treba svaki univerzitet da bude slobodan? Zar ne treba svaki čovek da bude slobodan? Ako univerzitet nije slobodan, onda je to samo zgrada; ako čovek nije slobodan, onda je on rob. Danas mogu ponosno da kažem da sam okružen svojim kolegama na SUKG – slobodnim ljudima koji su spremni da doprinesu izgradnji kako slobodnog univerziteta, tako i slobodnog društva.
Put u slobodu i novi izazovi
Špalir građana koji nas je dočekao nakon pešačenja u Beogradu 14. marta dug dvadesetak kilometara delovao nam je kao trasiran put u slobodu. A onda je država, koja u rano proleće često gubi rod i letinu jer nema protivgradne topove, odlučila da u svoje građane ispali nepoznato oružje – zvučni top. Muk i neverica. Prolazili su dani, a o zahtevima više nije bilo govora. Ranjena Srbija je ućutala, svesna da protivnik neće ustuknuti. Zahtevi neće biti ispunjeni, ali borba mora dobiti novi oblik. Da li je pucanj zvučnog topa zapravo bio startni pištolj za politički angažman svih nas koji smo mesecima na ulici? Verovatno.
Iako se činilo da studenti odugovlače i da nemaju konkretan plan, to nije bila istina. Često maskirajući svoje aktivnosti, oni su pregovarali sa različitim društvenim akterima mnogima izvan univerziteta počeli su da deluju jalovo – bez konkretnih rezultata.Vlast, svesna da će joj nesvršeni studenti i njihovi mentori možda doći glave, kreće u potpunu satanizaciju akademske zajednice.
Četvrti zahtev studenata koristi se kao alat za kreiranje slike o profesorima kao koristoljupcima, dok se sramnim uredbama onima koji su u protestu plate smanjuju ispod minimalca. Polako se pojavljuju jasni pravci daljeg delovanja – „Direktiva” i „Društveni front”. Svesni da ideja ekspertske vlade neće proći, studenti su pripremili dokument sa jasnim ciljem političke artikulacije – plan za kreiranje sopstvene liste iz sopstvenih redova.
Isprva nisam bio oduševljen ovim predlogom. Verovao sam da se sistem može pobediti samo antisistemskim sredstvima – potpunim iscrpljivanjem režima i generalnim štrajkom. Sada mi to deluje kao daleka prošlost. Postalo je jasno da, nakon zahteva za izborima koje su podneli svi fakulteti u Srbiji, političko angažovanje postaje realnost. Ipak, svako političko angažovanje nosi sa sobom ideološke izazove. Studenti su to prepoznali i pragmatično odlučili da listu oroče na određeni period, uz stalno insistiranje da njihova buduća vlada bude Vlada ispunjenja njihovih zahteva i uspostavljanja pravne države.
U javnost su procurili mnogi planovi i uslovi za kreiranje liste. Pomoć nude intelektualci iz zemlje i dijaspore. Mnogobrojni sastanci i konsultacije jasno profilišu kandidate koji će se naći na toj listi. Etički minimum koji su studenti postavili jasno isključuje kolaborante sa vladajućim režimom, stranačke funkcionere i ljude koji nisu spremni da se na terenu aktivno bore za sveobuhvatne promene.
Nije tajna da mi profesori nismo omiljeni u narodu. Strah da će lista sačinjena od profesora biti percipirana kao elitistička potpuno je realan. Pored toga, nameće se pitanje ko će se politikom baviti nakon što se profesori vrate predavanjima i pisanjima radova. Opasnost od svojevresnog političkog diskontinuiteta preti da uništi politički život u Srbiji. Zajednički nastup univerziteta, radnika, poljoprivrednika i ostalih mogao bi vlast ostaviti bez prostora za manevar. Danas je jasno da su pred nama ključni izazovi – politička artikulacija, borba za javnu podršku i očuvanje moralnog integriteta pokreta. Svaki korak će biti presudan, a vreme za kolebanje je isteklo.
Poruka svima koji veruju u promene
Sada, na kraju ovog iscrpljujućeg perioda, postaje jasno zašto nam dokument Univerziteta u Beogradu deluje kao olakšanje unutar akademske zajednice. Ceo proces društvene promene na svoja leđa preuzeli su studenti, nastavnici i profesori, a teret tog bremena nose već predugo. Snage su na izmaku – fizičke, mentalne, pa ako hoćete i finansijske.
Vlast, kojoj znanje očigledno nije prioritet, spremna je da potpuno devastira univerzitete kako bi sačuvala sopstvenu poziciju. Vremena je premalo. Studentima, koji su godinama kritikovani kao nezainteresovani i apatični, mora se odati priznanje – oni su se pokazali kao jedina grupa sa dovoljno energije, hrabrosti i istrajnosti da pokrene društvene promene. U trenutku kada su mnogi stariji već izgubili veru u promene, oni su povukli prvi, najteži korak.
Niko od nas nije želeo da se univerzitet nađe u ovoj situaciji – u prvim redovima borbe za slobodu, pravdu i osnovna ljudska prava – ali to se ipak dogodilo. Moramo biti iskreni – borba je sada daleko teža nego na početku. Ovo je trenutak kada je potrebna solidarnost više nego ikada. Vreme je da svi koji verujemo u promene, koji sanjamo o pravednijem društvu, pružimo poslednji atom snage. Da podržimo jedni druge, da pronađemo snagu čak i kada mislimo da je više nemamo, kako bismo od ove naše Srbije konačno napravili mesto gde svi želimo da živimo.
Piše: dr Vukašin Slavković
(Autor je docent na Fakultetu inženjerskih nauka u Kragujevcu)
