Rođen je u mnogočlanoj porodici kragujevačkog lekara Leonarda, 6. marta 1873. godine. Otac mu je bio Poljak iz onog dela zemlje koji je pripao carskoj Rusiji, kada je Poljska bila podeljena između Austrije, Prusije i Rusije. Pošto je učestvovao u poljskom ustanku protiv ruske vlasti 1863. godine, Leonard je morao da beži iz Rusije. Sledeće godine je stupio u službu Kneževine Srbije. Ubrzo postaje vojni hirurg u Kragujevcu zadužen za izgradnju vojne bolnice. Do rođenja Branislava Leonard je dobio srpsko državljanstvo i postao jedan od najuglednijih Kragujevčana.
Branislav je u Kragujevcu završio osnovnu školu i Gimnaziju. U vojsku je stupio 1890. godine kao pitomac 23. klase niže škole Vojne Akademije. NJegovi klasni drugovi bili su Vojislav Milojević, Đura Dokić, Milivoje Zečević, Vladislav Deroko, Milan Vijorović, Aleksandar Glišić i Dragomir Milojević. Kao poručnik se usavršavao na Nikolajevskoj generalštabnoj akademiji. Ovde ga je nadgledao rođeni stric Ludvig, mlađi brat Leonarda koji je izabrao službu u ruskoj vojsci i postao carski general. U Ruskom carstvu kao pitomac ministarstva vojnog Kraljevine Srbije proveo je period između 1897. i 1899. godine.
Po povratku u Srbiju postavljen je za vršioca dužnosti komandanta Prvog konjičkog puka. Kao major Puka iz ruke kralja Petra Branislav će dobiti na Banjici 26. juna 1911. godine novu pukovsku zastavu. Bilo je ukupno 51 zastava srpske vojske, koje je lično kralj Petar prvi te 1911. godine uručio komadantima pukova. Danas se najveći broj ovih zastava, odnosno 46, nalazi u Vojnom muzeju u Beogradu. Opšte je poznato da u ruke neprijatelja nije pala ni jedna zastava.
Srpski dobrovoljački odred
Pred izbijanje Balkanskih ratova major Lontkijević je komandovao Drugom konjičkom brigadom Prve srpske armije. U Prvom balkanskom ratu stiže i do čina potpukovnika. Na zahtev srpskog poslanika dr Miroslava Spalajkovića u Petrogradu da se neodložno uputi novi vojni izaslanik, određeno je da to bude potpukovnik Lontkijević. On je u rusku prestonicu stigao 21. aprila 1913. godine. Na ovom mestu u Rusiji će ga zateći i Prvi svetski rat.
U Rusiji će doći i na ideju osnivanja Srpskog dobrovoljačkog odreda. Ova vojna jedinica bila je srpska jedinica iz Prvog svetskog rata, koju su uglavnom činili bivši pripadnici austrougarske vojske, srpske, hrvatske i slovenačke nacionalnosti koji su ratovali na Istočnom frontu, a koji su prešli da se bore na strani Srbije. Od srpske komande Lontkijević je 19. decembra 1915. godine zatražio dozvolu za nastavak rada na formiranju Srpskog dobrovoljačkog odreda, što mu je odobreno 31. decembra. Čitava ideja je njihovom zaslugom pridobila simpatije ruskog imperatora Nikolaja drugog Aleksandroviča Romanova.
Lontkijević i Marko Cemović, koji je bio srpski konzul u Odesi, u januaru 1916. godine, predali su načelniku štaba Vrhovnog komandovanja generalu Mihailu Aleksejevu notu srpskog poslanika dr Miroslava Spalajkovića kojom je traženo da ruske vojne vlasti snose troškove Srpskog dobrovoljačkog korpusa i upućivanje zarobljenih i predatih austrougarskih vojnika slovenskih narodnosti u Odesu. Lontkijević je verovao da je između 10.000 i 12.000 potencijalnih dobrovoljaca među zarobljenicima.
Periodično je bio angažovan kao kontrolor rada majora Pejovića, koji se starao o formiranju dobrovoljačkih odreda i izboru dobrovoljaca, a po odobrenju generala Aleksejeva. U februaru 1916. godine, Lontkijević je izvestio da korpus broji 12.000 dobrovoljaca, stacioniranih ili na putu za Odesu. O ruskim planovima da se Srpski dobrovoljački korpus uputi u Dobrudžu, na front prema Bugarima, Lontkijević je izvestio Ministarstvo vojno na Krfu, 22. juna 1916. godine.
Tokom jeseni 1916. godine, delegacija koju su činili kraljev prvi ađutant general Pavle Jurišić Šturm, pukovnik Dragutin Kušaković, poslanik dr Miroslav Spalajković i pukovnik Branislav Lontkijević, otputovala je u Carsko Selo kako bi imperatoru Nikolaju drugom uručila orden Karađorđeve zvezde sa mačevima prvog reda.
Poslednji put u zvaničnoj audijenciji kod Nikolaja drugog Lontkijević je boravio 20. marta 1917. godine. Imperator mu se zahvalio na vernoj službi u ruskoj imperiji, uz reči: ..milostivi Bog neka zaštiti srpski narod.
Optužbe boljševika
Nakon Februarske revolucije, ministar Vojislav Marinković je ubedio predsednika Ministarskog saveta Nikolu Pašića da je potrebno otpočeti pregovore sa Rumunijom o budućoj podeli Banata. Prema njihovim instrukcijama, komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa pukovnik Stevan Hadžić i Lontkijević zahtevali su od generala Aleksejeva da se po tom pitanju zauzme kod rumunskih vlasti. On im je 13. maja 1917. godine obećao da će Rumunija biti zaustavljena u svim neopravdanim teritorijalnim zahtevima. Oštro se zauzeo da se oslabi uticaj organizacije „Crna ruka”.
Regent Aleksandar Karađorđević je 6. novembra 1917. godine uputio molbu Aleksandru Kerenskom, predsedniku ruske privremene vlade, tražeći da se Rusija energičnije angažuje u ratu, pošto postoji bojazan da Centralne sile povuku delove svojih snaga sa Istočnog i upute ih na Solunski front. Lontkijević nije uspeo da preda regentovo pismo, pošto je već sutradan Lenjin poveo napad na vladu Kerenskog, čime je otpočela Oktobarska revolucija. On je odmah izvestio vladu na Krfu da nema nikakve nade za skoru popravku, a na akciju ruske vojske ne može se za dugo računati.
Za vreme boravka Dopunskog bataljona u Jekaterinburgu, ruskoj carskoj porodici je dostavljeno 50.000 rubalja u zlatu, ali i obaveštenje Lontkijevića da srpski dobrovoljci ne smeju preduzimati nikakve jednostrane poteze u ovom sukobu. Po revolucionarnim dešavanjima Lontkijević je izmešten u Kijev, gde je ostala rojalistička vlada i gde su bili koncentrisani zarobljenici sa fronta. Ubrzo je počeo sa izborom novih dobrovoljaca. Vratio se u Moskvu i dobio potvrdu narodnog komesara inostranih dela RSFSR Lava Trockog da Dopunski bataljon neće biti razoružan.
Kako bi se izborio da srpski dobrovoljci iz Rusije budu upućeni na Solunski front, saglasio se da budući austrougarski zarobljenici slovenskih narodnosti budu regrutovani u Crvenu armiju. Predlagano je da se srpski dobrovoljci uključe u sređivanje prilika u Rusiji, odnosno da zajedno sa francuskim i čehoslovačkim snagama podupru Belu armiju protiv boljševika u građanskom ratu. Takav predlog je naišao na simpatije regenta Aleksandra, a za komandanta takve formacije je bio viđen Lontkijević.
Sve ovo nije promaklo boljševičkoj vlasti, pa su Lontkijevića optužili da ima veze sa neprijateljima revolucije. Ubrzo su sovjetske službe upale u poslanstvo Kraljevine Srbije u Moskvi i zaplenile celokupnu arhivu poslanstva. Lontkijević je uhapšen i oslobođen u avgustu 1918. godine, na intervenciju Norveške. Ubrzo je vraćen u novonastalu Kraljevinu SHS. Tu će na službi u Zagrebu i preminuti 23. aprila 1921. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu.
OTAC LEONARD – PRVI GRADSKI LEKAR U KRAGUJEVCU
Lečio Svetozara Markovića u zatvoru
Leonard je rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji 1836. godine u Bjalistoku, poljskom gradu koji je po trećoj podeli Poljske pripao Ruskom carstvu. Bio je najstariji sin vojnog doktora Justina Lontkjeviča. Odlučio je da sledi stope oca i da postane lekar.
Osnovno obrazovanje stekao je u Žitomiru. Godine 1861. diplomirao je sa počastima na Carskom univerzitetu Svetog Vladimira u Kijevu. Pošto je doktorirao pridružio se ustanku 1863. godine protiv ruske vlasti. Nakon gušenja ustanka, pobegao je u Galiciju.
Na zahtev ruske vlade uhapsile su ga austrijske vlasti i zatvorile u tvrđavi u Olomoucu u Moravskoj. Nakon puštanja na slobodu, otišao je u Pariz. Krajem 1864. stupio je u službu Kneževine Srbije. U decembru iste godine postavljen je za gradskog lekara u Kragujevcu, gde je radio do marta 1867. godine. Jedno vreme je bio lekar u zatvoru u Požarevcu. Tada je lečio zatvorenog Svetozara Markovića. Ostaće upamćen da Svetozara nije hteo da pregleda dok mu zatvorske vlasti ne skinu lisice, pokazajući da su i politički zatvorenici ljudi koji zaslužuju dostojanstvo.
U Kragujevcu postaje vojni hirurg u vojnoj bolnici 1867. godine. U Srbiji je služio kao vojni lekar po ugovoru. Godine 1869. dobio je srpsko državljanstvo. U januaru 1870. postao je „pravi lekar druge klase”. Prvu klasu je dobio 1. maja 1878. godine. Biće jedan od najzaslužnijih za izgradu nove zgrade vojne bolnice u Kragujevcu. Odlučio je da se tu skući i izgradio je kuću u kojoj je živeo sa suprugom i desetoro dece.
Kragujevac je napuštao ili kad je odlazio u Beč na usavršavanje iz hirurgije kod svojih prijatelja, tada poznatih austrijskih doktora, ili kada bi se pridružio srpskoj vojsci kao ratni hirurg u danima rata. Samovoljno je 1875. godine otišao na dva meseca u planine kod Užica da bi lečio srpske ranjenike iz Bosansko-hercegovačkog ustanka.
Učestvovao je u Srpsko-turskim ratovima 1876. i 1877-1878. Srpska vojska mu je 10. avgusta 1876. godine dodelila čin majora lekara. Za zasluge u ratu i u ratnoj hirurgiji dobio je Takovski krst 1877. godine. U maju 1878. godine vratio se u državnu službu kao fizičar druge klase kragujevačkog okruga. U maju 1881. godine dobio je čin fizičara prve klase. Tokom Srpsko-bugarskog rata 1885. godine bio je u vojnoj službi. Tada je dobio i čin sanitetskog pukovnika srpske vojske.
Po okončanju ovog rata postao je šef Hirurškog odeljenja vojne bolnice u Kragujevcu. Upravnik kragujevačke Vojne bolnice bio je u periodu od 1879. do 1887. godine, a fizikus kragujevačkog okruga od 1879. do 1885. godine. Umro je 1892. godine u Kragujevcu. Potomci Leonarda žive u Srbiji. U Kragujevcu je sačuvana kuća u kojoj je živeo doktor Leonard, a jedna ulica je u gradu nazvana je po njemu.
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar
