Iza svake uspešne priče stoji predanost, vizija i, često, neočekivani preokreti. Jedna takva priča je i životopis bivše stjuardese Ivane Stojković, koja je dvospratni „erbasˮ zamenila traktorom, a svetske destinacije prostranom plantažom borovnica u Šumadiji. Njena priča je svedočanstvo ljubavi prema prirodi, upornosti i želje za stvaranjem nečeg opipljivog na rodnom tlu, uprkos brojnim izazovima koje poljoprivreda nosi.
Završivši ekonomiju u Kragujevcu i suočena sa poteškoćama u pronalaženju posla, odlučila je da ode u Dohu krajem 2014. godine i zaposli se kao stjuardesa. Radeći za Qatar Airways, često je letela na „erbasu A380ˮ, dvospratnom avionu koji prima 517 putnika.
Sve to deluje svetlucavo, interesantno, primamljivo. Na primer, letovi za London i Australiju su bili prednosti, ali i mane zbog zahtevnosti posla za posadu.
Od Dohe do Nikšića
Međutim, koreni su je vukli nazad. Njena majka je poreklom iz gružanskog kraja, gde su se njeni preci bavili poljoprivredom. Ideja o kupovini placa za borovnice javila se 2015. godine, kada je njen otac poželeo da imaju 20-30 ari. Svoju ušteđevinu, prikupljenu tokom rada kao stjuardesa, iskoristila je za kupovinu većeg placa u selu Nikšić.
– Kada smo to kupili i stavili komad zemlje u kofu, znala sam da je to plac koji želimo. Zvanično sam se vratila 2021. godine, jer je korona sve zaustavila i letenje je postalo prenaporno.
Sadnja borovnica počela je 2017. godine. Sadnice su direktno uvezene iz Austrije, jer je Austrija po klimi malo bliže Srbiji, što je bio način koji u to vreme nije bio toliko zastupljen. Pre sadnje, plac je bio u potpunosti u korovu i bilo je potrebno skloniti korov i ukloniti stabla. Danas plantaža broji ukupno četiri hiljade sadnica, od kojih su dve hiljade velike i u punom rodu, dok su ostalih dve hiljade male i još uvek bez roda. Poljoprivreda se pokazala kao veoma izazovna i teška.
– Najveći izazov jeste nedostatak znanja, jer se svaka biljka i plantaža razlikuju. Nije ista plantaža u Šumadiji i u Nikšiću, ili na Kosmaju. Vremenske prilike imaju ogroman uticaj. Ova godina je posebno bila teška zbog mraza u aprilu i maju, koji je prepolovio prinos u odnosu na planirano, pa ceo rod nije isplativ. Ipak, nadam se da će se u budućnosti isplatiti, a cilj mi je da od prihoda sa plantaže dalje ulažem, uključujući i hladnjaču i malu proizvodnju džema i sokova od proizvoda iz njive, navodi Ivana.
Briga o borovnicama zavisi od dela godine i vremenskih prilika, da li je normalno ili sušno leto. Neophodno je da se krene sa zalivanjem u pet ujutru, a prihrana se obavlja svaki drugi do treći dan, takođe u pet ujutru. Provera vlage zemlje je ključna, s obzirom na to da je njihova zemlja tvrda i ne zahteva toliko često zalivanje kao rastresitija zemlja. Sa visokim temperaturama plantaža zahteva zalivanje i do tri puta dnevno. Prihrana mora da ide na svaka dva do tri dana, jer biljka nosi rod, a kada nema roda, potrebna je hrana koja radi na vegetaciji.
– Borovnica traži veliku posvećenost. U periodu od 24 sata može da se vidi promena na njoj. Poljoprivreda zahteva mnogo vremena i žrtvovanja. Nemam vremena za sebe, jer samo otac, majka i ja radimo na plantaži i jedino nam radnici dođu tokom berbe. Ako niste spremni da se žrtvujete, ako nemate volju i ne volite prirodu i biljke, nemojte ulaziti u poljoprivredu, tvrdi Ivana.
Uspeh – uz dobru volju
Potražnja za borovnicama ove godine je bila velika zbog opšte nestašice voća. Međutim, borovnica se smatra skupim voćem u poređenju sa drugim. Otkupna cena u hladnjačama je oko 6,5 evra, ali je tokom sezone padala na tri do 3,5 evra, zavisno od hladnjače.
Polovina prihoda jedva pokriva troškove berbe, a druga polovina troškove prihrane i održavanja.
Ivanina inspiracija bile su plantaže na Novom Zelandu, gde je imala priliku da vidi ceo proces proizvodnje i biljke koje mogu da nose deset kilograma ploda.Tamo je prvi put sela i na traktor, što ju je inspirisalo da ga kupi.
– Volela bih da jednog dana u Srbiji vidim takve zasade, kao što sam videla tamo, i način na koji to ljudi rade, od proizvodnje malih sadnica do pakovanja i spremanja za avione.
Uprkos svim poteškoćama, ljubav prema prirodi i borovnicama je ono što je ispunjava.
– Kad uđem na plantažu, osetim mir i tišinu, a jedino se čuju ptičice. Volim prirodu, Šumadiju, putovanja i svet. Iako radim kao ekonomista, poljoprivreda je moj hobi. Naporno je i iscrpljujuće raditi dva posla, jer oba zahtevaju posvećenost. Ali, ako imate volju, nekako uspete.
Ivana želi da plantaža „stane na noge” i da se sledeće godine osigura od mraza, jer je ova godina bila preteška. Nada se da će klima za sve poljoprivrednike biti bolja sledeće godine. Ako bude mogla da ima osam tona roda, kao što mašta, a ne duplo manje, moći će da ima 2.000 flaša soka i 500 kilograma džema.
Želi da ide na bazare, da razgovara sa ljudima i upoznaje ljude, stojeći iza svog proizvoda. Otvorena je za sva pitanja o borovnicama, bez obzira da li se radi o kupovini proizvoda ili opštim savetima.
Očarana Australijom
Iskustvo stjuardese kod Ivane Stojković razvilo je neke nove osobine. Dve osnovne stavke rada na Bliskom istoku su ljubaznost i ambasadorstvo brenda.
– U avionu se stvara toplina sa ljudima, a kod nas je povezivanje još jače i lepše zbog našeg jezika i mentaliteta. Od stjuardese je nastala Desa, a Desa sam ja. Tako da sam ja ambasador moje plantaže, navodi Ivana.
Najdraže destinacije koje je obišla su Australija, posebno Rotnest Ajlend blizu Perta, Sidnej i Melburn. U Evropi joj se najviše dopala Baltika, a u Africi Mozambik zbog predivnih plaža. Nezaboravni momenti bili su joj hranjenje žirafe, poljubac slona, plivanje sa ražama na Maldivima i viđenje ajkule.
– Najizazovniji deo posla stjuardese je gubitak kontakta sa realnošću, jer nikada ne znate gde ste i kako se vraćate u šablon spavanja. Međutim, najlepši deo je finansijska nezavisnost koja se dobije odlaskom tamo. Ovde, u poljoprivredi, najteži deo je finansijska nestabilnost zbog niskih prihoda i teškoća u finansijama.
Ivanina poruka mladima je da vide da je život u prirodi i na selu lep. Ona želi da mladima prenese ljubav prema prirodi i selu, da se treba vraćati korenima, ali i tražiti sebe u nečemu mirnijem i lepšem, a smatra da priroda to nudi.
– Život na selu jeste naporan, traži puno rada, ali kada ujutru vidim i čujem ptičicu koja prođe kroz plantažu, ili kada tokom leta spavam na plantaži, to je najlepši osećaj, zaključuje Ivana.
Piše: Maja Đorđević
