Dva-tri dana posle protestnog skupa u Beogradu, najvećeg od kada se dešavaju ovakva okupljanja, domovima zdravlja, specijalističkim službama, privatnim ordinacijama u Srbiji javilo se stotine ljudi sa zdravstvenim problemima. Žalili su se na poremećaj sluha, mučninu, nesanice, stezanje u grudima, strah… Svi oni nalazili su se u pravcu dejstva (ne)postojećeg zvučnog topa, koji, kako je sopštio državni vrh, „nije upotrebljen”.
Oko 19 časova i deset minuta, okupljeni koji su se nalazili u ulici kralja Milana naglo su se razbežali sa kolovoza pred naletom, kako opisuju, jakih zvukova i vibracija. Komemorativnu tišinu tokom protesta, prekinuo je zvuk, koji je, kako se kasnije ispostavilo, mnogima uticao i na zdravlje. U svedočenjima posle događaja govorili su o jakim zvucima, vibracijama u telu, a pojedini su svedočili i da su osetili toplotne udare.
Priče o preživljenom strahu
Njihove priče o preživljenom strahu, o nevidljivoj sili koja im ugrožava živote gotovo su identične.
Specijalističkoj službi Doma zdravlja u Kragujevcu zaduženoj za mentalno zdravlje javilo se u startu desetoro ljudi sa navedenim problemima. Dr Suzani Perović, neuropsihijatru, više ljudi se požalilo na probleme koje imaju, a slede neke od njihovih priča.
– Dok sam sa sinom i još dve prijateljice stajala u Ulici kralja Milana kod SKC-a, odajući počast poginulima u Novom Sadu, iz potpune tišine pogodio me je zvuk koji je podsećao na huk rakete. Osetila sam nekakvu promaju hladnog vazduha, obuzela me je strašna jeza u celom telu, podigla mi se kosa na glavi, noge su mi se odsekle – gubila sam tlo pod nogama. U tom trenutku sam pomislila da ću da umrem, da je kraj i da nema spasa od nevidljive sile, koju sam osećala kao talas koji nas pomera. Nakon što smo otišli sa mesta događaja, počela je glavobolja, praćena mučninom, zujanjem u ušima, stezanje u grudima. Imam i problem sa koncentracijom, teško se prisećam nekih reči. Obuzela me je potištenost, neprekidna jeza u telu, koja se intenzivira podsećanjem na događaj. Prisutni su flešbekovi (vraćanje na doživljeno), košmarni snovi. Dijagnoza – anksioznost visokog nivoa, požalila se Kragujevčanka koja je 15. marta bila baš u centru udara.
I njena prijateljica imala je slične probleme. Događaj je opisala kao zvuk rakete koja im je proletela iznad glave, osetila je jezu, drhtavicu, mislila je da će u tom trenutku umreti. Strah je bio prisutan sve vreme dok je pokušavala da stigne do kuće. Od tada je stalno uznemirena, ima probleme sa spavanjem, u komunikaciji je jako uznemirena i plače.
– Svi smo bili zbunjeni jer nas je napalo ništa. Ali nas je u potpunosti napalo. U isto vreme i konjica i nepregledna žandarmerija, avion, smrt. Stiže nam kraj, pomislila sam. Osećaj, ma koliko ja sad pokušavala, mogu samo okvirno da opišem. Moj mozak je kreirao slike, mom bratu takođe, ali drugačije. On je video nezaustavljivo vozilo koje lomi i gazi ljude pre nego što stiže na njega. Terorizam, pokušaj masovnog ubistva. Srećom, masa je bežala na stranu, a ne niz ulicu. Ovo je samo deo anamneze pacijentkinje koja se javila neuropsihijatru za pomoć. A dijagnoza je – anksioznost visokog nivoa.
Jedan pacijent je rekao da je u tom trenutku začuo zvuk kao da dolaze kamioni, a u isto vreme su se čuli pucnjevi, pa su pomislili da se na njih puca.
– Zvuk je bio neopisiv, ja sam imao utisak da neko vozilo dolazi prema nama, čekala sam da me nešto udari. Zvuk se kretao kroz ulicu, a kada sam se okrenula čula sam ga u pozadini. Onda je nekako ’prošao’ kroz mene i nastavio ka Slaviji. Imam mučninu, jutros me je jako bolela glava, popila sam „brufen” – još sam u nekom šoku, pod stresom. Kao da su mi zapušene uši. Od tada osećam zujanje, blagi pritisak oko glave”, ispričala je Marina V. nakon povratka iz Beograda.
I Filip nije bolje prošao. Priznaje da se u životu nije tako „odsekao”.
– Svi bežimo na stranu, ljudi se guraju, ide neki auto, kombi na nas, šta znam šta je. Toliko je bilo panično, da sam u jednom trenutku pomislio da bi trebalo bar malo da se odmaknem iz sredine u kojoj sam se nalazio i pomerim se u stranu. Ako već mora, neka mi pređe preko noge da me ne odnese celog. Možda dramim, ali mi je ta misao prošla kroz glavu. Kad sam se okrenuo, video sam ljude kako se sklanjaju i nisam video ništa da ide ka nama, ali sam cuo taj strašni zvuk, kao da nešto kosi i baca ljude. Posle kada sam našao drugare, svi smo bili zbunjeni i svi smo imali istu reakciju – odsekli smo se. Svi smo mislili da je ili auto, neki kombi, drugar je pomislio da su krenuli ćaci ili murija na nas, nekom je tenk pao na pamet. Neki su pali, sva sreća ništa ozbiljno nije bilo, ali svi smo besni, niko ne zna šta se desilo.
Tijana Mladenović je nakon incidenta odlučila da se u ponedeljak 17. marta obrati lekaru, pošto je osećala glavobolju i bolove u ušima. Kaže da joj je na lekarskom pregledu identifikovano smanjenje sluha do 15 odsto u odnosu na 2021. godinu kada je poslednji put obavila takvu vrstu pregleda. Ona će, kaže, nastaviti sa medicinskim pretragama, ali i sa pravnom borbom.
Nezabeleženo u praksi
Neuropsihijatru Suzani Perović, u specijalističkoj službi Doma zdravlja, nakon dva-tri dana posle protesta obratilo se desetak pacijenata, ali i nekoliko njih van ordinacije. Razlog je što su imali saznanja da policija poziva na informativni razgovor one koji su evidentirani kao pacijenti, pa nisu hteli dodatno da se izlažu stresu.
Inače, svi su već imali obavljene preglede kod specijalista za uho, grlo, nos i neurologa, sa određenim zdravstvenim tegobama.
– Žalili su se na vrtoglavice, nekoliko njih je imalo pad sluha i konkretno zbog tegoba koje su osećali od trenutka samog doživljaja, a kasnije su se nastavile. Reč je o uznemirenosti, drhtavici, nesanici, stalno vraćanje na preživljenu situaciju, plačljivost. Tokom razgovora podaci koje su izneli, u smislu ličnog doživljaja, bili su skoro identični. To je, pre svega, osećaj straha za sopstveni život, objašnjava doktorka Perović. Kao ilustrativan navela je primer trojice prijatelja od kojih je jedan, kada su pobegli u stranu, pitao „jesmo li mi živi”?
Po njenom mišljenju najupečatljiviji je osećaj vitalne ugroženosti, kada se iz potpune tišine upalo u nešto neobjašnjivo što im ugrožava život.
– Anamnestički podaci su za mene ono što određuje moj dalji postupak. Moj odnos sa njima podrazumeva poverenje. To znači da ja njima apsolutno verujem, jer je nemoguće da desetak ljudi ispriča sličnu priču, a da se ne poznaju. Ja sam se u tom trenutku, takođe, nalazila na protestu, bila sam učesnik događaja i doživela sam tu paniku i neizvesnost koja je zavladala u tom trenutku, kaže dr Suzana Perović.
Ona dalje objašnjava da je reč o akutnoj reakciji na stresnu situaciju, ali uzrok nastanka stresa, „okidač” koji je doveo do ovakvog stresa potpuno je nepoznat u njenoj dugogodišnjoj praksi.
– Nešto se tamo dogodilo, što je kod ljudi izazvalo psihičku traumu i ja se iskreno nadam da će istina da pokaže šta se dogodilo tog 15. marta, zaključuje dr Perović.
Odmah nakon prvih reakcija građana i zdravstvenih problema koje su imali Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), nezavisna, nestranačka organizacija civilnog društva pozvala je sve građane koji su se našli u blizini trga Slavija 15. marta 2025. godine u trenutku kada je aktiviran zvučni top da podele svoje iskustvo.
– Ukoliko ste bili tamo u trenutku udara, možete nam pomoći tako što ćete popuniti formular ili se javiti mejlom (prijavi@crta.rs) ili pozivom na broj 063/591 585. Ukoliko imate video zapis nemilog događaja, možete nam ga poslati na mejl video@crta.rs. Svaki dokaz nam je važan. Nadamo se da ste dobro.
ŽALBA EVROPSKOM SUDU ZA LJUDSKA PRAVA
Javilo se preko 4.000 svedoka
U ime 47 građanki i građana Srbije, a povodom dešavanja kojim je prekinuto 15 minuta odavanja pošte žrtvama tragedije na novosadskoj železničkoj stanici, Evropskom sudu za ljudska prava obratile su se organizacije civilnog društva – Beogradski centar za ljudska prava, Crta, FemPlatz, Građanske inicijative, Incijativa za ekonomska i socijalna prava A11 i Komitet pravnika za ljudska prava – JUKOM.
Evropski sud za ljudska prava zatražio je od Republike Srbije odgovore na pitanja o mogućoj upotrebi soničnog oružja na protestu u Beogradu 15. marta 2025. Dat je rok do 31. marta ove godine da se država izjasni o tome da li su korišćena nedozvoljena sredstva protiv demonstranata, koji je pravni osnov za navodno korišćenje takve vrste oružja i koje su mere zaštite od upotrebe takvih sredstava.
U podnesku koji je upućen Sudu u Strazburu za izricanje privremenih mera, organizacije civilnog društva su ukazale na činjenicu da je obeležavanje 15-minutne tišine za stradale u Novom Sadu nasilno prekinuto upotrebom još uvek nepoznatog i opasnog soničnog ili drugog sličnog sredstva koje je izazvalo telesno povređivanje, veliko uznemirenje, paniku i stampedo okupljenih, kao i da se našim organizacijama javilo preko 4.000 građanki i građana Srbije koji su svedočili o tome šta se desilo, koji su prijavili niz zdravstvenih tegoba, telesnih povreda, fizičkih i psihičkih problema i/ili simptoma.
Podsećamo da su najviši zvaničnici i predstavnici institucija Republike Srbije negirali da država poseduje bilo kakvu vrstu soničnog oružja, da bi zatim, pod pritiskom javnosti, pokazali da u sastavu jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije postoji najmanje 16 LARD uređaja različitih jačina. Napominjemo da je upotreba takvog oružja u Srbiji nezakonita i da u skladu sa tim ni nabavke takvih sredstava nisu sprovedene u skladu sa važećim propisima.
Evropski sud za ljudska prava je od građanki i građana koji su se obratili Sudu zatražio takođe da, do 31. marta 2025. godine, dostave konkretne informacije, posebno u vezi sa zdravstvenim stanjem i posledicma po zdravlje koje su pretrpeli građani i građanke Srbije koji su bili izloženi dejstvu soničnog ili sličnog sredstva tokom mirnog protestnog skupa u Beogradu 15. marta 2025. godine.
Piše: Gordana Božić
