Nedavno su tri od četiri niške gimnazije odlučile da krenu sa nastavom od ponedeljka, 31. marta.
A šta su ljudi mogli drugo da urade? Zar treba oni sami da se bore dok „pleme naše snom mrtvijem spava”.
Ispričaću vam jednu dogodovštinu iz vremena Slobadana Miloševića. Godine 1999. uveden je novi zakon o visokom obrazovanju, koji je bio toliko konzervativan da su neki ljudi odbijali da se prijave za napredovanje – zvali smo ga Vučićev zakon, iz milošte. Meni je baš u to vreme bilo vreme za reizbor i ja sam se prijavio, jer nisam tip Don Kihota da ratujem sa vetrenjačama. Dugo su me kolege zezale da sam izabran za vanrednog profesora po Vučićevom zakonu, ali bez nekog preteranog sarkazma, prosto kolegijalna šala.
Naime, vreme prometejstva je davno prošlo i ne treba samo jedan deo društva da strada zbog celine. A šta onda sa studentskim buntom? Studentima se zalomila istorijska uloga da razdrmaju krute okvire u kojima srpsko društvo živi (jer kao što kaže izreka: „Srbi su se, sticajem istorijskih okolnosti, oslobodili komunizma, ali se nisu oslobodili samih sebe“. Mislite da bi Milošević pao da nas NATO nije bombardovao, ili da je Putin, a ne Jeljcin, bio na vlasti?).
Ono što su studenti shvatili jeste da će ova tranzicija u normalu biti dug proces i da „15. za 15” nije kraj, već jedna od mnogih prekretnica koje nas čekaju u narednom periodu. Istorijski gledano, svi autokratski režimi su, posle dogođaja kao tog dana, uskoro pali (sam Milošević je pao tek za četiri godine – 1996-2000, analogija koja, nadajmo se, ne mora da se ostvari u potpunosti). A i Luj XIV je za izjavu „Država to sam ja!“ (tj. „Ko vam daje penziju?“) kažnjen tek preko svog unuka Luja XVI, kome je zbog takvih (prećutnih) stavova odsečena glava. Normalno, ne mislim da treba bilo kome odsecati glave. Ljudi, to je samo metafora!
Je l’ pravite razliku između ljudi kojima zvoni mobilni telefon na koncertu i onih koji sve vreme snimaju koncert. Prvo je seljacizam, a drugo sofisticirani seljacizam (tj. malograđanština, skraćeno SS, što je kad se doda jedno N, akronim naše vladajuće stranke). A ko je najveći SS? Pa, vladar te stranke. Zato ga je teško demontirati! Potrebno je vreme…
Jer malograđanin:
– Prezire ono što ne razume (što je primetio Kjerkegor);
– Ne veruje nikome, naročito onima obrazovanijima;
– Voli da čita kad ima vremena; te otud smatra sebe za predanog čitaoca, ne shvatajući da je čitanje za intelektualni život ono što je disanje za običan život i da se čita uvek, a ne samo kad imaš vremena;
– Voli da nosi majicu „Ja sam Ćaci!“; time se kandiduje za titulu Ćaci generacije!
– Prećutno prihvata životnu filozofiju „cilj opravdava sredstva“;
– Ustaje rano, što reče Oskar Vajld, jer ima mnogo da radi, a leže rano, jer nema mnogo da misli;
– Odlično se uklapa u milje malograđanske Srbije, zato glavne intervjue daje Pinku i Hepiju, štiti Informer;
– Pušta spinove o hapšenju rektora Vladimira Đokića, pošto instinktivno zna da bi to moglo da mu se osveti i ne sme direktno da krene na profesora. Jer naš narod ceni obrazovanje, ali distantno, nikako ono pored sebe – ono pored sebe prezire. To najbolje ilustruje stav „svi Srbi više vole automobile od filozofiranja, ali malo ko zna ko je pronašao automobil, a za Hegela su svi čuli“;
Samo jedno podsećanje: Vizantija je zatvorila Platonovu Akademiju, mnogi režimi su udarali na Univerzitet, kod nas i kralj Aleksandar i Tito i Milošević. Svih njih više nema, a Univerzitet i dalje postoji.
Znači, njega ipak drži ta veza sa „pristojnom Srbijom“, što je sinonim za SS Srbiju (evo, pojavljuje se novo tumačenje za tri „S“, fali nam samo četvrto!). Ali, nemojte mi dozvoliti da sada pljujem svoj narod, jer „Srbin kipi – kipi i čeka – al’ ne da đavo… il’ ne da bog!“
Srpski narod je u vreme svog najtežeg ropstva (pod Turcima, koji nisu vladali pet vekova, već oko 350 godina, ali su te godine bile duge kao pet vekova), uspeo da ispeva pesmu kao što je „Kraljević Marko i Musa kesedžija“, u kojoj se potlačeni narod junači nad svojim tlačiteljem i pobeđuje na prevaru, ali ipak ima snage da kaže: „Jaoh mene do boga miloga, đe pogubih od sebe boljega!“
Moj otac je bio profesor književnosti i mnogo me je naučio o samoj književnosti, a i o umetnosti uopšte, ali na ovo o veličini u potlačenosti srpskoga naroda ja sam njemu ukazao, jer sam to naučio od dede. Od dede koji je završio samo prvi razred osnovne, zbog početka Prvog svetskog rata, te praktično nije znao ni da čita. On mi je prepričavao pesmu o Kraljeviću Marku i Musi kesedžiji – nije je znao u stihu, ali nikad nije propustio da kaže: „Kuku mene do boga miloga, gde pogubih boljega od sebe“.
Taj duh našeg naroda je prepoznao studentsku samosvest i pozdravljao je, dok su se ovi šetali, sa tolikim emocijama. To je srpsko čojstvo, a ne samo junaštvo. Mada su Srbi i svoje junaštvo pokazali mnogo puta u oba svetska rata, a i pre toga kroz istoriju. Je l’ vidite da smo zasjali kao „luča“ po celom Balkanu – Makedonija, Grčka, Turska koriste slične metode protiv svojih Musa kesedžija.
To se ne pobeđuje svim ovim nemoćnim besom koji izbija iz našeg predsednika kad blati onu finu profesorku iz Niša Nataliju Jovanović, dekanku koja kao Stevan Sinđelić, sa svojim „golim sinovima“, stoji uz svoje studente, ali nikad ne pozivajući na nasilje. Acika, Srbine, „rani sina, pak šalji na vojsku, Srbija se umirit ne može“! Ali zakasnio si, to nije ta vojska koju ti zamišljaš.
Piše: Vladimir M. Ristić
