Postupci gradske vlasti, odnosno ljudi koji u njoj odlučuju, više puta su dokazali čuvenu Ajnštajnovu misao: „Samo su dve stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, ali za svemir nisam baš siguran”. Skoro svakim novim potezom, svakom novom odlukom, vodeći ljudi grada pomeraju „granicu” beskonačnosti svojih gluposti, koja polako prelazi u idiotizam.
Neobrazovanost je najblaži epitet kojim se mogu opisati, a kada se dublje uđe u psihološku analizu pojedinaca iz gradske vlasti, ko zna šta bi tu sve „iskočilo”.
No, da se vratimo na događaj koji je inspirisao pisanje ovog teksta.
Nekom iz gradske vlasti je palo, teško možemo reći, na pamet da za Dan grada, Đurđevdan, postavi panoramski točak u samom centru grada. Bez ulaženja u svrhu panoramskog točka, sa koga se mogu videti samo stanovi u okolnim zgradama i uništenje zelenih površina u centru, ili seljačko-vašarski aspekt, to samo pokazuje da je osoba ili osobe koje su odlučile o tome izuzetno neobrazovane, najverovatnije ateisti, a zasigurno idioti, što je vrlo lako dokazati.
Kragujevac slavi Đurđevdan kao svoju slavu, faktički kao Dan grada. Đurđevdan se obeležava u slavu Svetog Đorđa.
Veruje se da je rođen 280. godine u maloazijskoj oblasti Kapadokija, u bogatoj i uglednoj hrišćanskoj porodici. Otac mu je bio rimski vojni oficir. Još dok je bio dete, kada je njegov otac poginuo, mali Đorđe se sa majkom preselio u Palestinu, na majčino veliko i bogato porodično imanje, gde je dobio visoko obrazovanje.
U rimskoj vojsci se brzo istakao svojom hrabrošću i brojnim zaslugama. Napredovao je naglo, od običnog vojnika do tribuna, da bi ga, već u dvadesetoj godini, lično car Dioklecijan proizveo u čin komita, vojvode (najstariji vojni čin, kojim se postaje i carev savetnik).
Za vreme cara Dioklecijana organizovan je 303. godine progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada. Kada je počeo nemilosrdan progon hrišćana po celoj zemlji, Đorđe deli svu svoju imovinu siromašnima i oslobađa svoje robove. Isto uradi i u Palestini, pustivši sluge i zaveštava siromašnima svoja imanja i bogatstva.
Na jednom saboru je govorio protiv ovakvog odnosa prema hrišćanima i o njihovom daljem progonu, a tom prilikom izašao je pred cara Dioklecijana i izjavio da je i sam hrišćanin, nakon čega car naređuje vojnicima da ga zatvore u tamnicu, gde je surovo mučen. Jedna od najsurovijih metoda kojima je mučen je vezivanje za točak, a po svetom Đorđu je kasnije taj metod i dobio naziv.
Naime, car Dioklecijan je naredio da se donese veliki točak za mučenje, sa daskama prepunim velikih eksera, udica, noževa, mačeva… Vezanog za točak okretali su ga sve dok mu celo telo nije bilo u ranama. Sa točka su ga odvezali, misleći da je mrtav. Pošto su videli da nije, nastavili su sa drugim metodama, ali je Sveti Đorđe sve to preživeo, pa su na kraju morali da mu odseku glavu.
Tu dolazimo do poente ovog teksta, a to je da je gradska vlast postavljanjem točka, nesvesno, ili možda svesno, stavila u prvi plan Dioklecijanovu surovost, a ne stradanje, žrtvu koju je Sveti Đorđe podneo za hrišćanstvo, izdržavši sva mučenja u odbranu svoje vere.
Postavljajući točak za Đurđevdan, sa idejom da mu se narod divi, predstavlja pravo huljenje prema svecu koga slavimo. Hm, ovo HULJ(A)ENJE kao da je lajt motiv njihove stranke, obrazac koji se sa vrha prepisuje nadole. Akcenat slavljenja Svetog Đorđa treba da bude na žrtvi koju je podneo da bi to podiglo svest u narodu za potrebom vere, a ne na veličanju njegovih dželata.
Možda je bolje da se ovde prekine sa pisanjem, jer postoji opravdani strah da, ako se bude ušlo u dublju analizu, koju će zasigurno pročitati ljudi koji vode ovaj grad, mnogi od njih će da se „povrede”, pa će onda morati na bolovanje, da probaju da oporave tih nekoliko vijugica koje poseduju. Mada, kad se malo razmisli, bolje je da budu stalno na odmoru da svojim „radom” više ne upropašćavaju ovaj grad.
P.S. Je lʼ reče nešto naša crkva o ovoj papazjaniji, ili je dobila karte za probnu vožnju, pa je još pod utiskom?
