Lepa ima 88 godina i najstarija je aktivna gljivarka u Srbiji, a tu titulu dobila je na manifestaciji Dani vrganja na Kopaoniku, gde dolaze gljivari iz cele zemlje.
Na Gledićkim planinama, u Adžinim Livadama, okuplja se Gljivarsko društvo Šumadije u kući pod nazivom „Gljivarska bajkaˮ, u kojoj Leposava Ranković provodi svoje slobodne dane. Ona se trideset godina aktivno bavi gljivarstvom, a pre toga je brala samo livadske šampinjone i bele mešnice, jer nije poznavala druge vrste.
– Meni je to mnogo lepo i uživam u tome. Iako u kući u Grošnici imam sve, najviše vremena provodim u „Gljivarskoj bajciˮ, tu nemam idealne uslove, ali volim tamo da boravim jer mi je blizu šuma, kaže Leposava.
Kada se učlanila u Gljivarsko društvo nabavila je literaturu i dobro naučila sve o otrovnim gljivama. Bere vrganje, sunčanice, kajmakčare, zeke, vilin klinčić, biserku, rujnice…Takođe, skuplja lekovito bilje (hajdučicu, majčinu dušicu, matičnjak, kiticu, petrovac…), bere drenjine, divlje jabuke i kruške.
– Kada sam bila dete odlazila sam kod tetke za praznike u Adžinim Livadama i volela sam da šetam kroz šumu i da berem pečurke.
Danas dnevno pređe po dva-tri kilometra. Nosi ranac sa osveženjem i jastučićem, kako bi sela da se odmori. Iako je operisala oba kuka, šeta bez pomagala, a koristi samo planinarski štap ponekad u šumi.
– Pre deset godina sam operisala prvi kuk i pre sedam drugi, a gljivarenje i šetnja u šumi doprinelo je da se oporavim od tih operacija, kaže Lepa.
Ide i u golijski izviđački kamp u kojem nema struje. Izviđači se umivaju na reci i spavaju u vojničkom krevetu i vrećama za spavanje.
Učiteljica iz partizanske porodice
Leposava je rođena 1936. godine u Grošnici, u kući kod Petrove vodenice, i 4. septembra će napuniti 88 godina. Ima dva sina, Miloša i Ratka, četvoro unučića – Đorđa, Mihajla, Đurđu i Ognjena, dva praunuka, Dimitrija i Miu. Leposavin muž Dušan umro je pre 18 godina.
Živi u Grošnici i potiče iz poznate partizanske porodice. Deda joj je Petar, a baba Natalija Nana Nedeljković (po kojoj je škola u ovom mestu dobila naziv). Otac joj je bio Vlada Nedeljković, prvoborac u Drugom svetskom ratu. Njena baba, otac, stric i tetka otišli su u partizane. Babu i tetku je tadašnja neprijateljska vojska presrela kod Užica i vratila u Kragujevac, nakon toga su ih odveli na Banjicu i tamo ih streljali.
– Moja baba Nana Nedeljković je pomagala partizane pre nego što su otišli u Bosnu da ratuju. Otac Vlada i stric Raja su se vratili živi u svoje rodno mesto, navodi Leposava.
Četiri razreda osnovne škole završila je u Grošnici, tri razreda gimnazije u školi „Radoje Domanovićˮ, ali sa tim obrazovanjem nisu je primili u učiteljsku školu, pa je morala da završi četvrti razred u Kragujevačkoj gimnaziji. Učiteljsku školu je pohađala pet godina i 1957. godine započela je radni vek u Gornjim Komaricama, gde je radila tri godine.
– Ovo selo je bilo moje prvo mesto službovanja i tada sam u prvi razred primila generaciju rođenu 1950. godine, priča sagovornica.
Nakon toga 19 godina je radila u školi u Beloševcu. Pored osnovnog posla, učila je đake da igraju folklor i počela je da se bavi streljaštvom. Posle je prešla da radi u školu „Milutin i Draginja Todorovićˮ, u kojoj je učiteljevala 18 godina i odakle je otišla u penziju.
– Postala sam učiteljica sa dvadeset godina i u septembru će biti 28 godina kako sam u penziji, ponosno kaže Lepa.
Ne može a da ne primeti veliku razliku u školstvu u vreme kada je ona bila učiteljica u odnosu na danas. Današnji budući prvaci već znaju da čitaju, pišu i govore strani jezik pre nego što krenu u školu.
– Školstvo je izgledalo mnogo drugačije nego sada. Deca nisu dolazila sa znanjem, nisu znala da čitaju, pišu i broje i trebalo je vremena da to nauče. Ne mogu da shvatim „moduˮ da nastavnik uđe na čas, a da učenici ne ustanu. Shvatam napredak i upotrebu tehnike, ali roditelji bi trebalo više da brinu o deci, tvrdi sagovornica.
Folklor i streljaštvo
Leposava se bavila folklorom u Kulturno-umetničkom društvu „Abraševićˮ, a kada je učiteljevala u selu, nije mogla da odlazi na probe, pa je učila svoje đake da igraju kolo i spremala folkorne igre u saradnji sa ovim Kulturno-umetničkim društvom.
– Od kada sam otišla u penziju, ne bavim se foklorom, ali i dalje igram na veseljima, priča Leposava.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka deset godina je bila kragujevački prvak u streljaštvu vazdušnom i malokalibarskom puškom. Kaže da je direktor u školi u Beloševcu u kojoj je radila vodio streljačku družinu sa učenicima i predložio je da učitelji koji žele da vežbaju streljaštvo počnu time da se bave.
– Bila sam uspešna u pucanju. Do pre tri godine išla sam na penzionersku olimpijadu u Vrnjačkoj i Sokobanji i tu sam osvajala zlatne i srebrne medalje, navodi Leposava.
Kompjuter je imala sa sedamdeset godina, a prvu poruku je poslala sestri u Puli, dok je pohađala kurs za računare.
– Ja sam joj napisala da počinjem da učim pisanje poruka na računaru, a sestra mi je odgovorila: „Moja sestra je opet đak prvakˮ, kroz smeh završava svoju priču Lepa.
MINIMAKSOVA SESTRA
Nestašluk iz detinjstva
Leposavin otac Vlada Nedeljković oženio je majku poznatog voditelja Milovana Ilića Minimaksa i prepričava jednu anegdotu o njemu.
– On je bio godinu dana mlađi od mene i tri godine smo živeli u istoj kući. Učili smo zajedno za trpezarijskim stolom i jednom prilikom je podigao noge na sto da gledam u njegova stopala. Iako sam ga upozoravala da pomeri noge, on nije hteo. Uzela sam pikslu i pokušala da ga pogodim, ali se on izmakao i piksla je „odletelaˮ u komodu sa staklenim posuđem. Tada moj otac nije rekao ništa ni njemu ni meni, samo je sutradan došao i naredio da ja idem u internat u Učiteljsku školu, a Minimaks u gimnaziju u Rači.
Bila je u internatu dve godine i posle je otišla da službuje u Gornje Komarice, a Minimaks je završio gimnaziju u Rači i otišao u Beograd. Lepa kaže da je dok su živeli zajedno ona skupljala slike za album glumaca, a on je prikupljao šale i anegdote i time popunjavao svoj album. Te „foreˮ kasnije je primenjivao u svojim emisijama.
Piše: Maja Đorđević