Penzioner Živojin Rajić Žika iz Beloševca napunio je nedavno devedeset osam godina. Bio je zaposlen u JNA, „Vojnoj fabrici“, „21. oktobru“… U penziju je otišao 1986, sa 59 godina života.
Danas je samac. Ustaje oko sedam sati, doručkuje, lepo se obrije i obuče. Na autobuskoj stanici za gradski prevoz je tačno u 8 i 15. Silazi u centru, kod Ureda. Penje se Ulicom Miloja Pavlovića do gradskih kafana, poslastičarnica, Doma penzionera, Crvenog krsta. Leti voli sto na pločniku ispred poslastičarnice. Okrene leđa ulici i iz hlada suncobrana gleda sugrađane. Pijucka limunadu, otpozdravlja poznanike i prolaznike koji priđu da mu ukažu poštovanje. U lošijim vremenskim uslovima njegovo je carstvo u Domu penzionera. Uvek elegantno i uredno obučen. Ispeglana košulja, kravata, prsluk, pantalone dube, cipele sijaju. Na glavi, šešir zavisno od sezone, ili kačket.
– Dok su imali menzu, doručkovao sam svako jutro u Domu penzionera. Posle popijem kafu. Osoblje me dočekivalo kao kralja. Sada nešto ne rade? Prođem kroz pijac, obiđem prodavnice. Pronalazim društvo na organizovanoj penzionerskoj zabavi, u restoranu sa muzikom. Tražim „mušterije” za ples. Znaju me svi. Obožavam ples. Pogledom tražim dame. Traže i one mene. Hoće gospođe da plešu sa mnom. Ja lepo priđem, mal, po mal, naučim ih korake. Neke dame, koje ja biram, nećkaju se, kaže čika Žika.
Nikada nije pušio ni pio. Teško se sporazumeva sa duvandžijama. Ne voli da ih vidi za stolom. Vid mu je dobar. Nosi aparat za sluh, ali može da se sporazume i bez njega. Blago povijenih leđa, potpomaže se štapom. Često ga pitaju kako je sa zdravljem? Iz svoje torbice izvadi lekarski nalaz i kaže:
– Evo, vidi sam, pijem samo terapiju za pritisak. Nemam neko drugo oboljenje. Iz rata imam ožiljke od infekcija zbog vaški, na levoj podlaktici. Idem redovno na kontrolu, kod lekara u bolnicu, ali i privatno. Izvadim pare, platim 7.000 dinara da me pregledaju. Lekar mi kaže da mi ništa ne fali. Sem jedno? Ali, tu mi ne može pomoći! To znam i sam. Zadnji put bio sam kod zubara 1972. godine.
Šiba popa Ljube
Živojin je rođen 2. jula 1927. godine u velikoj zadruzi porodice Rajić. Zadruga je posedovala trideset pet hektara u selu, bačiju i trlu u zaseocima Sitan kamen i Babin grob, sela Dulene.
Završio je četvorogodišnju školu kod učiteljica Jane i Radmile. Na dalje školovanje se nije išlo. Ostajali su dečaci i devojčice u selu, prihvatali su se težačkih i pastirskih obaveza. Živojinu je najlepši dan u nedelji bila subota, pijačni dan. Rajići su jednu prikolicu drva, svake nedelje terali na pijac. Izvlačio je konopcem posečena drva iz potoka do puta. Imali su u planini po stotinu ovaca i koza.
– U školi mi je bilo jedino teško na veronauci, kod popa Ljube. On je bio Bugarin i naopak. Kad ne znaš, odmah te izudara prutem po glavi. Prut nije ispuštao iz ruku. Moj otac, kao kmet sela, posvađa se sa njim oko nepoštovanja slavskog kolača. Mi smo slavski kolač pazili ko najveću svetinju. Kad pop osvešta kolač, davali su mu domaćini jednu četvrtinu. Nekim poslom, tražeći ga u njegovoj kući, moj otac Vučić uđe u štalu. U jaslama ispred konja vidi bačene slavske kolače. Hranio je pop Ljuba svog konja slavskim kolačima. Izbio je haos.
U partizane Živojin je otišao u vunenim čarapama i trakulama (sandalama od stare kamionske gume). Preko leta 1943. pokupili su ga partizani, dok je čobanovao. Kasnije je shvatio da je partizan u Devetnaestoj udarnoj birčanskoj narodnooslobodilačkoj brigadi u sastavu 27. istočnobosanske divizije. Znao je da su negde u Bosni. Dugo nije bio naoružan. Dete od šesnaest godina. Komandir njegovog odeljenja, neki Albanac, naredi Žiki:
„Zarobi pušku i naoružaj se.”
U nekom selu bori se brigada sa ustašama. Ide iza naoružanih boraca i nađe pušku za prošćem. Posle dva dana, pogine komandir odeljenja. Komandant Živojinu daje njegov ruski automat sa 72 metka.
– Zastanemo sredinom februara mesec dana u Bogatiću. Komandant čete jedna žena iz Šumadije. Trakule mi se raspadaju. Izvršavam naređenja bos po snegu. Sakrio sam raspale sandale i čarape u oranje. Pozove me drugarica komandir čete u kancelariju, pregleda mi noge, vidi, izranavljene. Izvadi iz ormana engleske cipele i dade mi.
Bile su to krute cipele, koje je vojska zvala grobarske. Živojin vraća cipele drugarici:
– Ne mogu ovo da obujem bez čarapa.
Izvadi drugarica čarape i dade mu. Ujutru postroji drugarica vojsku. Pročita naređenje: „Ko ima dobru obuću, odmah u patrolu”.
– Kad sam bio u Odžacima, nisam imao 18 godina. Odstupamo.
U engleskim cipelama došao je do Ljubovije. Komandirka ga odredila da vodi njeno konjče za povodac. Ne sme da ga jaše. Stigoše na odredište u partizansku bolnicu. Pošalje ga u bolnicu jer mu je ruka inficirana od vašaka. Prime ga bolničarke-skojevke u bolnicu. Previle su ga kako su znale. Uveče sa njima pobegne Živojin kroz prozor na igranku u kulturni klub. Provede tu mesec dana lečeći se okretnim igrama.
Zabeleženo je da je Živojin Rajić 10. januara 1945. godine, vojnik NOP-a, primljen prvo u SKOJ, pa u KPJ. Zabeleženo je u arhivi SUBNOR-a i da je iz partije istupio 1959. godine, zbog „neslaganja sa neljudima”.
Rad po celoj Jugoslaviji
– Prvo glasanje posle rata, zateklo me je pod Grmečom, tamo sam bio na službi. Stacionirani smo bili u Sanskom mostu. Onda ostanem u Bjeljini dve godine. Radio sam u Gradskom odboru kao referent na komunalnim problemima. Umešaju me u Kulturno društvo. Kod njih sam glumio. Pravili smo zabave po selima. Imao sam glavnu ulogu u „Jazavcu pred sudom”. Planine nema da ja nisam bio na vašaru. Prebace me posle u istražno odeljenje, odrede me u odeljenje za špijunažu OZN-e. Presvlačimo se, uđemo u narod, slušam šta narod priča. Danas sam u Kraljevu, sutra u Zagrebu, Ljubljani… Dosadi mi, hoću da se školujem. Hteo sam da upišem oficirsku školu u Kragujevcu ili intendantsku pomorsku. Ne daju mi. Komitet partije hoće da me zadrži. Hoće da me postave za komandira milicije. Ja neću, pa neću! Dobio sam ranije čin i dve medalje zasluge za narod. Hoću kući u Pčelice. Daju mi kamion da moje roditelje dovedem da žive sa mnom. Nisam hteo njih da odvajam od kuće. Vojska me je uzela pod svoje, sve do 1951. godine. Kada sam napustio JNA, od ratnog staža odbiju mi dve godine za služenje armije.
Politički radnik
Povratkom u Kragujevac drugovi ga zaposle u Gradski odbor. Žika završi kurs za bravara i zaposli se u Vojnu fabriku. Radi u radionici na pištolju. Stanuje kao samac kod pruge u Pivari. Ubrzo se oženio Stanojkom Antonijević iz Sugubine.
– Bila neka bogomolja, neki vašar u Sabanti. Ja slučajno nagazih Stanojku u kolu… Sina smo dobili 1958. godine. Kupio sam plac. Pravim kuću u ulici što iz fabričkog ulaza vodi za Velike Pčelice. Pravio sam je iz svojih sredstava. U Vojnoj me pritiskaju prekovremenim obavezama u kulturnom sektoru. Dođe meni, da se prijavim da živim u Rekovcu. Posle tri dana, pozvaše mi iz Komiteta i narediše: Žiko, ti si komandant za omladinu u Rekovcu. Tvoji su Belušić, Siljevica, Oparić i manastir Kalenić… Posle nekog vremena vratim se u Kragujevac. Gde god je mobilizacija, šalju me tamo, Knić, Desimirovac, Gornji Milonovac, Grošnica. Sve mi dojadi. Hteo sam da odem, kod šuraka u Francusku, ali nisam uspeo. Ne mogu da dobijem pasoš. Bio sam član, imao sam posebnu crvenu knjižicu. Po vojnim pitanjima radim do 1970 godine. Onda se zapošljavam u „21. oktobar“. Svaki dan sam referisao direktoru dok sam radio u kontroli. Otišao sam u penziju sa kolegijuma. Dobijam unuče. Iz istih stopa otišao sam sa ženom da živimo u selu. Da ne smetam deci. Ja i žena držali smo krave i svinje. Idem u zabran sečem drva, sve dok se nisam povredio. Otidem u bolnicu, pa posle petnest dana u banju. Vratim se kući kad sam se oporavio. Žena mi bila mnogo dobra. Nikada mi nije rekla reč. Deca isto, nikad me nisu zapitkivali i zanovetali. Posle bombardovanja sa šurakom dokupim jedan plac da napravimo zajedničku kuću. Na đavola, on se razvede i odustadosmo. Žena mi se razboli i premine 2005. godine. Tada sam imao motor i stojadina. Ne mogu sam. Idem po selima tražim ženu. Sve tesno. Ne možeš da se dogovoriš. U starosti ne možeš da planiraš sam. Mora da se odlučiš – da budeš izolovan ili da svoj život predaš u nečije ruke.

Danas Živojin Rajić voli da se pohvali sa četiri unuka i četiri praunuka. Novim poznanicima pokazuje fotografije iz novčanika: supruge, sina Mirka i dečice. Zapisano je da je zbog neljudi izašao iz partije, da je bio uvek tačan u svojim zadacima. Citirao je svog dedu Mijata koji ga je vaspitavao: „Žiko, nikada nemoj da uvrediš čoveka!”
Nikada nije želeo materijalno, nešto tuđe, ni u selu, ni u gradu. Odrekao se stana u korist drugoga. Član je Udruženja vojnih starešina, Crvenog krsta Kragujevca, SUBNOR-a… Ne ide na vikende i godišnje odmore. U Kragujevcu mu je najbolje, kaže, znaju ga ljudi.
Piše: Miloš Ignjatović
