Sa svojim vršnjacima iz Erdoglije Čipijem Pantovićem i Mišom Racom još u osnovnoj školi 1966. godine Dragan Urošević Uroš osniva bend „Pontonski most“. Čipi i Uroš sviraju akustične gitare, a zajedno su bili i u obdaništu. Miša im se pridružio kada je uzeo bubanj starijeg brata. Bili su opčinjeni muzikom Bitlsa, njihovim višeglasnim pevanjem. Spot „Buba na krovu visokog solitera” vrteo se Urošu po glavi i naučio ga je važnosti stiha, refrena… Mladi i ambiciozni odmah komponuju svoje autorske pesme. Na sebe skreću pažnju energijom, mladošću i talentom.
Podržavaju ih provereni kragujevački muzičari Šima, Toda, Aca Lepojević, koji su odmah prepoznali iskrenost u („Možda nebo zna”) ljubavnim pesmama i vremenu u kome žive, pozajumljujući im kvalitetnije instrumente, koji su u to doba bili jako skupi.
Osamdesetih u Hali „Jezero” kragujevačka muzička scena svakog ponedeljka organizuje koncerte poznatih rok bendova Jugoslavije. „Pontonski most“ dobija podršku medija. Novinari Milan Šerifović i Vlada Božović ubacili su ih u program kao predgrupu poznatim bendovima. Na prvoj svirci 1981. godine, sa po 14 godina, pred skoro dve hiljade posetilaca sviraju pesme Bitlsa, kao predgrupa „Haustora” i „Šarla akrobate”. Čipi svira bas, Miša se ne vidi iza bubnjeva. Imali su tremu, tada i nikada više. Nisu mogli nazad, bačeni su u vatru. U Domu omladine dobijaju vetar u leđa od muzičara bez sujete.
– Točak mi je prišao jednog dana u Domu omladine, posekao mi stare žice na gitari i postavio novi komplet uz opasku: „Uroše, sada ću da te naučim kako da štimuješ gitaru!”
– Sa svojom prvom električnom gitrom sam spavao u krevetu. Obožavao sam Van Halena i Hendriksa, koga sam dugo kapirao. Oduševila me lakoća, tehnika i mašta sa kojom su svirali, seća se Urošević.
Jedno vreme nastupaju pod imenom „Bledi ruž“. Svi zajedno istovremeno 1986. odlaze u JNA.
– Čipi i ja smo zajedno u Nišu. Prvi album smo napravali za vreme vojnog roka, zajedno sa Racom. Povratak kući i otac Žika, zabrinut za moju budućnost, pita me:
– Šta ću, sine, sa tobom da radim?
Pokušava da me zaposli, nagovara me da studiram. Morao sam da presečem njegovu brigu. Odlučio sam šta hoću u životu i rekao mu:
– Ćale, ja hoću da sviram gitaru, želim da se bavim muzikom. Uzdah olakšanja. Otac, koji je takođe gitarista, podržao me je. Verovao je u mene i uverio se da znam šta hoću.
Vetar u leđa od Laze Ristovskog
Entuzijazam je vrednim mladim rokerima trasirao put ka profesiji – rok muzičar. Dom omladine bio je krcat umetnicima svih profila. Trebalo im je malo više vremena i slobode da pronađu svoj put. Organizovali su probe u Mesnoj zajednici „21. oktobar” u Erdogliji. Ohrabreni pohvalama nastupaju po klubovima: Akademiji, Flamingu, Monumentu… Repertoar su sastavili od popularnih hitova starijih rok grupa. Iskoristili su priliku i publici predstavljali i svoje autorske pesme.
– Nastupali smo po klubovima svako veče od 1987. do 1990. godine. Preko dana smo snimali demo materijal u dosta različitih studija. Sakupivši dovoljno materijala za jedan album, otišli smo u Beograd. Zakucali smo na vrata studija Laze Ristovskog u Košutnjaku. Laza nije skrivao oduševljenje kada je čuo materijal. Ponudio se da nam bude producent. Sve pesme smo Čipi, Raca, Popa i ja ponovo snimili kod njega u studiju. Kako snimanje odmiče, pesme dobijaju pravi oblik i raste naš entuzijazam. Laza je uobličio naš čvrst zvuk, pa su numere odskočile po melodiji i višeglasnom pevanju, istakavši zarazne refrene. Shvatili smo da radimo pravu stvar. Laza je lično, kad smo završili album „Krv i led”, odneo materijal u PGP RTB i predstavio nas pod novim imenom „Osvajači” iz Kragujevca.
Ime je predložio Lazin prijatelj Saša Gajević, urednik „Rok ekspresa”. On je pomno pratio projekat Kragujevčana, čija muzika je osvajala publiku na prvo slušanje, pa je zato i predložio ime „Osvajači”.
– Vidan Papić uradio nam je dizajn omota i kasete. Te 1990. godine u toku miksovanja albuma Laza nam je saopštio da ima ideju da nas predstavi na Zaječerskoj gitarijadi. Nastupili smo u revijalnom delu programa pre izlaska albuma. Svideli smo se širokoj publici. Konačno, 11. januara 1991. godine izlazi album „Krv i led“. Naš uspeh i mogućnosti da se dokazujemo i razvijemo prekinula je viša sila, raspad Jugoslavije, i prestajemo sa koncertnim aktivnostima. Početkom 1993. odlazimo na odmor u Grčku, sviramo u diskoteci „Atlantida“ u Paraliji. Nastupamo svakodnevno. Lepo smo primljeni od strane Grka, svirali smo godinu dana. U najdražoj uspomeni ostala nam je promocija filma „Vizantijsko plavo” u Atini, na kojoj smo bili gosti sa svim akterima iz filma i diplomatskim korom. Vraćamo se u domovinu na poziv Predraga Milutinovića i „Scene Kragujevac“. Stacioniramo se u studio „Orange” Bobe Narandžića i 1995. snimamo drugi album „Sam”. U studiju nam se pridružio i Šone Jakovljević, koji je menjao Lazu. Odmah krećemo sa koncertima, nastavlja šumadijsku rok bajku Urošević.

Od „Osvajača” do „Epiloga”
Odradili su jednu dobru turneju po regionu, koju opet prekida nesrećna tranzicija. Početkom 1996. Čipi najavljuje odlazak iz benda. Želi da radi nešto komercijalno. Članovi benda ispoštovali su njegovu odluku uz neskriveni žal. Lider grupe „Osvajača” Urošević dovodi iz Rume pevača Nenada Jovanovića i sa njim se snima treći album „Vrelina”. Urošević je uradio tekst i muziku. Sa albuma se kao veliki hit izdvaja balada „Minut ćutanja”.
Paralelno izlazi i Čipijev projekat „Vino crveno” potpisano sa „All Stars Osvajači”. Par godina traje spor oko imena. Uroš se povlači iz „osvajačke” priče vansudskim poravnjanjem i 2002. godine ime prepušta kolegi Čipiju Pantoviću.
Sledi priča sa Borisom Aranđelovićem i „Dinosaurusima”. Uroš se kao tonac zapošljava u Domu omladine 2005. godine, ženi se, dobija kćerku Emiliju. Zasićen studijskom svirkom, u porodičnom kutku komponuje nove tekstove. Rale Petrović mu predlaže da u bašti Doma omladine održi koncerte „Osvajača”. Želja da svira pred publkom mu vraća entuzijazam i uz pomoć Bože Fridmana na gitari, Vojina Ratkovića na bubnjevima i vokala Predraga Pavlovića sviraju stare hitove „Osvajača”. U reportoar ubacuju nove autorske pesme. Epilog je stvaranje grupe „Epilog”.
– Autorsko prava zaštitio sam registrujući se kao „Epilog Muzik”. Snimamo prvi album „Nova tempore” u izdanju IDL rekordsa. Zbog neusklađenosti prema profesionalnim obavezama menjam članove benda. Najviše menjam bubnjare. Konačno, 2022. stabilizujem ekipu, koja je sada uz mene: Darko Spasić, gitara, Nenad Vukelić, bas, Vuk Stefanović, bubnjevi.
U studiju Doma omladine „Epilog” snima album „Obraz”, sa producentom Ivanom Ilićem Ćilijem. Grupa se proslavila na velikim koncertima na Ušću 2016. kao predgrupa „Smaka”, na bir festivalima, moto skupovima i kruna karijere bila im je prošle godine u Beogradu, gde su svirali kao predgrupa „Dip Parplu”.
– Izašla nam je u susret cela njihova ekipa sa produkcijom, dobrim tonom i rasvetom, snimale su nas svetske kuće. Džabe nama dobra svirka na snimcima, ako to uživo publika ne može da čuje. Da se vratim na muzičku scenu Srbije. Razočaran sam smerom kojim teče medijska muzička scena u Srbiji. Izgubili su se mejnstrim bendovi. Scena se svela na nekoliko starih bendova, koji su autorski neaktivni više decenija. Smatram da treba dati priliku bendovima koji rade autorsku muziku. Želim da moj bend bude uvek aktivan u kontinuitetu. Bend je pravi samo kada svira uživo. Svirka uživo daje pravu slika benda. Znam da se samo od rokenrola ne može živeti, a uspeo si u životu ako živiš od onoga što radiš. Glamur je nešto drugo. Kao kompozitor i tekstopisac želim da govorim o životu, da svaka pesma na albumu ima svoju vrednost, da nemaju rok trajanja! Naš ključ je upornost i ljubav prema muzici. Da svaka tri meseca snimimo singl i sve mora da bude šmekerski. Ponosan sam što sam sa Mikicom bio pionir „Arsenal festa”. Izborili smo se za decentralizaciju muzičke scene na našim prostorima, zaključuje Dragan Urošević.
Piše: Miloš Ignjatović

1 коментар
A,onaj magnetofon sa trakom I dva kruga u podrumu,a mi deca dodjemo da slusamo. To je bilo vreme kad smo bili svi komšije.