… i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima …
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Kao i toliki Srbi uostalom, i ja sam odrastao s uverenjem da naš narod, kao stigmu i istorijski usud, nosi neutešni vapaj za nedostižnom slogom i opštim saglasjem. Verovao sam da upravo taj socio-kulturni smisao amblematično izražava i osnovni nacionalni heraldički simbol. Krst sa četiri ocila akronimski opominje i zavetno poručuje da „samo sloga Srbina spasava”.
Kao odraslom već, to mi je delovalo sasvim pristojno. Čak kao respektabilno kulturno postignuće. Možda malo idealizovano i patetično, što jednom malom narodu i priliči, ali svakako ima nečeg odvažnog u tom transcendentalnom idealu harmonizovane i potpuno usaglašene zajednice. Uostalom, bez negovanja takvog ideala nikada ne bismo mogli da prepoznajemo realne komunikativne šumove, niti da praktično težimo jedinstvu u razlikama.
U takvom nekom, habermasovskom razumevanju nacionalne samosvesti, nalazio sam i racionalno objašnjenje za čudnovatu činjenicu da je ovaj simbol, krst sa ocilima, sasvim kontraepohalno, opstao i na grbu Socijalističke Republike Srbije, za sve vreme njenog postojanja.
Zbog svega navedenog malo je reći da sam poslednjih godina iznenađen i zatečen. Bio sam, tek nedavno, zastravljen otkrićem uzvišenog. Otkrićem činjenice da u tom drevnom simbolu nema ničeg idiomskog, etničkog, niti koloritski našeg. Krst sa četiri ocila je mistično – pravoslavni, univerzalni simbol Katehona, sile koja zadržava.
Prema tradicionalnom mistično-religioznom učenju o eshatonu, Drugom dolasku Gospodnjem, katehon je, naročito u tumačenju ruskih pravoslavnih bogoslova, hristoljubiva svetska sila koja zadržava protivnu silu, satansku silu bezakonja, odgađa organizovani istorijski dolazak antihrista, a time i kraj sveta i veka.
Nije tu reč samo o duhovnosti i mističnoj tradiciji. Čisto geopolitički, Srbija uopšte ne treba da se izjašnjava, niti da bira stranu. Čija je ona i sa koje je strane sveta, to njoj piše na čelu već hiljadu godina. Tačnije, na grbu i zastavi.
Srpska sloga
Jovan Dragašević (1836 – 1915) bio je div junak, vojnik, književnik i sanjar, svestrani srpski nacionalni delatnik 19. stoleća, začetnik građanskih tradicija u našoj modernoj kulturi. Vojnu karijeru je okončao na položaju đeneralštapskog pukovnika, sa kojeg je svečano penzionisan u činu đenerala. Međutim, njegova najznačajnija dela bila su u domenu vojnih nauka i u podizanju školskog sistema za obrazovanje srpskih oficira. Pisac je radova iz oblasti vojne geografije, ali i istorije, astronomije, čak je autor i nekolikih književno-umetničkih dela, zbog čega je i postao „akademik”, tačnije, član Učenog društva. Bavio se i botanikom, i to eksperimentalnim ukrštanjem cveća i voća, pa je kao njegov trajni doprinos na tom području ostala i, po njemu nazvana, kruška Dragaševka.
Ovde ga pominjemo zato što je on stvarni autor slogana „Samo sloga Srbina spasava”. Ovaj nacionalni, moralni i politički ideologem, dakako, Dragašević je učitavao u znamen krsta sa četiri ocila, interpretirajući ih kao akronim od četiri ćirilična slova s. Danas znamo da je u takvoj interpretaciji tačna jedino pretpostavka da su ocila, zapravo, jedna alfabetska stilizacija. Kao likovni simbol ona imaju skriveni verbalni sadržaj sa zavetnom konotacijom.
Naravno, baš kao što je u srednjovekovnoj Srbiji i simbol krsta sa četiri ocila preuzet iz formativne tradicije Romeja, tako i grčki alfabet stoji u izvornom obliku ove simbolizacije, a ne srpska ćirilica. Samo u jakoj stilizaciji ocila dobija se ta, Dragaševiću neophodna, sličnost sa ćiriličnim slovom s, a zapravo se radi o grčkoj beti, o slovu v. Uostalom, ko je imao srećnu priliku da ikada vidi ognjilo, ovu drevnu napravu za kresanje i potpaljivanje vatre, morao je uočiti kako ga upravo taj oblik bete čini zgodnim za ruku, za hvatanje i upotrebu.
Izvorno, u pravoslavnoj rimskoj heraldici, to beta je izabrano kao prvo slovo reči car – bazileus. Akronim od četiri takva slova, u prevodu sa grčkog, znači “Car careva caruje carevima” iliti, u nešto slobodnijem i jasnijem prevodu, “Car careva i Gospodar gospodara”. Simbol krsta sa četiri ocila se, dakle, ne odnosi na neku opštu pojavu, načelnu vrednost niti kakav apstraktni princip. On se direktno odnosi na ličnost. I to sasvim određenu i konkretnu. Na ličnost samog Cara Nebeskoga, Gospoda i Boga Isusa Hrista.
To znači da je naše tradicionalno nacionalno heraldičko znamenje, krst sa četiri ocila, semantički ekvivalentno sa zapisom ISHS, koji viđamo po freskama svih naših crkava i manastira. Istoznačno je sa onim monogramom sa naših slavskih ikona, koji ispisuju svetitelji prstima desne ruke, kojom blagosiljaju i štite naše porodice i naš dom.
Odjednom, i prividno paradoksalna kruna na zastavi i grbu naše republike, dobija svoj puni i duboko religiozni smisao. Da, to jeste istorijska reminiscencija na krunu Nemanjića, ali ni sama ova svetorodna dinastija nju nije smatrala svojom, bar ne u savremenom sopstveničkom smislu. Baš kao i grčko carstvo, ili ugarsko kraljevstvo, i sopstveno velmoško dostojanstvo razumevala je kao bogopomazano i poreklom s više. Tako se i na znamenjima Republike Srbije ova kruna, iznad monograma Gospodnjeg, krsta sa četiri ocila, zapravo, pojavljuje kao kruna Cara Nebeskoga. Kao kakav vodeni žig, u osnovna znamenja Republike Srbije, pa simbolički i u osnov države i održanja srpskog naroda, zavetno je upisan zaštitnički lik Gospoda Isusa Hrista.
Tako, najzad uspevamo da shvatimo pozadinski, dublji smisao Dragaševićevog slogana, kao i stvarne razloge njegove opšte prihvaćenosti. Na prvi pogled to izgleda kao omaška, nekakva pučka etimologija. Kao prostonarodna recepcija nedokučivo uzvišenog i neshvatljivo drevnog sakramenta. Međutim, kako to sa narodnom mudrošću obično i biva, pokazuje se da ona, čak i kad ne poznaje detalje, savršeno razume i pogađa suštinu.
Srpska sloga, o kojoj Dragašević piše, zapravo je modernizovan i pojednostavljen, posvetovljen i politički aktualizovan pojam koji potiče iz duhovne tradicije. Dakako, reč je o svetotajinskoj liturgijskoj sabornosti, koju valja čuti i razumeti pod uobičajenijim izrazom sloge. Opšteprihvaćena krilatica o spasonosnoj moći sloge zapravo poručuje da Srbi, pre svega, sebe razumeju kao Crkvu. Tek posledično, ovo razumevanje čuva im državu i njih same.
Istok Mu je ime
Na ovu temu naročito je posvećeno i produktivno pisao savremeni srpski filozof iz vremena kraljevine Jugoslavije, Nikolaj Velimirović, jedan od predstavnika takozvane naučne proze beogradskog stila.
Bazični pojam sinergije, iliti sadejstva, recentna teorijska misao rastvara u pojmu sistema društvenog delovanja, kako komunikativnog, tako i ciljno-racionalnog delovanja, pojmu sa područja socijalne filozofije.
Međutim, tom pojmu, reflektovano ili ne, u potpunosti izmiče prethodna, ontološki primarna, bazična mistična sinergija u bogočovečanskom karakteru Crkve, o kojoj Velimirović pre svega i piše. Čovek je biće nemoći, koju previđa samo zaveden prometejskom gordošću. Iskusivši je i shvativši, najzad smiren pred njom, on se konačno obraća za pomoć Jedinome koji mu zaista i može pomoći. Tek tada, sinergijski, čovek zadobija bogočovečansku silu delovanja pa i istinske državotvornosti.
Država i državnici, sam medij politike i njegovi akteri u filozofiji Nikolaja Velimirovića potpuno su sekundarni, nebitni, čak karikaturalno ambiciozni. Grandiozni politički projekti društvenih pokreta i masa lišeni su stvarne moći i efekta. Svetska istorija i nije drugo nego pouzdano svedočanstvo nemoći, neuspeha, neodrživosti i nužnog propadanja svega što je ljudsko, suviše ljudsko. Takva je i sama država u kojoj, međutim, kao još jedini relevantan entitet, može postojati oboženi i hristoljubivi, u Bogu sabran narod.
O tom primatu naroda, dakle, svedoči i sva heraldika Republike Srbije. Nikolaj Velimirović to samo pojačava opaskom da ništa ne biva bez Božjeg dopuštenja, pa ni država. Biće da je Bog dozvolio da i država postoji samo zato da bi u lomovima svetske istorije „imalo šta da propadne, umesto naroda”.
Sasvim je drugo pitanje, a možda i sasvim nebitno, da li ovo sami Srbi opažaju i razumeju. Naši ljudi vide kako se dojučerašnji savremeni filozof, interpretator Ničea i Berklija, valjda bez presedana u evropskoj kulturi, transformisao u pravog pravcatog sveca. I od tada, premda odavno upokojen, nezadrživo raste, i van granica naše kulture, te izrasta u Nikolaja srpskog, svečovečansku veličinu koju više ne možemo ni da poredimo sa onim komunističkim disidentnom, kog smo sa zakašnjenjem otkrivali devedesetih. Važnije je pitanje, da li se ovaj rast, ova osenjenost krstom, opaža na Srbiji i u pogledu sa strane?
Da li zapadni partneri naše emancipacije i savremenog napretka zaista ne razumeju smisao i značaj Kosova za Srbiju? Ako ipak razumeju, da li insistiraju na njegovom otcepljenju uprkos tom saznanju, ili naprotiv, upravo zbog njega?
Tek odgovor na poslednje pitanje vodi shvatanju suštine Istočnog pitanja i stvarnog problema o kojem se tu radi. A radi se, baš kao što i oficijelno rubricirano ime ove teme kaže, o našem heraldičkom monogramu. Kao što doslovce stoji u Isaije likuj, u troparu koji pevamo pri okretanju svojih slavskih kolača, Vostok imja Jemu. U prevodu na savremeni srpski jezik: Istok je ime Njegovo!
Piše: Saša Milenić
(Nastaviće se)
