Škola u Poskuricama, koja je osnovana još 1904. kao četvororazredna, nije imala svoje ime. Jednostavno se nazivala osnovna škola. U jesen 1959. formirana je kao osmogodišnja i na predlog odbornika sela Poskurice i Šljivovac u SO Kragujevac Mihaila Đurđevića (kasnije direktor kragujevačke Toplane), da škola nosi ime ,,Živka Đurđević”, po učiteljici Živki, partizanki i ratnoj zarobljenici iz Drugog svetskog rata. Ona je nastradala (spaljena) u konc-logoru Aušvic u Poljskoj.
Taj naziv škola je dobila samim osnivanjem 1959/60. i nosila sve do 1982. godine. Tada škola ponovo postaje četvororazredna i dobija ime ,,Nikolija Koka Petrović”, po partizanki, učesnici Drugog svetskog rata i narodnom heroju. Ona je duži period posle rata bila direktorka Učiteljske škole u Kragujevcu.
Reformom školstva na nivou SO Kragujevac, osnovna škola u Poskuricama 1991. pripaja se matičnoj školi ,,Sveti Sava” u Kragujevcu i samim tim dobija novi naziv ,,Sveti Sava”.
Ko je bila Živka Đurđević?
Rođena je 1914. u Poskuricama od oca Milana i majke Mileve Slavković iz Lužnica. Datum rođenja Živke upisan je u knjizi rođenih u crkvi u Donjim Grbicama. Kum na krštenju ,,u domu sveštenika” bio je Ilija Milićević iz Poskurica. Krštena je na dan rođenja.
Živka je imala stariju sestru Milunku, zvanu Cura, koja je umrla u trećoj godini. Tako je Živka ostala jedinica i sa ostalom decom iz familije Đurđević i decom iz Poskurica i Šljivovca provela detinjstvo.
Otac Milan bio je učesnik Prvog svetskog rata. Poginuo je u Tabanovićima kod Šapca u 29. godini i supruga Mileva je ostala samo sa svojom ćerkom Živkom u Poskuricama. Po završteku Prvom svetskog rata, Živka završava osnovnu školu u Poskuricama i upisuje Učiteljsku školu u Kragujevcu, koju završava sa uspehom i na vreme.
Nakon toga kao učiteljica dobija stalni posao u osnovnoj školi u Rači kragujevačkoj. Sačuvana je grupna fotografija snimljena pre Drugog svetskog rata, gde je Živka sa svojim učenicima ispred škole. U toku 1927. bila je dva puta kuma na krštenju dece iz Poskurica. Bila je pravoslavna hrišćanka i veliki vernik. Vrlo često je dolazila iz Rače u Poskurice, pružajući pomoć usamljenoj majci Milevi. Svoje đake, osim školskih predmeta, učila je i rodoljublju i svim drugim prosvetiteljskim vrlinama.
Živku zatiče početak Drugog svetskog rata u Rači i ona se odmah priključuje partizanskom pokretu. Bila je simpatizer i pristalica Komunističke partije Jugoslavije, ali nema podataka da je bila i član SKOJ-a i KPJ-u. Za vreme boravka u Poskuricama, po izjavi bližnjih rođaka iz familije Đurđević, plela je čarape, prsluke i džempere za partizane. Živkinu aktivnost pratili su Nemci na relaciji Rača -Poskurice i u par navrata dolazili su u Poskurice. Jedne večeri 1943. uhvatili su je u Poskuricama i uhapsili. Tog događaja se dobro seća i Olga Đurđević.
,,Kao dete od oko pet godina, sklanjali su me roditelji, vidno uplašeni, da ne gledam kako su Nemci uhvatili učiteljicu Živku. Ali, ja sam, iako preplašena, videla tri Nemca, koji su odnekud upali u kuću Mileve, izveli Živku, stavili joj lisice na ruke, vezali i poveli za Kragujevac. Svojim očima sam videla da je dva Nemca drže pod ruku, a treći sa uperenom puškom prati je. I tako su je odveli. Nikada tu scenu nisam zaboravila. Do smrti ću je nositi”.
Olga živi kao penzioner u Kragujevcu.
Živka je sprovedena u ratno zarobljenišvo u zloglasni konc-logor Aušvic u Poljskoj. List ,,Svetlost” pod naslovom ,,Škola oslobodilačke tradicije” 1981. piše:
,,Vredno je istaći da su pored prosvetiteljskih, učitelji bili često nosioci slobodarskih tradicija, aktivni učesnici u pripremama za podizanje ustanka 1941. godine i narodnooslobodilačkoj borbi. Valja pomenuti učitelje braću Srbu i Sretu Nešić, Miru Nešić iz Donje Rače, Živku Đurđević i Živku Žitorađu učitelje u Rači i druge… Živka Đurđević i Živka Žitorađa spaljene su u gasnim komorama Aušvica”.
Živka je spaljena 1943. u 29. godini, neudata. Umrla je u istoj godini života kao i njen otac Milan. NJeno ime nalazi se upisano na spomen-ploči logora Aušvic. O tome je javnost obavestio inženjer poljoprivrede i šumarstva Živadin Miladinović Žika, koji je radio u poljoprivrednom Institutu u Novom Sadu, posle službene posete Poljskoj i konc-logoru Aušvic, nakon više godina od završtetka Drugog svetskog rata. ,,Kada sam pročitao ime svoje zemljakinje, zaplakao sam pred svim mojim poslovnim kolegama”, ispričao je Živadin. Da li je još neko, osim majke Mileve i bližih rođaka familije Đurđević, pustio i jednu suzu za Živkom? Nije niko! Zaboravljena je. I njena uramljena fotografija koja je bila na zidu hodnika škole u Poskuricma, čije je ime škola nosila, misteriozno je nestala! U ime čega i zbog čega?
Skupština grada Kragujevca i SUBNOR iz Poskurica, zajedno sa Mesnom zajednicom Poskurice, osvetlali su obraz – jedna ulica u naselju Jabučar, bliže reke Uglješnice, nosi naziv Živka Đurđević. SUBNOR iz Poskurica i Mesna zajednica Poskurice su 1. maja 1984, povodom završetka gradnje Doma omladine-kulture u Poskuricama, postavili spomen-ploču izginulim ratnicima u balkanskim i Prvom svetskom ratu i u narodnooslobodilačkoj borbi. Na spomen-ploči upisano je ime Živke Đurđević sa njenom fotografijom. Da se nikad ne zaboravi!
U međuvremenu škola je promenila naziv. Umesto ,,Živka Đurđević” i ,,Nikolija Koka Petrović” škola u Poskuricama, pošto je kao istureno odeljenje pripala matičnoj školi ,,Sveti Sava“ u Kragujevcu, naselje Aerodrom, dobila je i novi naziv. I to nije ni u kom slučaju sporno.
Šta današnje generacije učenika, a prvenstveno nastavnog kadra škole ,,Sveti Sava”, znaju o Živki Đurđević? Dve nastavnice razredne nastave i domarka škole u Poskuricama o Živki znaju onoliko koliko sam im ja ispričao istinu o učiteljici. Zapazio sam da su me veoma pažljivo slušale i netremice gledale, sa vidnim čuđenjem da se o tome u školi ništa ne govori. I to je deo naše istine. Nastavni kadar matične škole ,,Sveti Sava”, odnosno retki pojedinci, ličnog sam mišljena, čuli su ili nešto malo znaju o bivšem imenu škole u Poskuricma ,,Živka Đurđević”. Zašto je škola nosila to ime. Ostali nastavnici i učenici ama baš ništa o tome ne znaju. Sramota!
Ako matična škola ,,Sveti Sava” i istureno odeljenje u Poskuricama ne sačuvaju svoju prošlost, slučaj učiteljice Živke pada u zaborav i bivše ime škole ,,Živka Đurđević” pada u zaborav i prošlost tada izumire. Ne dozvolimo to!
Sudbina slična Svetom Savi
O prosvetitelju Svetom Savi ne treba da pišem nešto što svi znamo. Skoro svake godine sam prisustan na svečanosti u školi na dan tog velikog srpskog praznika. Šta više, bio sam i domaći – kolačar. I biću prisutan dokle me zdravlje služi. Ali, jedna me misao progoni vezana za Rastka Nemanjića – Svetog Savu i Živku Đurđević. Vremenski ih dele vekovi. Bili su prosvetitelji (učitelji), svako u svom vremenu i u svom domenu. NJihova učevnost se ni kom slučaju ne može izjednačiti, ali imaju nešto zajedničko.
Kosti Svetog Save Turci su spalili u Beogradu na Vračaru. Živka Đurđević je živa spaljena u nemačkom koncentracionom logoru Aušvic. Dalji komentar nije potreban. Škola u Poskuricama je jedina koja je nosila ime dve srpske osobe spaljene od Turaka i Nemaca, viševekovnih neprijatelja u različitim vremenskim periodima.
To je moje lično viđenje Savine i Živkine životne sudbine. Da li sam u pravu ili ne – procenite sami. Da li takva osnovna škola postoji još negde u Republici Srbiji? Nisam siguran! Napisao sam ISTINU.
Živki Đurđević skoro da niko ne stavlja na spome-ploču ni jedan cvet. Sveću za pokoj duše pali joj Olga Đurđević i to na Zadušnice, dok je još živa. Živka će pasti u zaborav, kao da nije nikad ni postojala, kad Olge ne bude među živima. U smrti smo svi jednaki. Ne može da bude mrtav i mrtviji! Može da bude mrtav i zaboravljen! Baš kao u slučaju Živke Đurđević.
Majka Mileva, nakon saznanja da joj ćerka nije živa, prešla je u Kragujevac i tu živela do kraja života. Umrla je u 85. godini. Datum smrti upisan je u Mesnoj kancelariji u Poskuricama (10.04.1961). Porodica Milana Đurđevića je izumrla.
Na zajedničkom spomeniku piše: ,,Živka Đurđević učiteljica 1914 – poginula u koncent. logoru u Nemačkoj 1943. Milan poginuo 1914. godine kod Šapca. Spomen podiže Mileva, ćerki, mužu i sebi za života”. Na spomen-ploči je fotografija Živke Đurđević. Na sreću sačuvana.
Logor Aušvic se nalazi u Poljskoj, a ne u Nemačkoj, kako je greškom ili iz neznanja napisano na spomeniku.
Ovo je moj lični skromni doprinos za upoznavanje ličnosti Živke Đurđević, čije je ime nosila škola u Poskuricma 23 godine, kada sam bio učenik te osmogodišnje škole. U isto vreme ponosan sam što škola sada nosi naziv srpskog prosvetitelja Svetog Save, ali ne zaboravljam ime škole ,,Živka Đurđević“, ni ja ni generacije učenika i nastavnog osoblja, čije ime škole smo sa ponosom izgovarali i koje je zvanično glasilo: Osmogodišnja škola ,,Živka Đurđević“ u Poskuricama.
Ovaj tekst sam napisao povodom 120-godišnjice rada osnovne škole u Poskuricama, koja je počela sa radom 23. septembra 1904, a u čast stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. Učiteljice Sanja Krstić Obradović i Rada Đalović su 23. septembra 2024. prvi čas posvetile predavanju o početku rada škole i njenom utemeljivaču prof. Vladimiru Radojeviću, rodom Poskurica, profesoru kragujevačke Gimnazije i nadzorniku Ministarstva prosvete i crkvenih dela, koji je na to mesto postavljen Ukazom kralja Petra prvog Karađorđevića. Oživele su sećanja i na Živku Đurđević. To je za svaku pohvalu. Učinile su to i ove godine.
Samo matična škola ,,Sveti Sava” i nadležni iz sektora za prosvetu u Kragujevcu o tome nisu izustili ni jednu jedinu reč! Ponavljam: škola je počela sa radom povodom obeležavanja stogodišnjice Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Tek toliko da se zna. Oprosti im Bože na njihovom zvanju i neznanju.
Piše: Živomir Petrićević Žika, penzionisani ekonomista za spoljnu trgovinu i hroničar sela Poskurice
