U haotičnom gradu ljudi i sami postaju haotični, namrgođeni i agresivni, D. Bakić, arhitekta
Vrlo često pešačim od vrha mog, meni dragog Palilula, negde od stare „Zvezdeˮ, pa do centra, do pešačke zone, što je normalno za nekog ko voli da pešači po svom rodnom, i vrlo raskopanom gradu. To mu dođe kao neka lokalna pešačka psihoterapija za smirenje živaca, što je danas, u ova burna i haotična vremena, izuzetno i vrlo korisno. Ali, da ne bih traćio uzalud vreme u ovoj pešačkoj turi, ja se tada bavim svojim hobijem. Mnogima će biti čudan moj višegodišnji hobi, ali hobi je hobi, pa se nadam, bar, minimalnom razumevanju. Moj hobi je vrlo jednostavan: godinama prikupljam članke i istraživanja koji se bave proučavanjem i rangiranjem zemalja u kojima njihovi stanovnici smatraju da žive srećnim životima. I stalno i intenzivno o tome razmišljam kako da doprinesemo tome da se i mi nađemo jednom na tom spisku srećnih zemalja.
Do sada nisam pričao o tom hobiju i svojim palilulskim razmišljanjima jer sam se plašio da mi neko ne uzme za zlo što ne mislim da smo mi najsrećnija zemlja na svetu. Ali, sada kada je naš premijer izjavio da smo zemlja sa previše demokratije (i uhvatila nas neka demokratska epidemija), a kad to kaže neko ko je vrhunski doktor, onda je to tako.
Ja ću iskoristiti ovu jedinstvenu demokratsku priliku da kažem šta je moj hobi prikupio od relevantne dokumentacije o srećnim zemljama. Prema istarživanjima Galupa i UN, svetski izveštaj o sreći pre neki dan je Finsku osmi put zaredom proglasio za najsrećniju zemlju na svetu. Na drugom mestu je Danska, pa Island, pa Švedska…
Poštovani čitaoci, ako ste pomislili da su bogate zemlje najsrećnije, prevarili ste se. Samo bogatstvo ne donosi sreću. Među prvih deset najsrećnijih zemalja su i siromašna Kostarika i isti takav Meksiko. Kostarika je čak visoko plasirana – na šestom mestu najsrećnijih naroda naše planete.
Razmišljam nešto na polovini moje palilulske šetnje, tu negde oko Šest topola, gde više odavno nema ni jedne topole zbog drske seče ovog divnog i hladovitog drveta, zašto se naš čovek toliko bori za pare, kad nisu uslov za sreću. Grade divlje, grade soliterčine otimajući deci igrališta i starijima senovite parkove gde su decenijama uživali i bili srećni. Sve to da bi prodavali stanove i stančine i novac trpali u svoje preduboke prljave džepove.
Ovi iz Kostarike se čude šta sve i kakva zla dela može naš čovek da učini drugima, društvu, a često i sebi zbog svoje bolesne pohlepe. I pohlepa je, izgleda, postala naša gadna epedemija.
Verujem da će doktor Macut, kao vrhunski medicinski stručnjak, uspeti uskoro da pronađe uspešnu vakcinu protiv epidemije suvišne demokratije, ali sa epidemijom pohlepe ćemo se još dugo i dugo boriti, jer imamo još more neizgrađenih solitera bez građevinske dozvole. A vakcine za pohlepu nema ni na vidiku.
Razmišljam koliko nam je malo nedostajalo da i mi budemo među najsrećnijim narodima. Falilo je samo da je onomad u Leskovcu, na onoj blatnjavoj oranici, Vlahović postigao mali, skoro beznačajni hek-trik. Eto, koliko smo mi skroman narod, koliko nam je malo potrebno da budemo srećni. A ove godine baš nas poteralo – ni u jednom sportu nema medalje. I nema ih ni na vidiku.
I idem tako umorno i razočarano, tromo ulicama grada, ali to nije više onaj veseli grad naše mladosti koji smo svi toliko voleli. Ulice se nekako suzile do klaustrofobije. Klaustrofobiju svakog dana raskopavaju, a niko da nam objasni zašto. Na ulicama nema više onog divnog kragujevačkog zdravog i lekovitog smeha i vrcavih šala, umesto pozdrava. I ulice su zaboravile da se smeju. Svuda neka čudna haotičnost i namrgođenost. I u glavu nam se uvukla neka grozna klaustrofobija.
U glavi mi same naviru reči Milana Kundere – PLAŠI ME SVET KOJI JE IZGUBIO SMISAO ZA HUMOR!
Narod koji želi malo humora da razgali i osveži zabrinutu dušu, može u pozorište, ali mora da požuri jer se našem narodu drsko otimaju njegova narodna pozorišta. A to je već najtužnija komedija koju jedino može da napiše veliki Duško Kovačević.
Danas nam mnogo nedostaje jedan Čarli Čaplin. Ne mora da bude original, može i replika!
Piše: Petar Stefanović
