Koliko samo ovih dana ponovo dobijaju smisao reči kneza Lazara: „Nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo”.
Gledajući dešavanja u mnogim gradovima Srbije, sila je ogromna, nezadovoljstvo naroda koje, kao lavina, svakoga dana raste, potpomugnuto delovanjem državnih organa koji su se otvoreno svrstali u odbranu režima, namerno zaboravljajući svoje Ustavom određene kompetencije. Policija, vojska, tužilaštvo, sudstvo, nacionalni mediji… stavili su se u jednu kolonu radi odbrane nečega što je neodbranjivo – korumpiranog autokratskog režima koji kao rak izjeda našu isuviše napaćenu Srbiju.
Vlast je reagovala na način na koji jedino ume – strašnom brutalnošću prema demonstrantima, ujedno neskriveno štiteći ljude koji sa fantomkama i raznim sredstvima za prinudu sile otvoreno napadaju ne samo narod, već i policajce.
Ovolika brutalnost jasno ukazuje na ogroman strah od pada sa vlasti vladajućih stranaka, jer pad sa vlasti za njih ne znači prelazak u opoziciju, već odgovaranje za sve lopovluke koje su napravili i zbog kojih će se suočiti sa višegodišnjim, a neki i sa višedecenijskim zatvorskim kaznama.
Brutalnost policije prevazili sva moralna načela, kojih su se malo puta u skorijoj istoriji pridržavali, jednog normalnog civilizovanog društva. Skoro svakodnevni snimci i obaveštenja o sadističkom postupanju policije prema građanima Srbije pokazuju kakva je politika zapošljavanja sadašnje vlasti, gde mnogi pripadnici policije, ili oni koji se pojavljuju u policijskim uniformama, sa „one” strane zakona i trebalo bi da budu tamo gde odvode mladost Srbije, u pritvorima i kaznenim ustanovama. Na sreću, još nije došlo do nekog smrtnog ishoda, ali se svi plašimo da će nastavkom spirale nasilja doći i do toga.
POKUŠAVA se stvariti predstava da je ovo sukob dva dela naroda, dve ideologije, a da policija samo vrši svoj posao štiteći napadnute. Naravno, totalna cenzura u svim medijima sa nacionalnom frekvencijom i ogromnoj većini drugih, na nivou na kojoj bi i Gebels pozavideo, stvara takav utisak kod onih koji nemaju pristup malom broju nezavisnih medija, ali te fraze su već toliko istrošene da već ni oni sami u to ne veruju.
A ko su ti ljudi koji stoje ispred stranačkih prostorija vladajuće stranke?
U svim gradovima je ista matrica (čitaj naređenje sa vrha), oni koji su ucenjeni jer su zaposleni na određeno pa moraju da „brane” to svoje radno mesto, oni koji su nezasluženo dobili pozicije i određene privilegije, oni koji su debelo ogrezli u kriminalu, pa tako odgađaju ono što je neminovno – odlazak u kaznene institucije. Nema tu ideologije, nema one svetinje koja se brani na koju je mislio knez Lazar, već se brani lopovluk i autokratski režim. A kad se tako nešto brani, onda je ishod i više nego predvidljiv.
E, sad je zanimljivo pogledati koji su to „viđeniji” ljudi koji brane prostorije stranke po Srbiji. Gledajući druge gradove, u većini su to predstavnici najviših organa vlasti, od gradonačelnika, članova gradskih veća, predsednika opština, do direktora opštinskih i državnih firmi iz tog grada.
A ko ih brani u Kragujevcu?
Nešto je zapelo kod tih ljudi, jer se na ulici ispred stranke knjiga svela na tri slova: Natašu radikalku, Petrašinovića i, kako neko reče, Eru „sa onoga sveta”. Gde su ostali? Gde je gradonačelnik, gde su ostali članovi Gradskog veća i direktori gradskih firmi, gde su najmiliji koalicioni partneri SPS i 300 Kragujevčana? Definitivno nigde, nema ih jer veliku „nesreću” prvo miševi osete i nabiju se u rupu dok „haos” ne krene, a kad krene onda izleću i kud koji mili moji.
Miševi su u rupi, znači vrlo, vrlo brzo će promene.
