Poslednji dan juna može da se upiše kao datum kada je izbio najveći požar na deponiji u Kragujevcu otkako ona radi, od 1964. godine. Ugašen je za 32 sata, uz veliko angažovanje vatrogasaca, komunalaca i zatrpavanje vatre sa 700 kamiona zemlje.
Ovakvi požari na deponijama gase se isključivo zemljom, a ne vodom, zvanično su izjavili predstavnici JKP „Šumadija” koji upravljaju deponijom, uz zahvalnost privatnim firmama koje su priskočile sa svojim kamionima.
Iz Uprave za vanredne situacije načelnik Zoran Kočović saopštio je da nema žrtava ni povređenih i da je cela površina deponije prekrivena zemljom kako se vatra ne bi ponovo javila. Dan ranije, dok je požar još gašen,
Kočović je upozorio preko medija građane koji žive u naseljima pored deponije da zatvaraju prozore i poštuju upozorenja. Na zvaničnom sajtu grada, međutim, po gašenju požara pojavilo se saopštenje Instituta za javno zdvarlje u kome se navodi da su merenja vazduha pokazala da su sve vrednosti tokom i nakon požara bile u okviru dozvoljenih granica, te da nije bilo opasnosti po zdravlje.
Svakodnevno zatrpavanje
Ovakvo saopštenje dovelo je građane u dilemu kome verovati – Upravi za vanredne situacije ili Institutu za javno zdravlje, u kome nema pomena ni o kakvom prekomernom zagađenju. Građani su i u delovima grada udaljenim od deponije 1. juna uveče osetili miris dima i zatvarali prozore i bez bilo kakvih merenja.
Ovako veliki požar nije ostao bez reagovanja, pa je Stranka slobode i pravde postavila tri pitanja – šta je uzrok požara , kakvi su rezultati zagađenja i šta će se preduzeti da se ovakvi događaji spreče. U ovoj stranci smatraju da je veliki požar rezultat nebrige i zapuštenog stanja od strane JKP „Šumadija” koja upravlja objektom.
Iz ovog preduzeća dobili smo dosta uopštene odgovore na ova pitanja. Prvo se navodi da je su uzrok požara visoke temperature koje su izazvale samozapaljenje otpada i visokog rastinja na obodu deponije. U odgovoru iz ove firme demantuju i opšte uverenje, potvrđeno od nekoliko poznavalaca objekta, da je ovo najveći požar otkako deponija postoji, od 1968. godine, navodeći da su se i ranije dešavali požari većih razmera čije je gašenje trajalo duže.
Jedan od pouzdanih svedoka radova na objektu kroz decenije tvrdi, međutim, da se, i pored vetra koji je širio vatru, ovako veliki požar ne bi dogodio da se smeće odlagalo po Zakonu o zaštiti životne sredine i Pravilniku o deponijama. To znači da svakodnevno sve količine komunalnog smeća moraju prvo da se razastru po deponiji, potom da se mašinama sabiju na što manju zapreminu i tek potom zatrpaju zemljom. Ova obaveza važi za sve količine smeća koje se odlažu, a ne s vremena na vreme i prema nečijoj proceni. Ovaj pouzdani izvor smatra da na deponiji nisu tako radili, odnosno nisu poštovali zakon, prevlačili su zemlju bez reda i poretka, a tvrdi i da objekat nema ni noćnog čuvara.
Postojao je Projekat iz 2006. godine koji je podržala Južnomoravska regija iz Češke po kome je trebalo da se dostigne određena visina deponije, a potom da se pređe na Polje B, odnosno na šest hektara od sadašnje deponije prema Petrovačkoj magistrali, odnosno „Data centru”. U budžetu grada su odvojena sredstva za otkup zemljišta, a onda se od ovog plana odustalo.
Ipak, Česi su još tada donirali i postavili određeni broj cevi za odvođenje plina iz tela deponije, takozvane biotrnove, koji su bili vrlo aktuelni i tada i danas, jer treba da odvode plin u atmosferu i umanje opasnost od eksplozije. Profesori sa Mašinskog fakulteta u Kragujevcu radili su projekat o korišćenju plina kao izvora energije i merili koncentraciju gasa u telu deponije.
Naš izvor navodi da je tada, nakon postavljanja biotrnova, izmerena koncentracija metana bila od 53 do 67 posto, što je dosta visok nivo, jer se smatra da je gas eksplozivan već na 15 procenata. Tada je bilo 18 ovakvih biotrnova, ali su danas neupotrebljivi jer ih je oštetila korozija. Posle su nove garniture vlasti postavljale nove biotrnove, a da li se rade tromesečna merenja koncentracije metana na deponiji, u njenom telu i oko nje, nema saznanja. Zato ne može ni da se proceni da li je prilikom najnovijeg požara bilo opasnosti od eksplozije metana, što bi ugrozilo ceo grad.
Kancerogene materije
U odgovoru iz JKP „Šumadija” kaže se da na telu deponije postoje četiri biotrna za odvođenje deponijskog gasa, kao i da akreditovane laboratorije vrše ispitivanja tog gasa, a sve zbog prevencije požara, zaštite zdravlja radnika i zaštite životne sredine. Ne navodi se kolike su koncentracije tog gasa, koliko puta se uzimaju uzorci, kao da građane to ne interesuje.
Naš sagovornik koji je želeo da ostane anoniman kaže da je nekada davno bilo predviđeno 80 tih cevi. Sve zavisi da li su one urađene po propisu, gde unutra ide jedna perforirana i jedna zatvorena cev, a između njih sloj šljunka. Najbitnije je da ovakav biotrn dopire do dna deponije (danas preko 40 metara) kako bi pri merenju davao validne rezultate.
Kod ovako velikih požara iskustvo je pokazalo da samo žarište sa površine počne da se uvlači u telo deponije i da mora da se kopa dok se dođe do izvora. To je veoma skup i mukotrpan posao i on ovom prilikom, kako se saznaje, nije rađen.
Za razliku od JKP „Šumadija”, koje je poslalo odgovore na naša pitanja, MUP Srbije, odnosno njegov Biro za medije, nije dao saglasnost da načelnik Uprave za vanredne situacije u Kragujevcu razgovara sa našim novinarom, niti su iz tog biroa poslali odgovore.
Da je ovaj Biro i ranije bio „tvrd orah” za informacije potvrđuje i dugogodišnji ekološki aktivista i bivši odbornik DS-a Mijoljub Stevanović Ljupče, koji kaže da je do sada bar deset puta pisao načelniku za vanredne situacije Kočoviću i tražio odgovor koliko puta su godišnje vatrogasci u Kragujevcu bili angažovani za gašenje požara na deponiji, ali odgovor nije dobio.
Stevanović je, inače, vodio akcije za uvođenje stanja na deponiji u zakonske norme i mnogo puta izdejstvovao zabrane raznih ministarstava da se ovde odlažu opasni materijali, poput šljake iz „Energetike”, ili građevinskog otpada natopljenog opasnim piralenom posle bombardovanja „Zastave”, ali do ovog Biroa nije uspeo da dođe.
Ovakva situacija, da pruženi odgovori budu opšteg tipa i šturi, ili da ih nema, nije bila u svim gradovima koji su početkom jula imali požar na svojim deponijama, a bilo ih je u Loznici, Novom Sadu, Futogu i Požarevcu. U Loznici je, na primer, opština informisala građane putem društvenih mreža uz podatke o stanju na terenu, zagađenosti vazduha i sastancima Štaba za vanredne situacije.
Prema podacima koje smo dobili od Beogradske otvorene škole, koja se bavi ekološkim projektima, na automatskoj mernoj stanici koja se nalazi kod Druge tehničke škole, nije zabeleženo prekoračenje zagađenosti vazduha. U par navrata, kako navode, bila je povišena koncentracija PM 10 čestica i to oko 10 i 13 sati, na dan požara, 1. jula, ali koncentracija ovih čestica nije prešla 50 mikrograma po metru kubnom, što je granična vrednost za 24 sata.
Međutim, ono što je problem kod požara na deponijama je što se u vazduh oslobađaju zagađujuće materije koje se ne mogu izmeriti redovnim monitoringom. To su, pre svega, dioksini i furani materije koje su kancerogene. Institucije u Srbiji nemaju mogućnost da izmere koncentracije ovih zagađivača i materija u situacijama poput požara na deponijama i zbog toga nemamo realnu sliku kolika je opasnost, koja svakako nije zanemarljiva, odgovara na pitanje „Kragujevačkih” Beogradska otvorena škola.
Da bi slika svih zbivanja i posledica po građane najvećeg požara u istoriji gradske deponije, koju je primereno zvati smetlište, bila kompletna treba preneti svedočenje naših sugrađana u vreme požara koji su sreli u stanici Hitne pomoći grada veći broj radnika kineske firme „Jang feng” koji su pokazivali simptome tegoba sa organima za disanje. Oni su upućivani dalje u Urgentni centar, ali ni Hitna pomoć ni Klinički centar nisu našli za potrebno da obaveste javnost o ovom događaju, gde se radi o masovnoj ugroženosti zdravlja građana.
Piše: Miloš Pantić
