Studenti su, zahtevajući izbore na svim svojim plenumima, uzdrmali Ćacija i njegov Ćacilend. NJihov odgovor je upotreba sile ispred DIF-a, u Novom Sadu.
To je novi vid izborne propagande, Ćacijevo otkriće, što ga čini GOAT-om (Greatest Of All Time) među političarima sa ovih prostora, pa bogami i šire, po grčevitom držanju za vlast. Sigurno je Greater (veći) u borbi za vlast od slavnog Vinstona Čerčila, koji je posle toga što je vodio Veliku Britaniju kroz Skile i Haridbe Drugog Svetskog rata do konačne veličanstvene pobede, izgubio posleratne izbore i povukao se u penziju. Ni Tito, ni Milošević se nisu tako grčevito držali svoje vlasti i zato su u tom pogledu izbegli da postanu KOZE! Milošević je, doduše, otišao tek posle petoktobarske pobune naroda, ali je ipak pristao da ide u Hag da bi izbegao građanski rat, a ovaj priziva građanski rat.
Nedavno su svi studentski plenumi pozvali na izbore, ali sad vlast, svesna svoje slabosti, odbija da ih raspiše, šaljući protivrečne signale, jer su svi mali Ćaci s indignacijom odbili izbore, osim glavnog, njegova je poslednja.
Započetom izbornom kampanjom GOAT Ćaci je svom tvrdom jezgru, a i studentima i opoziciji, pokazao da su policija i žandarmerija još uvek pod njegovom kontrolom. A slušaju ga, jer je svako od njih pojedinačno ucenjen, pošto je prihvatio neke pogodnosti koje su mu obilato nuđene. U Titovo i Miloševićevo vreme policajci su često verovali u njihovu ideologiju i bili su joj verni. Ćaci je to okrenuo u poštovanje Mamona i sve do jednog ih je potkupio. A ne daj bože, da je to neka varijanta „Paklene pomorandže” Entonija Burdžesa, mada verovatno ima i jednoga i drugoga.
No, Ćaci nije GOAT samo po tome. On se diči kontrafaktuelnim diskursom među svim predsednicima, GOAT je po obmanjivanju (laganju) naroda itd. Ustvari, on je čitavo stado koza.
Jedna ilustracija: cela „ideološka“ struktura njegove vladavine svodi se na parafrazu Dušana Radovića: „Mi pod komunistima nismo imali ništa i onda su došli žuti i odneli nam sve”. On stvarno veruje u takve scenarije, znači njegova prevara je paralogizam, a ne sofizam. A morao bi da zna, učio je u okviru marksizma i političku ekonomiju, da u ekonomiji osim efektivnog uzroka postoji i materijalni uzrok, tj. uticaj okruženja. Zato je ekonomska politika pod demokratama bila manje uspešna od te iste politike pod SNS-om.
Digresija o kauzalnosti. Princip kauzalnosti jeste najstariji pronalazak čovečanstva. Još u paleolitu, kad su počeli da sahranjuju mrtve, ljudi su koristili rudimentaran princip kauzalnosti – ako staviš leš dragog ti pokojnika u zemlju, sačuvaćeš ga od divljih životinja, možda i za neki drugi život. Čovečanstvo je u to vreme bilo u istorijskoj fazi svesti koja se naziva „čulna svest“. Kasnije, možda u neolitu, ali zasigurno u bronzanom dobu kad su nastali mitovi, čovečanstvo prelazi u fazu svesti koja se zove „percepcija“ i istorijski odgovara „zdravom razumu“.
Zdrav razum je naš nesrećni prevod (preuzet od Nemaca) latinskog izraza „sensus communis“, zajedničko čulo, zajednički smisao, koji opisuje mišljenje koje preovlađuje u narodnoj masi, mišljenje običnog naroda i, zbog svoje jednostranosti, veoma je inferiorno razumu, koji je osnova naučnog pogleda na svet.
U bronzanom dobu nastale su i prve civilizacije, koje su se sve zasnivale na ropstvu, jer zdrav razum vidi drugog kao neprijatelja koji ugrožava njegovu egzistenciju Pri tom je veoma selektivan, jer onog drugog iz svoje grupe, plemena, a kasnije i nacije, histerično voli, dok drugog van te grupe smatra za smrtnog neprijatelja, prezire ga i odbacuje svuda gde može, te je u stanju drugog (iz drugog plemena) da proglasi za instrumenta vocalia, tj. roba. Na tom nivou svesti se zaustavljaju (ili mu se vraćaju) i mase u diktaturi, zajedno sa svojim diktatorima.
Aristotel je uveo četiri vrste uzroka: formalni, materijalni, efektivni i finalni (svrhoviti). Dekart dve hiljade godina kasnije odbacio je ostale Aristotelove uzroke i zadržao samo efektivni. Međutim, u devetnaestom veku su Šopenhauer i Niče vratili u igru svrhoviti (tj. finalni) uzrok uvodeći volju, ili Marks materijalni uzrok (uloga ekonomije u istoriji). Uzgred, Marks je preko volje proletarijata uveo i finalni uzrok. Ostao je samo formalni uzrok – njega niko nije obnovio.
Dakle, Ćaci je potpuno prevideo materijalni uzrok u razviću Srbije, te je izvestan napredak koji je Srbija napravila u ekonomiji pripisao isključivo efektivnom uzroku, tj. nosiocima ekonomske politike. A da je to tako pokazuje elementarna analiza ekonomske politike posle 2000. Privredu Srbije stavio je na noge Mirko Cvetković, kad je bio ministar finansija (on se tek posle, kad je postao premijer, pokazao kao loš administrator), a Ćaci i njegov Mali nisu promenili ništa u ekonomskoj politici svoga prethodnika.
No, taj napredak je bio manje vidljiv pod Cvetkovićem i demokratama, nego pod Ćacijem i njegovim SNS-om, zbog okruženja – i sada padaju procene privrednog rasta Srbije, zbog promena u okruženju, koje više nije tako povoljno – a Ćaci se vadi na studente, jer njihove blokade ometaju privrednu delatnost. Taj vidljivi napredak je još dobro naduvan njegovom propagandom i lažno predstavljen kao iskljuvo Ćacijev uspeh i ubedio je većinu naroda da je njegova administracija uspešnija.
Jedino što je uradio tandem Ćaci – Mali bila je stabilizacija platnog prometa smanjivanjem plata i penzija. A to je mogao da uradi jer mu je zapala treća vlada od pada Miloševića (Đinđić, dok ga nisu ubili, i Živković ostatak mandata, to je bila prva vlada, druga Tadić, pa treća Ćaci), a poznato je da su u zemljama u tranziciji tek treće vlade stabilne, jer je već izvršena polovina tranzicije. Zato je imao lufta da smanjuje plate i penzije.
Studenti su opet uspešno organizovali akciju za 1. maj, a kontramiting nije uspeo. Kako jednom ne shvati da masa prinude nikad ne može da parira samosvesnoj masi? Ćaci će da padne s vlasti i neće to da shvati. On će verovatno u svojim memoarima da piše da nisu njegovi saradnici bili dovoljno organizovani, a mažda neki lament napravi već u AV KAMPF-u koji sada piše.
Piše Vladimir M. Ristić
