Majica s natpisom „I ja sam Ćaciˮ potpuno ogoljuje sofisticirani seljacizam (SS) ovog režima. Ima jedna priča o sovjetskim vojnicima pod Staljingradom koji su se pred odlučujući juriš skidali u potkošulje i donje gaće, jer na ruskoj zimi nema zaustavljanja kad si tako loše obučen, te su išli napred bez zaustavljanja.
Tako je i naš predsednik ogolio svoj prostakluk do maksimuma. Imao je, po svom mišljenju, uspeha sa privatnim snimkom Đorđa Miketića u borbi sa „Srbijom protiv nasiljaˮ, te se i sad nada uspehu. Međutim, te stare metode sa ovom novom snagom koja se pojavila na političkoj sceni Srbije – SAMOSVESNOM MASOM koju čine studenti, ne funkcionišu baš najbolje. Samo se bruka. Jer masa do koje on može da dospe je prinuđena gomila, koja se raspada posle prestanka prinude, a samosvesnu masu vode osećanja i mnogo se teže raspada, a tome on ne može da parira.
S druge strane, prostak i nije svestan da je prostak – on samo govori ono što narod misli, smatra on. I ne stidi se da koristi metode koje su studenti pronašli (na njegov skup u Beogradu dolaze peške ljudi sa Kosova, te oprema grupu ćaka iz N. Sada, za Beograd – da neće i u Strazbur da ih pošalje?). I večito mu ti masovni skupovi pristalica podbacuju, a on ih uporno ponavlja. Znači gubi kontakt sa realnošću.
Pred Miloševićev pad ja sam bio sa delegacijom PMF-a u gimnaziji u Paraćinu. Moj dekan, partijski kadar, počeo je sa rukovodstvom gimnazije da pljuje opoziciju. Ja sam, ne zato što sam mnogo hrabar, već pre zato što sam znao da moj dekan nije uskogrud i da mi to neće posle zameriti, počeo da branim opoziciju. Direktor gimnazije mi je prebacio da sam pristalica Vuka Draškovića, koji je već u to vreme bio u senci pokreta Zajedno za Srbiju. I sad je skoro isto tako, ovaj režim krivi Đilasa i Šolaka za nestabilnost u Srbiji, ne shvatajući da su mu studenti glavna opasnost.
Zato bi i svaki pokušaj razgovora sa njim bio osuđen na propast. Jer je on od onih ljudi (nema ih mnogo), koji su u stanju da te gledaju pravo u oči i da lažu, dajući ti tako na znanje da oni znaju da ti znaš da oni lažu, ali uvereni su da ti ne smeš to da im kažeš.
Ja sam razradio čitav sistem za borbu protiv radikalske argumentacije, ali nisam baš uspešan u njegovoj primeni, jer nemam odgovor na njihovu agresivnost. Zato ga studenti imaju, ali ni oni se ne upuštaju u uzaludan posao, raspravu sa radikalima. Jer problem je sledeći: radikal polazi u zaključivanje od sudova procene, pa su mu premise nepouzdane, onda koristi formalnu logiku, te dolazi do izvesnog zaključka koji je potpuno pogrešan, ali ga on brani sporednim primerima i to veoma žustro, upadajući u reč sagovorniku.
Na primer, na poslenjem mitingu SNS-a predsednik je, selektivno birajući primere, govorio o nasilnosti studenata, potpuno zanemarujući da su njegovi gazili i prebijali studente. Znači, studenti ne pregovaraju o bazičnim principima koji stoje u osnovi demokratskog društva, već postavljaju zahteve, uvodeći te principe. Kako studenti imaju većinsku podršku naroda to je dovelo do pada rejtinga vladajuće stranke.
No, jednom prilikom i nisam bio tako neuspešan u raspravi sa radikalskim umovima. Još mnogo pre nego što je Kosovo u potpunosti predato, slušao sam u kafiću jednog gospodina, koji je imao apokaliptički scenario za Kosovo i rekao sam mu da nije izneo nijedan argument, jer su to sve njegove procene. On se malo zbunio, ali nije bio neka ljuta kavgadžija, te smo se u miru rastali. A zamislite da sam tako nešto rekao predsedniku, Šešelju, ili nekoj drugoj radikalskoj ajkuli. Predsednik bi odmah odgovorio da su njegove procene bolje od mojih, jer on malo bolje poznaje situaciju, pošto „ko na brdo, ak̕ i malo stoji više vidi no onaj pod brdomˮ – to ako je dobre volje, inače bi me prosto progutao.
Sve u svemu moja prognoza da će ovo da potraje još par godina, sve se više ostvaruje. Ali, bolje i tako nego da dođe do nekih sukoba. Izdržali smo sve ove godine, izdržaćemo još godinu i po dana. Jer, sa ovolikim angažovanjem studenata, rejting vlasti će i dalje da pada, pa će i predsednik (kome sredinom 2027. ističe predsednički mandat, bez ustavnog prava da se ponovo kandiduje) da shvati da nema šanse da bude izabran za premijera, čak i uza sve manipulacije u vezi sa glasanjem. I Milošević je manipulisao, pa je dvaputa izgubio od združene opozicije. Prema tome, vidi se svetlo na kraju tunela.
Međutim, mnogi se plaše ogoljenog predsednika, jer svaki autokrata sanja da postane diktator. Ja se ne bih brinuo, jer on je već sad krpa od diktatora i nikad dalje od toga neće stići. On čak tvrdi da mi živimo u demokratiji, jer je to standard u Evropi početkom 21. veka. On mora da lakira, ulepšava svoj hibridni režim, da bi zamazao oči partnerima iz Evrope. Mada, toliko je ugrožen da je spreman na sve! Njegovi glasnogovornici, naročito njegov miljenik Dragan J. Vučićević, smatraju da bi demonstranti u Evropi (tu on nabraja Francusku, Nemačku itd.) davno bili razbijeni policijskim snagama. Ali, on manje razume situaciju. Predsednik zna da mu opstanka nema bez Evrope i da se na to u Evropi ne bi gledalo blagonaklono.
S druge strane, to što smo u 21. veku ima i svoje nedostatke, jer sada i lajkovi na FB mogu da vas izlože neprijatnostima, dok je, na primer, Đordano Bruno, pre nego što su ga uhvatili i spalili, napisao komad u kome je kardinale predstavio kao raznorazne životinje, a papu kao magarca, ali mu zbog toga nije ništa falilo, jer to nije dospelo do pape. Do našeg pape sve stiže, i ko je šta lajkovao, a ko ne. I on se tome vrlo ozbiljno posvećuje. Što je odlika najvećeg prostakluka (SS). Setite se samo njegove izjave iz vremena „Srbije protiv nasiljaˮ da je RTS na ivici da pređe na stranu opozicije, jer polovina zaposlenih lajkuje proteste. Procena mu nije bila najbolja, ali ipak…
Sad je počeo da preti i tužiocima, jer je sateran u ćošak, a nudi i izbore 2026. – dok se malo konsliduje.
Piše: Vladimir M. Ristić
