Rizikujući da vam dosadim, moraću opet da se pozabavim logičkim greškama u govoru predsednika Srbije. Naime, on je u jednom od svojih mnogobrojnih obraćanja izjavio: „Ja sam podigao Srbiju“. On bi prvi, kao student generacije, morao da zna da u ekonomiji pored efektivnog uzroka (onog ko direktno upravlja ekonomijom), postoji i materijalni uzrok (tj. ekonomsko okruženje), koji je uvek presudan u ekonomiji.
Ako se malo prouče tranzicione zemlje posle pada komunizma, može da se uoči da tek treće vlade bivaju stabilne u takvim društvima. A ako se Đinđićeva vlada (koja je bila na pola prekinuta njegovim ubistvom) uzme zajedno sa Živkovićevom, onda je Tadićeva vlada bila druga, dok je vlada naprednjaka treća. U to vreme tranzicija obično pređe polovinu puta i ekonomija počinje da se oporavlja, te u takvom materijalnom okruženju nije ni potrebna neka domišljatost da se obezbedi ekonomski razvoj.
No, princip kauzalnosti je jedan od najranijih otkrića ljudskog roda, ali je još uvek nedovoljno definisan. LJudi su počeli još u paleolitu da ga koriste, mada je u početku on bio vezan za fazu čulne svesti, te je uzrokom bilo smatrano sve što vremenski prethodi nečemu (kao crna mačka koja vam je prešla put pre nesreće i vi zaključujete da je ona uzrok nesreće). Potom su ljudi, razvijajući svoju svest, došli u fazu svesti koju Hegel zove percepcija i shvatili su da uzrok, osim što vremenski prethodi, mora i logički da bude povezan sa posledicom, tj. da prethodi i logički. Ali, još je postojalo opšte ubeđenje da uzrok mora da liči na posledicu. U fazi razuma koja je najviši oblik svesti shvaćeno je da uzrok i posledica ne moraju da liče jedno na drugo. Tako smo došli do uzroka bolesti, kao što su virusi i bakterije, koji uopšte ne liče na samu bolest.
Aristotel je prvi dao detaljniju definiciju kauzalnosti, ali je uveo četiri vrste uzroka: formalni, materijalni, efektivni i finalni (svrhoviti). Međutim, grčko shvatanje kauzalnosti se razlikuje od zapadno-evropskog. Za Aristotela „svaka stvar (mi bi danas rekli objekat) ima svoj uzrok“, dok su zapadnjaci stavili težište na kretanje, koje je bilo tvrd orah ne samo za Zenona, veđ i za Aristotela, i njihov princip kauzalnosti glasi: „Svaka promena stanja objekta ima svoj uzrok“.
Kant u Kritici čistog uma kaže: svaka promena mora imati uzrok. To je omogućilo uvođenje matematičke analize (Dekart) i opisivanje kretanja pomoću jednačina matematičke fizike, ali je stavilo težište na efektivni uzrok, tako da zapadnjaci kada govore o uzroku uvek misle na efektivni uzrok.
Na primer, naš predsednik misli da, pošto je on bio na vlasti kad je Srbija izašla iz tranzicionih Scila i Haribdi i počela da stavlja svoju ekonomiju na noge, i pošto je efektivni uzrok dominantan, da je on „podigao Srbiju“. Međutim, zapadna misao je zahvaljujući misliocima, kao što su Šopenhauer i Niče, s jedne strane, i Marks, sa druge, uvela ponovo u opticaj i finalni i materijalni uzrok (Marks je bio jedini koji je ističući uticaj ekonomije na istoriju, uveo i materijalni uzrok).
Džordž Frejzer u svom epohalnom delu Zlatna grana priča o tome kako su u srednjem veku lečili rane od dvoboja: Uzmu jednu posudu s vodom i stave je kod prozora kad je pun mesec, potapaju čistu krpu u tu vodu i njome brišu ranu i ranjenici mnogo češće ozdrave. Normalno, ne zbog punog meseca, nego zato što su prali ranu i ona je manje bila izložena bakterijama o kojima oni nisu ni pojma imali. Isto tako je naš predsednik odigrao ulogu mesečine u podizanju Srbije, do koga bi došlo i da je Tadić onda pobedio Nikolića!
Ako mislite da su prethodne tvdrnje preterane, setite se da su Mali i Vučić samo nastavili ekonomsku politiku koju je postavio Mirko Cvetković. Ali, ona nije mogla da da takve rezultate pre 2012. godine kao što je dala posle pod naprednjacima, zbog ekonomskog okruženja koje je išlo ovima u prilog. A da biste to zaključili dovoljno vam je da poznajete psihologiju gospodina predsednika – da je Mali išta promenio u ekonomskoj politici koja je ostala od Mirka Cvetkovića, od toga sad ne bi moglo da se živi, ne bi se pominjale zatvorene fabrike, koje su prirodna posledica tranzicije, i druge vrste „nekompetentnosti“ prethodnih vlasti, već bi se samo to isticalo. Ali pošto se to ne pominje, znači da nije ni bilo nikakvih promena glavne ekonomske politike.
Kako je onda moguće da to nije funkcionisalo pod demokratama, a da je dalo izvesne rezultate pod Srpskom Nesposobnom Strankom. Pa, tu dolazi u igru Marksov materijalni uzrok, ambijent u kome se sve to odvijalo bio je drugačiji i on je presudno uticao na naš ekonomski razvoj.
Ima još jedna antropološka crtica koju pominje Frejzer, a koja bi mogla da se primeni na našu sadašnju situaciju. Na Siciliji je u 19. veku bio raširen sledeći običaj: u vreme suše formira se procesija na čijem se čelu nosi statua lokalnog sveca. I tako se pevaju religiozne pesme danima, ali kad se suša zainati i kiša nikako da padne, narod se razgoropadi i baci sveca u prašinu, da vidi kako to izgleda.
Sad su studenti, kojima su dosadila stalna prazna obećanja, bacili predsednika Srbije u prašinu, govoreći mu da neće s njim da razgovaraju. Nikada do sada njegov naduvani autoritet nije bio tako uzdrma… A to bi moglo da uzdrma njegov autoritet i u masi njegovih glasača, jer sveto i prljavo lako zamenjuju mesta u svesti mase! Tako bi mogao da nauči koliki je značaj materijalnog uzroka u istoriji.
Osim ako ne nahuška svoje najtvrđe pristalice na studente, što bi moglo da izazove veliki haos! Pitanje je koliko ima takvih, ali što reče Nikola Boalo „budala uvek nalazi veću budalu koja mu se divi.“ Biće ih!
No, zasad ispituju tepsiju na vr‘ beogradske Kulčine: Acanlija, Brnab Alija, Mali Jusuf i Dačić Mehmed-Aga. Uskoro će na Pinkiju da objasne da narod razume.
Piše: Vladimir M. Ristić
