– Novi društveni poredak obeležava koncentracija bogatstva i moći u relativno malom broju ruku, dok većina doživljava opadanje životnih izgleda smanjenu društvenu pokretljivost i sve veću zavisnost od onih koji drže ekonomsku i političku kontrolu
Džoel Kotkin
„Dolazak neofeudalizmaˮ (2020)
A gde smo se mi uputili?
Razumevajući karakteristike moderne demokratske države koja podrazumeva da SVI građani imaju formalnu jednakost pred zakonom, da se ekonomija zasniva po tržišnom principu, da postoji ustav, izbori kao i političke institucije, skupština, vlada, sudstvo, policija, vojska, porez – svi mi, na čelu sa svojim neofeudalistima, zapunili smo se unatrag.
Moderna država kakva bi trebalo da bude Srbija, počiva na centralizovanim INSTITUCIJAMA. Moderna demokratska država podrazumeva da je parlamentarna republika sa ustavom, skupštinom, sudstvom i vojskom koje su u SLUŽBI građana. Porezi se plaćaju državi, a ne pojedincima, a građani su svi JEDNAKI pred zakonom.
Konkretni primeri iz Latinske Amerike 1960-1970. govore kako su zemljoposednički sistemi i lokalni klanovi u Brazilu ili Meksiku opisivani kao „neofudalniˮ. Jakob Tatlebojm i drugi politikolozi su u to vreme govorili o „neofeudalnim strukturamaˮ u zemljama Latinske Amerike gde formalno postoje države, ali lokalni zemljoposednici ili vojska imaju stvarnu vlast.
„Neofeudalizamˮ se 1970-1980. koristi u razvojnim studijama za opisivanje zemalja „Trećeg svetaˮ gde države postoje samo na papiru (poslušajte „Treći svijetˮ Haustora), ali su rasparčane između lokalnih moćnika. U političkoj teoriji u Evropi termin se koristi u kontekstu kritike sve veće moći birokratije i partijskih struktura.
Ne znam da li postoji „Četvrti svetˮ.
Da li je Srbija kneza Miloša bila država u modernom smislu reči?
Odgovor svi znamo – ne.
Ali, država je bila iznad turskog feudalnog karaktera. Miloš je vladao autokratski i bio je vrhovni gospodar zemlje, ali je zemlja bila u rukama seljaka kao sitnih vlasnika, a Srbija je postala država u kojoj nije bilo klasične vlastele sa sitnim i krupnim privilegijama. Čak i tad se država Srbija u Miloševo vreme pomerila od turskog feudalnog sistema vladavine, iako je bila patrijahalno-autokratska kneževina.
A danas?
Postavlja se pitanje kome smeta Srbija kao moderna demokratska država?
Odgovor svi znamo – SVIMA koji sede poslednjih četrdesetak godina u Skupštini Srbije.
Sam gledam pola veka ista lica koja se, kao sa omota paštete, keze na svoj spostveni narod, prebogati uortačeni međusobno svojim privatnim biznisom nemaju nameru da napuste svoje zamkove.
Naslednim principom dovode svoju decu na ta mesta, koja i vizuelno jezivo liče ne njih u svojoj lenjosti i iskvarenosti, koja ne prezaju ni do čega kako bi sačuvali svoju privilegovanu poziciju.
jih 250 – kao da smo ruska Duma, a zamalo ima jedva šest miliona Srba (koji sami gaje tu šljivu pod koju će svi stati). Ima nas kao jedan kvart u Moskvi ili NJujorku, 143.5 miliona Rusa i 450 poslanika naspram šest miliona Srba i 250 poslanika.
Da li se neko seća da je toliko poslanika bilo u onoj bivšoj, bivšoj Jugoslaviji sa preko 22 miliona ljudi?
Sve to raja lepo napaja i hrani, dok oni ne daju svoje pozicije. Feudalci ne daju svoje posede. A naše uredno rasprodaju i rasparčavaju.
Ko sme da prizna da su mu život upropastili?
Evo, ja priznajem!
Sve bi bilo drugačije da tih „ljudiˮ nema.
Moji roditelji bi bili srećni, a i živi, ja kao umetnik bih uživao u lepoj umetnosti, proputovao muzeje sa studentima i kolegama, kontaktirao sa drugim fakultetima.
Sklon sam da razmišljam da Srbi uopšte nisu jedan narod.
Ta teorija uopšte ne pije vodu.
Srbi su DVA naroda.
Šta god započeli jedni odu ovamo, drugi onamo, pa se poubijamo, ili bar isprebijamo pendrecima.
Otac i sin sa dve različite strane policijskog kordona. To nema nigde.
Ukidamo državne univerzitete, otpuštamo profesore i nastavnike, mlatimo pendrecima po studentima, pa i po majci poginulog pod nadstrešnicom (počeo sam da mrzim tu reč), brukamo se po svetu.
I glupaci znaju da je puno lakše glupacima vladati.
Zanimljivo mi je saznanje da bukvalno svaka zemlja na svetu ima državni univerzitet. Očekivao sam da neka zemlja „trećeg svetaˮ nema. Svi imaju, ali ćemo mi da ukinemo, pa ćemo postati zemlja „petogˮ ili ko zna kojeg „svetaˮ, ako se to bude i nazivalo „ SVETˮ, a ne rodovsko-plemenska zajednica.
Mada grešim… Monako, Lihtenštajn, Vatikan i još tri bogate zemljice na svetu nemaju svoj državni univerzitet. Ko bi voleo da može da živi u tim zemljama?
Njihovi studenti ne moraju mesece da provode na ulicama ubrzano odrastajući, ne dajući pravdu. Ne moraju da pešače po zemlji krvavih nogu pojašnjavajući zatupelim Srbima da bi trebalo i oni da budu Svet.
Ne moraju.
Sitaciju u kojoj pojedinci, ili partijske strukture, u praksi prisvajaju moć državnih institucija i koriste ih za kontrolu nad građanima predstavlja termin „neofeudalizamˮ. To nije demokratska država. Zapošljavanje preko stranačkih veza, zavisnost od političkih pokrovitelja ili lokalnih „gazdaˮ, kao i ograničena društvena mobilnost, podsećaju na odnos zavisnih seljaka prema feudalcu. Zvuči li sve ovo poznato?
Upravo taj jaz između formalne modernosti koja se proklamuje u Srbiji i stvarne prakse predstavlja jedan od najvećih izazova koje sada i upravo sada treba da rešavamo.
U protivnom – dobro došli u neofeudalizam.
Piše: dr um. Bojan Otašević, redovni profesor Filološko-umetničkog fakulteta
