Jedini ću nadaleko znati
u kom te voću još ima.
I svetlije ću te uzimati
iz crne čaše dima.
Dimitrije Nikolajević, Kao lišće trulo
Ovog decembra navršilo se deset godina od smrti pesnika Dimitrija Nikolajevića (1935 – 2015), tihog savremenika, nenametljivog sugrađanina i istrajnog poslenika, koji je svojim delom i postojanim prisustvom značajno obeležio književni i ukupni kulturni život savremenog Kragujevca. Upravo je u tome Narodna biblioteka „Vuk Karadžić” s pravom prepoznala dobre razloge da upriliči književno veče „Sećanje koje traje”, posvećeno ovom pesniku i njegovom pesništvu.
Za nas je ovde to samo primer dobre prakse u okviru šireg društvenog nastojanja, jedne neomasovljene ambicije, ali i nasušne potrebe da se organizovano suprotstavimo narastajućoj sili kulturne entropije. Njenih izvora i razmera uglavnom nismo ni svesni. Naročito ne dubine na kojoj ta entropija deluje, u osnovama kulture. Retko se pominje predikcija Eurostata prema kojoj se najmanje 20 živih evropskih jezika već nalazi u riziku da ne prežive digitalno doba. Srpski je među njima.
Dakako, i hrvatski je, ali tamošnji filozof Boris Buden javnost umiruje i leči tako što joj udara hladne obloge fatalizma. Kao što je njegov stariji kolega Milan Kangrga svojevremeno veselo odricao propast Jugoslavije neformalnom pošalicom, s nešto malo šale, „Nemremo propast! Kako bi više ikad moglo propast nešto što je već odavno propalo?”, tako i Buden savetuje Hrvate da se pomire sa izvesnom budućnošću bez nacije i nacionalnog jezika. Hrvatski je već ionako jedan vernakular, veli Buden, i našoj deci bismo najbolje pomogli ako to izbacimo iz škola i nastavimo ih učiti na engleskom?
Budenov fatalizam ovde još nije ušao u modu, Bogu hvala. Međutim, prava slika stanja srpskog jezika dobija se tek u gornjem registru njegovih mogućnosti. Koliko zaista znamo srpski, kako ga koristimo i u kojoj ga meri baštinimo, ne vidi se na ulici, u konverzaciji i frazeologiji svakodnevnog ćaskanja, nego u njegovim najvišim dometima, u poeziji pre svega. Pesme se ponovo prevashodno pevaju, kao u precivilizacijskim slojevima prakulture. Dakako, gusle smo zamenili električnim instrumentima, ali ima li javno podržane svesti o ograničenjima jezičke inventivnosti u narodnoj, sada već masovnoj, usmenoj poeziji?
Zbog takvih tema i pitanja ovde skrećemo pažnju na širu društvenu važnost umetničke, pisane poezije, njenih stvaralaca u srpskom jeziku, pa otud i na važnost pomenute književne večeri, nedavno.održane u Narodnoj biblioteci. S toplim sećanjima na Dimitrija Nikolajevića, u daljem tekstu ovde donosimo sve tada izgovoreno.
Šta sam ja pesmi
U godinama učenja majstora, tokom samooblikovanja i stasavanja do traga u maternjem jeziku i znaku, pre ili kasnije, pesnik dolazi i na neku od varijanti središnjeg i odlučujućeg pitanja: Šta sam ja pesmi?
Ovo pitanje stavljamo u ishodište i vodeću rasvetu večerašnjeg poetičkog memoara. U sećanje i znak posebnog poštovanja prema ličnosti i delu Dimitrija Nikolajevića, ovo ćemo pitanje varirati. Razvićemo ga u nekom od neposrednijih i egzistencijalno dramatičnijih oblika.
Pesma se više ne peva doslovno, kako je to uz liru činio mitski Orfej. Ne objavljuje se u ušnoj školjci. Od Homera i Hesioda pesma je promenila medij i postala je tekst. Ona se piše i čita. Međutim, ako je već zapisujem, zbog čega je prekucavam, zbog čega je uopšte umnožavam? Postaje li time, kao pivo i deterdženti na rafovima, i ona sama deo jednog profanog ciklusa potrošnje i bestidnog programa nuđenja?
Da zaoštrimo dramu, kud je umnožavam i zapisujem, zašto je pri tom i potpisujem? Šta zapravo hoće reći ta suštinska dvojezičnost, ontološka dvostranost u tekstu pesme? Ona, dozvana iz preka, iz beskraja i večnosti u kojoj je vekovala savršena i nema, pa sada, prvi put rođena, trepće, muca, sriče se tragom moje nesavršenosti, ličnih omaški i nedoraslosti joj, i moje ime uz nju. Ja, nazočan, svakakv, ovdašnji.
Dakle, da ponovimo vodeće pitanje ka razumevanju pesme i pesnika: Šta sam ja pesmi?
Ovo je u osnovi duhovno pitanje, ali kako duhovni život i savremenost nisu baš u poznanstvu, najlakše ćemo ga prepoznati i razumeti u srodnom etičkom ekvivalentu. Kao pitanje ega, popularno rečeno, kao pitanje lične uobraženosti, samoisticanja, taštine, čak narcisoidne samozaljubljenosti i samoprecenjivanja do samooboženja. Nećemo ovde, bez bojazni, preći u moralizatorski diskurs. Samo valja naglasiti da taj etički stav u početku pevanja i pristupu pesmi ima svoje direktne i znatne konsekvence u ravni poetike.
Tako je savremena lirika, pogotovo ona doneta u eliotovskom ključu, stala programski da zagovara kritički odnos pesnika prema sopstvenom lirskom tekstu. Krisis, u etimološkoj osnovi reči kritika, znači prelom, rascep, raskid i isto to značenje dodaje suštinski savremenoj reči kriza. Savremena poezija sebe razume kao krizu pevanja. Iz tog kritičkog stava pesnika u pevanju rodiće se ne samo ironija, kao korozivni elemenat pesme. Kao meta-poetički znak kraja pevanja. Rodiće se i jedna pretežnost autora, prednost pesnika nad sopstvenom pesmom. Sasvim u duhu estetike divinacije umetnika, rodiće se generacija pesnika koji vladaju pesmom.
Uzmimo samo najbolje primere savremene srpske poezije, autore oko čijeg se uspeha ne može sporiti. Kada čitamo poeziju Miodraga Pavlovića, ili LJubomira Simovića na primer, prvo što estetski dodirujemo jeste ta suverenost pesnika i njegova misaona, ritmička, grafička, svakovrsna i potpuna artistička kontrola, apsolutna vlast pesnika nad pesmom. Otuda, ako nas pridobiju ili ganu, te u čitanju ustrajemo, svakako počinjemo i da se divimo. Ali avaj, ne pesmi, nego pesniku i njegovom artizmu.
Ta principijelna, programska, reflektovana i prihvaćena udenutost savremenog autora između poklonika, uživaoca, publike i njegovog dela, predstavlja ozbiljan problem savremene umetnosti. Ako ikakvog vremena uopšte i bude posle savremenosti, otvoreno je pitanje hoće li ona u to doba moći da prenese sopstveno značenje i da u njemu evocira bilo kakav smisao. Hoći li moći da komunicira sadržajnije od pukih spomenika dignutih u slavu vlastitoga trošnog jastva? Hoće li čovek nekog budućeg doba moći da vidi u njoj išta više od političkog nadgornjavanja sujeta i suštastvenije od sveopšteg epohalnog principa tržišne konkurencije?
Na pravoj strani srpskog jezika
Tragom vodećeg introspektivnog pitanja u postupanju pesnika i pristupu pesmi, pitanja „Šta sam ja pesmi?”, grubo smo skicirali predele recentne umetnosti i poetike, predele u koje naš dragi Dimitrije Nikolajević nikada nije zalazio. Strpljivo i istrajno gradeći svoju pesničku stazu, od tamo gde je jedno drvo u daljini, pa sve do finalnog puta kroz šumu, on nikada nije bio zaveden iskušenjem mode.
Za Dimitrija Nikolajevića pevanje je bilo služenje pesmi. Za ovo naše večerašnje sasluženje dragoceno bi moglo biti razumevanje šta taj stav služenja zapravo znači.
To najpre znači da pesma nije artefakt. Pesnik ne može i neće nikada reći, dečjim jezikom kazano: ja sam je izmislio. Ona je realno biće, samosvojno i autonomno, pred kojim pesnik najpre i najautentičnije oseti to da ga ono prevazilazi. U tom odnosu punom strahopoštovanja najveća je briga njegovog poziva da je ne izneveri. Da u igri reči, enigmatici i akrobatici slogova i rima, ne podlegne zavodljivim rešenjima, iskušenju taštine i artizma, i ne promaši je sasvim. U njemu se rano budi svest o pesmi kao imperativu služenja višoj sili, samoj tvoračkoj i životodavnoj sili u maternjem jeziku.
Tada pesnik otkriva čudesnu tajnu, da pred tim bićem, koje ga poziva u najdubljoj intimi, on ipak ne stoji sam. Naravno da je taj odnos savim ličan. On se uspostavlja tamo negde, daleko u nama, tamo gde se duge sveudilj neke izvija luk i obrušava se po sred sopstva, tamo gde je naše lično osećanje za boje prolaznosti stvari, za visine vatre gde hladno je bez tela, gde je stajati u sred ponoći kada zaškripe vajati kao da ištu pomoći, gde se učimo i zaklinjemo da ćemo svetlije uzimati reči i njihovo prisustvo. U toj intimi pesnik otkriva da ne stoji nikada napušten, ostavljen, nemoćan i sam. Sa njim je uvek, inherentno mediju pevanja, ukupno nasleđe maternjeg jezika, ostavština svih onih koji su služili pesmi. Neretko, upravo toj istoj, tvojoj.
Zato u poeziji Dimitrija Nikolajevića čujemo i čudne odjeke glasova Steve Raičkovića, Vaska Pope, Disa, … Baš kao što se u ukusu meda čudesno ponavlja miris i biće sveg okolnog bilja zavičaja.
Zbog toga nama danas ime Dimitrija Nikolajevića znači više od isticanja i izdvajanja jedne izuzetne ličnosti. Naprotiv, ono je znak pripadanja i prisvajanja. Znak da smo na dobrom putu u zarasloj i mračnoj šumi. Da smo na pravoj strani srpskog jezika. Da smo osvetljeni radom i prisustvom onih kojih nema, te da se još peva i osmišljava bivstvovanje u maternjem jeziku i u rodnom znaku.
Piše: Saša Milenić

1 коментар
20 živih evropskih jezika se već nalazi u riziku da ne prežive digitalno doba. Srpski je među njima.
Српску ћирилицу сте већ сахранили. Честитам.