Poreska rešenja na području grada šalju se poštom i stižu na adrese tokom cele godine, a ono što je do sada bilo manje poznato jeste da porez na imovinu raste ne samo na gradskom području, već i u selima. Poznato je od ranije da visina poreza na imovinu određuje se na osnovu tržišne cene nepokretnosti u određenoj zoni grada ili sela, a sve se to utvrđuje na osnovu zaključenih ugovora o kupoprodaji na ovim područjima.
Za sela se porez ne utvrđuje pojedinačno, već na osnovu zone kojoj pripada prema udaljenosti od grada. Ako se pogledaju rešenja koja su stigla za ovu godinu tržišne cene nepokretne imovine (kuće i zemljište) rastu i u kragujevačkim selima, pa i onim najudaljenijim, jer je porez veći za oko 20 odsto od prošlogodišnjeg.
Poljoprivrednik iz Gornjih Jarušica, koji ne želi da mu se ime pominje u novinama, ima 10 hektara poljoprivrednog zemljišta i kuću od oko 100 kvadrata, a dobio je rešenje da za ovu godinu plati u četiri rate ukupno 34.870 dinara poreza na imovinu. To je oko 25 posto više nego što je platio prošle godine, a iznos je bio 28.484 dinara.
Kada se uporede iznosi koje je plaćao od 2020. godine, procentualno je to bilo i više, pa je tako za tu godinu bio zadužen sa 10.342 dinara, a godinu kasnije 17.130 dinara. Godine 2022. dobio je rešenje na 16.623 dinara, ali se uzalud ponadao da je porez smanjen, jer je došla ispravka rešenja u septembru te godine koja je glasila da porez iznosi 20.500 dinara. Potom se poskupljenja nastavljaju istim tempom, oko 20 do 30 odsto, pa je za 2023. godinu iznos bio 22.742 dinara, za narednu 28.484, a za ovu godinu je 34.870 dinara.
Ako je za Gornje Jarušice realno da cena poljoprivrednog zemljišta raste, jer je ravno i plodno i do sela vodi novi put proširen izgradnjom industrijskog „Majnd parka”, iznenađujuće je da je za skoro isti procenat poskupeo i porez na imovinu u planinskom selu Dulene.
Tako je obveznik iz ovog sela dobio rešenje kojim se porez uvećava sa 8.721 od prošle na 10.661 dinar za ovu godinu. Član Gradskog veća za finansije prof. dr Nenad Stanišić kaže da iznos poreza zavisi od prometa nepokretnosti koji je ostvaren u određenoj zoni, a ne određuje se pojedinačno po naseljima i mesnim zajednicama.
– Gornje Jarušice se nalaze u petoj zoni i prilikom obrade podataka u obzir je uzeto 322 ugovora o prometu nepokretnosti za poljoprivredno zemljište u toj zoni, na osnovu čega je utvrđena cena kvadratnog metra zemljišta u toj zoni od 152 dinara. Visina poreske stope koja je u nadležnosti lokalne samouprave nije menjana, navodi Stanišić.
On napominje da nema sumnje da se poslednjih godina beleži rast poreza na imovinu, a kao posledica porasta prosečnih cena nepokretnosti na kragujevačkom tržištu. U suštinskom smislu, smatra dr Stanišić, iznos poreza treba staviti u kontekst onoga čemu porezi, kao prihod lokalnog budžeta, služe, a to je unapređenje kvaliteta života građana i usluga koje lokalna samouprava pruža.
– Postoji jasna stalna težnja lokalne vlasti za unapređenje kvaliteta života stanovnika tog područja i trend rasta ulaganja sredstava budžeta u podsticaje poljoprivrednicima, unapređenje infrastrukture, kulturnih sadržaja. Ukoliko bismo posmatrali vremenski period od 2021. do 2025. godine ulaganja iz gradskog budžeta za podsticaj poljoprivrednoj proizvodnji su uvećana pet puta, a u sličnoj meri i novčana ulaganja u seosku infrastrukturu, saobraćajnice, atarske puteve, javnu rasvetu, smatra dr Stanišić.
Pojednostavljeno rečeno, pored toga što su zasnovana na zakonu, sredstva koja stanovnici sela uplaćuju za porez vraćaju se kroz podsticanje poljoprivrede ili poboljšanje uslova života, ili, narodski rečeno – koliko para, toliko muzike.
Ovaj stav odbornik Ljubiša Nektarijević, šef Odborničke grupe „Volim selo svoje”, uzima sa rezervom. On kaže da je princip da se selu vrati onoliko koliko je kroz poreze uzeto pod znakom pitanja, jer možda neka sela to i dobiju, ali je mnogo sela gde to nije slučaj. Nektarijević uzima primer svog sela, Divostina, gde posluju privatne firme sa 150 ljudi koji plaćaju porez na zarade i meštani koji plaćaju porez na imovinu.
Po njemu, godišnje se u vidu poreza iz ovog sela odlije oko sedam-osam miliona dinara, a vrati mu se kroz ulaganja znatno manje. Kako tvrdi, uloženo je u asfaltiranje jedne ulice 2,5 miliona dinara i u javnu rasvetu milion i po za sedam godina. Nektarijević smatra da ovakvo opredeljenje gradske vlasti prema selima da im se vrati koliko se ubere ide na ruku većim i imućnijim selima, jer se najviše poreza tamo naplati, dok ona mala i siromašna ostaju tamo gde su bila.
Posebna su priča oni rođeni na selu koji sada kao penzioneri žive u gradu ili prigradu, a nasledili su kuće i zemlju na selu, koju ne obrađuju. Oni čuvaju tu imovinu kako bi je predali u nasledstvo sledećoj generaciji, a ako pripadaju veoma brojnoj grupi sa malim penzijama, teško im pada svako poskupljenje.
Piše: Miloš Pantić
