Mnogi stariji se sećaju pesme Slavka Vukosavnjevića Kadinjača. Danas je Kadinjača trg Slavija u Beogradu, na kome je 22. decembra 24. veličanstvena petnaestominutna tišina gromoglasno odjeknula. „Sad to nije kraj. To nije čak ni početak kraja. Ali je, možda, KRAJ POČETKA.“ Rekao je Čerčil posle druge bitke kod El Alamejna 10.11.1942. Trebalo mu je još skoro tri godine do kraja Drugog svetskog rata. Nadajmo se da se tu analogija završava. Mada je za Miloševića „kraj početka“ bio 1996. (kad su počeli veliki protesti u Beogradu, takođe studentski), a on je pao tek 2000. godine.
Čeka nas dug put, ali se bar sada vidi svetlo na kraju tunela. Đaci jedne zemunske škole su im poručili: „Raspustićemo mi vas“. Svi su izgledi da će Vučić da bude manje razuman od Miloševića, ali nadamo se da mu je ovo „kraj početka“! On uporno tvrdi da se nikog ne plaši, ali videćemo. Obično su stvari suprotne od onoga što on decidirano tvrdi.
Kako biste vi postupili kad bi podrška koju ste imali u nekoj aktivnosti očigledno opala? Povukli biste se, pokušali da nešto promenite, sačekali da nevolja prođe? U šta oni veruju? U pristojnu Srbiju, koja grmi već u svom prologu i preti da savije studente? Verovatno ne, ili bar ne onako zdušno kao što su verovali do sada. A šta je, uopšte, pristojna Srbija?
To je ona Srbija koja je bila dominantna i u Miloševićevo vreme i koja bi u sociološkom smislu bila malograđanska Srbija. A šta krasi „malograđanina”?
Prezire ono što ne razume (Kjerkegor); Koristi mnjenje (često sofisticirano, tj. prožeto zdravorazumskim mišljenjem, uz drastično nepotpunu indukciju). Mnjenje (ne obavezno javno, mada najčešće) jeste praoblik mišljenja koji je čovečanstvo koristilo u magijskoj, mitskoj fazi (pre razvoja civilizacija) i koje je praktično, kao i svaki korov, neuništivo. To znači kad se formiraju civilizacije, na osvitu istorije, one uvode vladavinu zdravog razuma, ali zadržavaju i mnjenje. Na kraju krajeva, i danas kad smo „u raljama“ razuma, mi pravimo natalne karte itd;
Pada na patetiku. Pri tom su omiljeni izrazi tradicija, običaj, „poštuj ono što je naše“. Naime, naši seljaci kad im kažeš „vi“ veoma često odgovaraju u množini, jer kolektiv kome oni pripadaju za njih predstavlja nešto pojedinačno, lično. „Pristojni Srbin“ je, naprotiv, maksimalni „individualac“, on ti nabacuje toliko „vi-ova“ i priznanja tipa „vi to bolje znate od mene, ali ipak ja mislim (sic!)“ da ne možeš ni da bekneš. Mada, s druge strane, mnogo više voli kad ste na ti. Probajte to sa saobraćajcima, uvek vas manje kazne ako pređete na ti, uz obavezno, burazeru;
Pravda svoje svinjarije rečima „svi to rade“. Podvrsta toga je „neprijatelj je prvi počeo“. Mi pobijemo 7.000 ljudi i to je opravdano jer su oni pobili po susednim selima nekoliko desetina naših, itd;
Koristi kombinaciju magijskog i zdravorazumskog pristupa (naučno – eksperimentalno dokazano). Odnosno tretira naučne dokaze kao nešto sveto, neprikosnoveno, a naročito voli oksimoron „eksperimentalni dokaz“.
Hrabar je, miran i pribran, kad treba tući protestante ili naletati kolima čak i na đake i studente. Jer to su izdajnici i treba ih naučiti pameti. Nema grižu savesti, jer je njegova savest delegirana na vođu koji prima sve grehe na sebe, pošto ima viziju prosperitetne Srbije. I zato Srbija ne sme da zastane ni na petnaest minuta.
Vernik je tipa „ne verujem u Boga, ali nešto ima…“. To implicira da postoji neki, verovratno natprirodni, poredak koji upravlja čovekovom sudbinom. A „sudbinu“ više voli nego išta, jer uvek kad se umori od analiziranja kauzaliteta, izvadi iz svog čarobnog šešira sudbinu.
Prosto je zaljubljen u reč „intelektualac“, pri tom su mu masintelektualci (tj. oni koji misle kao pristojna Srbija) ideal intelektualca. Ilustracija pojma masintelektualac.
Sedi nekoliko drugara sa dva „intelektualca“ u kafani, i rešavaju staru zagonetku -pošalicu „šta je starije, pile ili jaje“, jer je Pera, proizvođač pilića, u nevolji pošto mu se u poslednje vreme često ne izlegu pilići iz jaja koja položi kvočkama. Pošto se svi izređaju, prvi „intelektualac“ Dušan ustaje i polazi: „Moram da idem, a ontološki status pileta i jajeta se razjašnjava uz pomoć evolucije – najstariji je gušter.“ I odlazi. Svi graknu: „Šta, bre, filozofira ovaj?“, „ma pojma nema, piše neke drame, smeju mu se u pozorištu“ itd. Drugi „intelektualac“ Aca ih smiruje: „Polako, bre, ljudi, to je zaista rešenje dileme, a ti, Pero, prestani da kupuješ jaja kod Jove švercera, jer on prodaje mućkove“ i sam odlazi. „’El’ vidiš šta ti kaže pametan čovek“. „Au, bre, spreman čovek, školovan“. „On je dosad okrenuo sto ’iljada eura“. „Znam ima onaj biznis ispod nadvožnjaka“. E, sad, Duško je pravi, odnosno proper intelektualac, a Aca intelektualac na nivou masa, tj. masintelektualac.
Kasnije, Aca postaje predsednik. Svi masintelektualci su mu ogorčeni protivnici, jer te najviše nerviraju svoje sopstvene mane, kad ih vidiš kod drugoga. Dušanu smeta ta sveopšta hajka, koja za njega ima jedan zajednički imenitelj – neka propadne i zemlja i svi mi sa njom, samo da Acin projekat propadne. Ne želeći da bude tako destruktivan, on nalazi sličnosti između Acine politike i politike pokojnog Zorana, te daje podršku Aci. Ali, to kratko traje, uviđa svoju grešku i sada podržava studente.
Po svemu sudeći, za našeg predsednika „nepristojna Srbija“ jeste građanska Srbija. Tako je bilo i u Miloševićevo vreme. Uostalom, građansko je često gubilo od malograđanskog, kao, na primer, u vreme nacizma, ali je i pobeđivalo u ostatku Evrope. No, retko je kad bio takav spoj između malograđanske mase i prvosveštenika malograđanštine, kao u našem slučaju.
Da li građanska Srbija ima šanse sada, uz sve one ljude sa kapuljačama, batinaše koje niko ne hapsi? Pobedila je 2000, pobediće ih opet. Samo je pitanje vremena, jer nenasilni protesti koje su studenti podigli na viši nivo zbunjuju „pristojnu Srbiju“.
Piše: Vladimir M. Ristić