Konačno rešenje problema zla ne leži u progresu, politici ili moralu, već u Božjoj intervenciji, Rene Žirar, Onaj sa kojim skandal dolazi
Demokratizacija političkog sistema u Republici Srbiji, sprovedena po ugledu na standarde moderne zapadne demokratije, jedan je od glavnih uzroka degradacije ovdašnjeg političkog mišljenja. Promišljanje uzroka, dakle, kao arhimedovsku tačku i neupitnu polaznu činjenicu već pretpostavlja učinjenu štetu. Pad dometa i kvaliteta mišljenja kakvo preovlađuje u institucijama javne komunikacije.
Ovakav stav je verovatno jeretički u vrednosnom okviru liberalno-levog evropskog mejnstrima, međutim, on ipak nije zlurad. Ne dolazi od zlih namera nego od duga sećanja.
Kada analitički uporedimo besede učesnika na partijskim skupovima demokratije, ili njenih funkcionera u institucijama predstavljanja građana, sa ekvivalentnim debatama komunista, sa partijskih kongresa ili sednica jednopartijskih skupština predemokratskog doba, već na nivou žanrovske i semantičke analize njihovih govora savremenost je na gubitku. Misaona regresija očigledan je i postojan trend procesa demokratizacije.
Politički govor visokih i viših funkcionera predemokratske politike imperativno se stilizovao prema govoru nauke. Dakako, nauke socijalizma, koja je, sistemski dosledno, sebe smatrala sastavnim delom proizvodnih snaga društva i odlučujućim izrazom klasne svesti vladajućeg proletarijata. Profesionalni političar, vrlo ozbiljno i konsekventno, shvatan je kao društveno-politički radnik. Kategorijalni aparat marksističke filozofije društva predstavljao je dogmatski zadat, ali i ka razumevanju proleterske istine orijentisan, obavezujući okvir političkog govora i mišljenja.
Demokratijom, pak, vladaju zakoni marketinga prodaje. NJeno oglašavanje, tačnije, njeno javno izraženo mišljenje, uvek je artikulisano s pretpostavkom konkurencije i otvorenog nadmetanja, pa se primarno i formuliše u žanrovskim okvirima motivacionih govora. Ono najčešće i ne poznaje sopstvene teorijske osnove, čak je nezainteresovano za filozofiju koja ga legitimizuje. Sledstveno, nezainteresovano je i za istinu. Životni uspeh i izborna pobeda vrednosti su koje ga nadahnjuju.
Naprosto, kretanje od jednopartijskog autoritarnog sistema ka demokratskom društvu, barem u ravni javno izraženog i artikulisanog političkog mišljenja, zapravo je kretanje od angažovane društvene teorije ka sve bezobzirnijem palamuđenju.
Demokratija i istina
U drami „Hrvatski Faust”, koja tematizuje ustašku premijeru Geteovog „Fausta” u Hrvatskom narodnom kazalištu, a koja je prema poglavnikovom visokom mišljenju te 1941. imala da pruži legitimacijski osnov tisućljetnim težnjama Hrvata, Slobodan Šnajder preispituje kakva je veza ovog velikog speva svetske književnosti i ozloglašene fašističke NDH. Šire, šta je to što suštinski povezuje najuzvišenije težnje duha i ostvarenja evropske kulture sa totalitarizmom?
Ista veza, te prateće uz nju pitanje, važi i za ideal istine. Demokratija je za istinu principijelno nesposobna, a shvati li se istina emfatički, kao etički i metafizički ideal, ona je za nju potpuno nezainteresovana. Po definiciji, demokratija je okrenuta malom i skromnom, svakodnevnom životu običnog čoveka i svesrdno naglašava važnost upravo njegovih sitnih razmera. Sve što je doneto u krupnoj razmeri, iz celovite sinteza, pa i apsolutna istina, za nju je ideološki fantazam, totalitarna kobna zabluda, čak utvara i pretnja.
Istina je u demokratskoj kulturi samo jedno moguće svojstvo određene vrste rečenica. Nešto iz reda analitičkih stvari, kao što su glagolska vremena, kosi padeži ili Bulove algebre. Ništa duhovno i uzvišeno. Zbog toga ni teorijsko mišljenje ne predstavlja medijum za govor demokratije.
Demokratija postulira pluralizam vrednosti, sledstveno i istina, pa je već samo pitanje da lu su sve one i dopustive, već restriktivno i antidemokratskog karaktera. Uostalom, zar nije proces demokratizacije u Srbiji i počeo kao retorička kritika jednoumlja? Uprkos očiglednoj činjenici da je predstava o ne baš samo jednom umu upravo metafora duševne patologije i sinonim bezumlja.
Istina i hrabrost
Ono čega se pojedinac najviše plaši, u bilo kom epohalnom, socijalnom ili političkom kontekstu, uvek je teret lične odgovornosti. Čovek, kakav se najpre i najčešće sreće, od nje vrda i beži, doslovno, kao đavo od krsta.
Pitanje istine nije samo stvar teorije već je u jednakoj meri i deo ovog praktičnog, etičkog čvora. Ne tek njena socijalna distribucija, propustivost medija i institucionalnih kanala prenošenja, već se primarno misli na jedan elementarni kulturni tonus istinoljubivosti, koji bi pre svega podrazumevao ličnu hrabrost, otvorenost i volju pojedinca za prihvatanje istine. Razne vrste hronične površnosti i nedoslednosti u manjoj su meri posledica gluposti, koliko nedostatka hrabrosti za istinu i ličnu odgovornost. Figure tipične za nedostatno mišljenje, poput skraćivanja argumentacije, inkonsekventnosti, sužavanja fokusa, najčešće su indikatori ovog nedostatka.
Uz proces demokratizacije, dakle, i jedan opšti, kulturološki relevantan, nedostatak hrabrosti za istinu nalazi se u korenu degradacije političkog mišljenja. Možda tek demokratska parlamentarna brbljaonica čini da taj moralni deficit postane očigledan. Naročito u onim političkim argumentacijama koje lakomisleno nastupaju sa reformskog stanovišta i uvreženog zahteva za korenitim promenama, dakako, na bolje.
Evo nekoliko trivijalnih istina o Republici Srbiji koje političko mišljenje u pravilu ne želi da tematizuje. Jer ne postoji hrabrost da se od tih činjenica pođe u odgovornom preispitivanju stvarnih mogućnosti za bilo kakve značajnije promene, bar one na bolje.
Srbija nema, naprosto fizički nema, dugu klupu rezervnih kadrova. Promene, čak i najradikalnije, mogu se doticati prvenstveno sfere političkog odlučivanja i predstavljanja. To znači, mogu postati vidljive u izboru sagovornika za udarne televizijske političke emisije. Tamo gde se realni svakodnevni život dodiruje, u širokoj bazi izvršne vlasti, sudske vlasti, kao i u oblasti birokratske, stručne i tehničke razrade i sprovođenja, promene su moguće tek samo kozmetički. Koga god da dovedete izborima na vlast, u sudovima, upravama, tužilaštvima, službama i odeljenjima bezbrojnih državnih organa sedeće pretežno isti ljudi, samo možda malo drugačije raspoređeni.
Stvarni budžetski prostor za drugačije politike od onih koje se kontinuirano vode, nezavisno od izbornih promena i partija na vlasti, usko je limitiran, sveden na razmere tipa tesno mi ga skroji, nane. Poslednja je o tome javno govorila profesorka beogradskog Ekonomskog fakulteta Diana Dragutinović, u vreme dok je bila ministar finansija u vladi Mirka Cvetkovića. Koliko je to nepopularno valjda najbolje ilustruje brzina kojom smo je smenili i zaboravili.
Ambiciozne planove i krupna politička obećanja sopstvene skupštinske većine pokušavala je odgovorno da obuzda vrlo egzaktnom matematikom. Realni finansijski prostor u kojem vlada Srbije može slobodno da odlučuje, prema sopstvenoj političkoj agendi, iznosi svega 15 posto budžeta. Lavovskih 85 posto je zakonski definisano i predestinirano, čineći preuzete obaveze i stečena prava.
Dakle, ako bi neko hteo u Srbiji da vodi bitno drugačiju politiku od postojeće, najpre bi morao da objasni gde će naći finansijski prostor u budžetu za tako nešto. Što je najneprijatnije, bio bi dužan da najavi koje to kategorije građana, koje ustanove i delatnosti, namerava da liši dosadašnjeg statusa i tretmana.
I što je možda najvažnije, uprkos vladinom propagandnom, svakako i opravdanom, hvalisanju stopom nezaposlenosti, spuštenom na respektabilno jednocifrenih osam posto, ipak onaj drugi statistički podatak, o stopi zaposlenosti, morao bi pobuđivati mnogo hrabrije i eksplicitnije promišljanje vlade, a pogotovo opozicije. Zemlje koje napreduju teško da mogu imati stopu zaposlenosti ispod 70 posto. Šta u tom kontekstu znače priče o privrednom rastu u zemlji, koja uprkos niskoj nezaposlenosti, ima stopu zaposlenosti jedva preko 50 procenata?
Navođenje ovih primera, međutim, nema za cilj da pokrene bilo kakvu političku raspravu. Naprotiv, želi da ukaže na pitanje hrabrosti za istinu koje prethodi bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj misli u budućnosti. I onako nedovoljno razvijena, bez adekvatne podrške u nasleđu i kulturi, ova hrabrost je samo dodatno podlokana lakomislenošću i šarenilom demokratije.
Kao da je sferi politike neophodno temeljno preispitivanje i vraćanje na fabrička podešavanja, u razmerama znatno širim od nacionalnih. Nisu li upravo duhovnost, kultura i obrazovanje neposrednije odgovorni za društveno oblikovanje volje za istinu, pa time i politički aktuelniji od samog medija politike? Rast kriza i ratova u savremenom svetu samo aktualizuje urgentnost ovog traganja za novim početkom, a pre tog krupnog pronalaska, koji će pre svega odjeknuti u duhu i smislu, nikakve nove politike ne može biti. Naročito ne spasonosne.
Piše: Saša Milenić
Karikatura: Tošo Borković

1 коментар
Samo kad bi se autor samoupitao, da li je tako bilo kada je on bio predsednik Skupštine grada Kragujevca ? Političko zapošljavanje, nabacivanje poslova svojima, kadrovi bez znanja i referenci i izmišljena radna mesta, u javnim preduzećima gde nisu ni potrebna. Sve je on to isto radio sa svojima ! I sad prolegomena na tu temu ??? I on će o padu komunikacija ! Pa jedina komuniakcija koju ima je kad se njegove rečenice odbiju od patosa njemu nazad ! Jer em nisu narodske (ne bi se autor osećao nadmoćno da piše da ga svi razumeju, jerbo bi ondak sam sebi zamerio na populizmu ?!? Em ih piše onaj koji se ponašao isto , kao oni koje sada kritikuje ! Samo sa nešto niže stolice, koja ga očigledno i dalje žulja, iako bi se popeo više da može, kozmetike radi al se to skoro neće desiti ! Jer etos bi možda poželeo autor, ali autora etos neće !