Društvo u Srbiji je teško obolelo. Korupcija se ukorenila u državi. Pojedinci sumnjivog morala, sa kupljenim diplomama raznih privatnih univerziteta, čak sa sumnjivim srednjoškolskim obrazovanjem, donose odluke, upravljaju komunalnim sistemima po gradovima i javnim preduzećima. Razaraju nam državno tkivo.
Bitnija njihova odlika od želje da se predstave da su ono što nisu, jeste njihov nemoral i spremnost na svaku vrstu korupcije da bi se obogatili i opstali. Poznajući tehnologiju vlasti, zaposeli su medije i truju društvenu stvarnost. Preuzeli su skoro sve institucije i upravljaju njima preko svojih lojalista. Piramidalno organizovani, vojnički ustrojeni, veruju da će večno opstati.
Radnici, ucenjeni, jedino preko vladajuće stranke mogu da se zaposle u sektoru koji država kontroliše. Nesigurni oblici rada su ozakonjeni i dominiraju. Do toga nas je doveo zajednički poduhvat takozvanih političkih elita i tajkuna. Okončanjem privatizacije stavljen je i katanac na demokratiju. Siromašne ljude je lako uceniti. To može da se razume.
Nakon mnogo događaja koji su ostali nerasvetljeni, zabašureni, dogodila se nadstrešnica! Lek je počeo pacijentu da se daje prisilom. Doktori koji prepisuju lek su studenti! Studenti su krenuli da odblokiraju društvo.
Studenti su iznenadili sve. Generacije studenata su prolazile posmatrajući kako im očeve i majke izbacuju iz fabrika koje su stvarali, kako njihovim roditeljima daju zarade od kojih ne mogu da prežive, kako ih novi vlasnici ponižavaju i zlostavljaju, a takozvane političke elite truju ljude nacionalizmom. A onda su pokušali da nam svima pokažu da ni smrt ljudi zbog korupcije nije nešto što ne možemo da očekujemo.
To je probudilio mnoge. Shvatili su, ako sve ostane ovako, državu nećemo imati, bande će zavladati i upravljati našim životima. Strah je prešao na drugu stranu. Cunami je zahvatio Srbiju. Na vrhu tog talasa bili su mladi, čisti i neukaljani studenti. Ko bi ostao po strani?
Podrška studentima za mene je pitanje zdrave pameti i dobronamernosti prema svojoj državi. Setih se svojih predaka, onih do kojih doseže porodično sećanje, koji su se borili protiv Turaka, stradali u Prvom svetskom ratu, bili po logorima u Drugom svetskom ratu, uvek na strani pravde. Nemamo ni mi pravo da olako predamo državu. Prihvatih njihovo vođstvo. Ne ostaje ništa drugo nego da ih sledimo.
Video sam studente koji se žrtvuju, bivaju pretučeni, a oni stoje stameno. Posebno me je impresionirao njihov odnos sa studentima iz Novog Pazara. Širili su ono pravo bratstvo i jedinstvo. To je ono što i ja želim.
Moje godine mi omogućavaju sećanje do u duboku prošlost. Sećam se dolaska druga Tita u Kragujevac, sletova, masovnih manifestacija buđenja naroda, velikih sindikalnih skupova. Ipak, nešto najlepše što je moj rodni grad doživeo jeste skup na poziv studenata 15. februara 2025. godine pod nazivom: „Sretnimo se na Sretenje”. Žao mi je ovih na vlasti što su najveći ikada održani skup u Kragujevcu čežnjivo posmatrali kroz prozore, iza zavesa.
Taj festival nade, slobode, ljubavi, bratstva svih, jeste nešto što je moj grad zaslužio. Na tom skupu bili su i oni koji nikako ne mogu da se svrstaju u političku opoziciju. Video sam i one za koje sam siguran da su nekada podržavali ovaj režim. Videle su se promene. Ubeđen sam, njih nije moguće sprečiti, samo je moguće usporiti ih.
Dobio sam poziv od studenata da govorim na skupu koji oni organizuju na beogradskom Trgu Slavija, 23. maja 2026. godine. To je poziv koji se retko dobija, a nikada ne odbija. Pripala mi je čast da građanima Srbije predstavim poglede studenata o budućnosti radnika i penzionera. Veću čast nisam mogao da doživim, nakon skoro četvrt veka rada za radnike i sindikat. Neki mladi ljudi, od kojih se neki nisu bili ni rodili kada sam započeo da se bavim ovim poslom, pričinili su mi to zadovoljstvo.
Nije mi bilo teško. Ono što oni žele, želim i ja.
Na dan skupa, očekivao sam veliki broj prisutnih. Ipak, tih razmera ne. Jer bio je to skup koji se više puta ponavlja na toj lokaciji. Skup je najavljen sa motom „da se prebrojimo”. Tako jednostavan poziv dozvao je skoro dvesta hiljada ljudi! Da li iko to može!?
Bio sam šesti govornik od deset planiranih. Jednostavno sam počeo rečima: Vidim da pada veče, ali mislim da celoj Srbiji sviće – kada vas vidi.
Težak položaj radnika je moja inspiracija. Ubeđen sam, studenti i to hoće da poprave. Zbog sadašnjih i budućih generacija. To je iznad svega politička odluka. Moto mog bavljenja ovim poslom od 2014. godine je promenjen i postao je napuštanje politike jeftine radne snage, koju je ova vlast tada obznanila. Poručio sam, kada studenti budu odlučivali, na prvom mestu biće naši radnici, a ne strani investitori.
Dodao sam da više od 1,2 miliona radnika ne može da napuni jednu potrošačku korpu. Države koje su raj za investitore jesu pakao za radnike, što je moja stara teza, koju sam dosta puta ponavljao. Ovoga puta sam dodao – ali to ne moraju biti. Učinio sam to bojeći se da će neko zlonameran da pomisli da će studenti da oteraju strane investiture. To nije ideja, već da se nateraju da primenjuju naše zakone i cene novac siromašnih građana koji su dobili kao podsticaj.
Ustvrdio sam da svi radnici imaju samo jedan interes – da dođe do promena, potkrepljujući to činjenicom da dok radnicima u proizvodnji ne bude bolje, tamo gde se stvara nova vrednost i od čijih doprinosa se svi ostali finansiraju, novca za zdravstvo, obrazovanje, kulturu – neće biti.
Važno mi je bilo da izgovorim kakav je položaj penzionera i kako može da bude bolje. A može! Penzije su danas na istorijskom minimumu, mereno kroz bogatstvo društva, odnosno kroz prosečne zarade. Prosečna penzija danas je 48 posto od prosečne zarade, a 2003. godine bila je 73 posto prosečne zarade, iako je danas veći broj radnika u odnosu na penzionere nego tada.
Položaj penzionera je stvar političke odluke. Zato studenti imaju šansu i milion i 650 hiljada penzionera treba da slušaju šta govore studenti. Moramo da donesemo odluku da hoćemo da budemo bogato društvo i u skladu sa tim da gradimo industrijsku politiku.
Obećao sam izmene Zakona o radu, ali ne ništa nemoguće, samo pravednu raspodelu između radnika i poslodavaca.
Neke delove koje sam planirao nisam izgovorio zbog nedostatka vremena. Planirano je bilo da govori traju četiri-pet minuta. Govorio sam sedam minuta.
Planirao sam da kažem da će se preispitati agencijsko zapošljavanje koje je ova vlast učinila legalnim donošenjem Zakona, 2017. godine. To je nepotreban oblik zapošljavanja i zapravo predstavlja krađu tuđeg rada.
Skup je otišao u istoriju. Nama ostaje borba za bolje društvo. U toj borbi posrnuli smo pre četvrt veka. Studenti nam nude slobodu. Znajte, studenti nisu blokaderi društva, već njegovi deblokaderi, ili oblakoderi, ako vam je milije.
Piše: Jugoslav Ristić, dugogodišnji sindikalni lider, a od penzionisanja osnivač „Nove svetlosti”, udruženja za unapređenje radničkih, sindikalnih i građanskih prava
