Tridesetosmogodišnji Toni Stanković, vlasnik obućarske radnje „Cipelić”, jedan je od retkih preduzetnika koji je zaštitio svoju ručno izrađenu obuću oznakom simbola otvorene šake.
– Ručna izrada je simbol otvorene šake koja se utisne na bočnoj ivici obuće i to je proizvod izašao iz vaše radnje, objašnjava Toni Stojanović koji je jedan od 1.300 vlasnika malih radnji u Srbiji upisanih u registar starih i umetničkih zanata i proizvoda domaće radinosti Ministarstva privrede – sa pomenutim simbolom otvorene šake.
Nažalost, malobrojni su spremni da plate unikatnu kožnu obuću izrađenu po meri, pa se njegov rad se sve više svodi na popravke obuće svih vrsta uključujući i kopačke.
On je svoje okačio na zid odmah po rođenju sina, pošto od fudbala, njegove najveće ljubavi, nije mogla da se izdražava porodica. Poslednjih godina, u Šumadijskom okrugu, igrao je na poziciji štopera, a pre toga kao polušpic. Poslednja stanica bio je FK „Lokomotiva” Lapovo, kada se oprostio od fudbala i aplauza. I nikada nije zažalio zbog te odluke. Kako kaže, samo u „Zvezdi” i „Partizanu” ima para i fudbal ima poentu, sve ostalo je čist volonterizam.
Zbog toga je gledao da iskoristiti druge veštine, koje ne zahtevaju velika ulaganja u opremu. I odluka je pala na obućarski zanat. Ne bez razloga. Kao prvo, vodio se idejom da nema puno majstora tog zanata u ovako velikom gradu i da će biti posla i za njega, a kao drugo još dok se aktivno bavio fudbalom počeo je da ulazi u tajne obućarskog zanata u rodnoj Jagodini. Znanje je unapredio u prestonici, dok je igrao za jedan manji klub. Put ga je naveo kod dobrog starog majstora, čija je karijera bila u zenitu. Od njega je naučio da pravi obuću, a za sertifikat je polagao pred komisijom Ministarstva privrede. Napravio je skicu i po njoj deo po deo krojio i spajao.
Tonijeva radnja se nalazi u Tržnom centru „Šumadija” i nije ga teško pronaći. Nije veliki lokal, ali je sve što mu treba od opreme uspeo tu da upakuje. Majstor Toni je inače završio za tehničara energetike, što nema nikakve veze sa obućarskim zanatom i niko u njegovoj porodici se time nije bavio, da bi moglo da se kaže da je reč o nekoj porodičnoj tradiciji.
Rođen za sport
– Ako sam u nečemu bio najbliži profesionalizmu, to je bio sport. Fudbal sam marljivo trenirao i igrao u raznim ligama počev od Pomoravske lige, pa onda sam prešao na Šumadijsku. I danas sarađujem sa ljudima iz sveta sporta. Međutim, tu nije bilo dovoljno para, jer to i nije profesionalizam, kad vas neko plaća kad imate 18-19 godina, to je nedovoljno i morate da radite nešto dodatno. Posle škole morao sam da se opredelim i onda sam krenuo sa obućarskim zanatom, opisuje Toni svoje početke.
Prvo je bio šegrt, pa je videvši da mu to ide od ruke, nastavio dalje usavršavanje. Zavoleo je miris kože. Spletom okolnosti, majstor se razboleo i Toni je preuzeo i deo njegovog posla i ostao duže nego što je mislio. Majstor ga je naučio mnogim „cakama” koje drugi ne prenose svojim učenicima. Toni je marljivo radio kako bi završio posao na vreme, a s druge strane to mu je bio i izazov pošto ni sam u tom trenutku nije bio siguran koliko ima znanja, budući da je bio samo nekoliko meseci na obuci.
Vrlo brzo postaje obućarski majstor, ali, kako kaže, to nema mnogo veze sa onim što on danas radi. Obučavao se za takozvanu konbinerku, što čini 60 posto obućarskog znata.
– Ušao sam i u svet obućarstva i bio obućarski majstor pet godina, ali sve ostalo sledi u Beogradu. Objedinio sam sport i obućarski posao, jer mi je bilo bitno da bez problema mogu da radim i da idem na trening i na utakmicu. Prosto to je bio moj uslov da uklopim jedno s drugim, jer tada mi je fudbal bio prioritet. Već sam razmišljao o svojoj radnji. Naišao sam na gospodina koji je imao osamdesetak godina i nije mogao da održi radnju, a niko od njegovih nije nameravao da je preuzme. U tom trenutku, ja sam bio dobra opcija kada sam došao da ga pitam za posao. Došli smo do toga da on ostavlja posao nekome ko želi da nastavi tu tradiciju, bar još koju godinu. Vratio sam mu ukazano poverenje marljivim radom i predznanjem s kojim sam došao. Bio sam plaćen bolje od običnog radnika, nastavlja priču Toni.
Pohvalio se da je tu stekao drugu polovinu znanja koje nije imao. To je bio stari majstor koji je znao da pravi obuću. Tu veštinu, strpljenje i ljubav Toni je preneo u svoju radnju i stigao je do zvanja majstora sa sertifikatom za ručnu izradu unikatne obuće od kože.
U Kragujevc se konačno doselio pre sedam godina sa suprugom koju je upoznao u Beogradu. Ona, je napominje, mnogo uspešnija od njega i u sasvim drugoj je oblasti, nezavisno od obućarstva. U međuvremenu su dobili i sina.
Dolaskom u grad na Lepenici prvo je promatrao koliko ima dobrih obućara u okolini i da li ima mesta i za njega. Ispostaviilo se da ima i on već pet godina gura napred na istoj lokaciji.
– Najpozitivnija strana ovog zanata je ako znate da radite ovaj posao, tada je uspeh garantovan. Ukoliko ne ide, uvek možete da se povučete i vratite se na početak, kaže Toni, dodajući da je za ovaj zanat potrebno malo opreme u odnosu na neka druga zanimanja.
– U početku radite sami, a kada vam zatrebaju radnici onda imate drugi problem – niko neće to da radi. Ako se nastavi ovako, obućara više i nećemo imati, jer mlade to ne zanima, kaže Toni.
Druga strana medelje su rad sa lepkovima i prašina od brušenja. Ali Toni pokušava i to da unapredi, mada veličina lokala određuje šta može da nabavi od opreme. U njegovoj radnji centralno mesto zauzima vanvremenska „singerica”, mašina za brušenje, koža, konci, alat, lepkovi, boje…
Postoje mašine koje skupljaju prašinu i ubacuju svež vazduh, ali o tom po tom.
Sto evra za obuću po narudžbini
Na pitanje koliko često ljudi traže da im napravi obuću po meri, Toni kaže da više dolaze zbog rekonstrukcije omiljene obuće, nego da im napravi, cipele, patike, sandale… Retko ko poruči novu kožnu obuću. Presudna je, kaže, dubina džepa.
– Ljudi prosto nemaju sto evra da plate obuću ručne izrade. A ja ne mogu da napravim obuću od kože, koja će trajati godinama, ispod te cene. To se ne može napraviti za 5.000 dinara, jer toliko košta industrijska proizvodnja, gde šablonski izbacuju velike serije. Zato se retko ko opredeli za varijatnu pravljenja unikatnih komada. Obično kupe jeftinije i posle dolaze na prepravke kod mene, kaže Toni.
Bilo je situacija da ljudi kupe obuću od skaja koja im se dopala zbog modela i posle dođu kod njega da im napravi iste od kože.
Ima dosta kalupa koje je uglavnom kupovao od starih majstora, a najviše od majstora iz Zemuna, koji je zatvorio svoju radnju. Nabavlja ih i od proizvođača, a ako nešto nema na tržištu sam lije. Najviše se koriste kalupi za skraćenje špiceva na obući koje su vremenom postale demode.
– Ne možete nositi kljun od 15 centimetara duže od normale, lako se spotaknete. Nekad je to bilo moderno, ali po meni to treba izbegavati, kaže Toni, kod koga je po petnaestak pari takve obuće uvek na prepravci i najduže se za to čeka.
Ne dozvoljava da mu se u rafovima gomilaju zaboravljene cipele, jer on ima drugačiju politiku s mušterijama. Odmah uzima brojeve telefona mušterijama prilikom ostavljenja obuće na popravku, kako ne bi bilo greške.
On je, inače, zadovoljan kvalitetom kože za obuću na našem tržištu, ali u Kragujevcu nema dobavljača koji mogu da garantuju kvalitet. On je svoju proizvodnju bazirao na koži, ali u poslednje vreme mušterije sve više traže obuću od džinsa. Pripadnice lepšeg pola uglavnom traže da im se pravi obuća, i vrlo su zahtevne, za razliku od muškarca koji drugačije gledaju na sve to.
Recimo, u junu mu je došao je muškarac koja nosi broj veći od 50 i teško nalazi obuću za sebe. Zbog toga mora da ih popravlja više no inače. Interesovalo ga je kolika je garancija na popravku obuće. Toni mu je rekao da može da garantuje tri meseca, jer je to obuća koja je korišćena godinama i na njoj je već intervenisano.
Nije bio zainteresovan da napravi novi par sa garancijom od dve godine.
Piše: Elizabeta Jovanović
