Po mišljenju nekih, Srbi su bili na pragu ponavljanja scenarija iz 2000. godine, ali zaključivanje po analogiji se i ovog puta pokazalo nepouzdanim. Pojavila se rezolucija Evropskog parlamenta.
Veliki Ćaci je i ovoga puta iz svog arsenala prostakluka potegao reči „patološki lažoviˮ, „teško oboleliˮ itd, a Ćacijev vučkodlak Vučićević opet huška jednu Srbiju, čije jezgro je sačuvano još iz 19. veka na ljude iz Novog Pazara, jer se studenti sa Državnog univerziteta šetaju kroz Srbiju idući ka Novom Sadu za godišnjicu pada natstrešnice. Naziva ih mudžahedinima, borcima za samostalni Sandžak itd. To je igranje na atavističku predrasudu da su svi muslimani zaostaliji od hrišćana (takozvanih evropejaca), te da su oni ništa drugo do mudžahedini.
Moram da pomenem svog drugara Amara Ličinu, koga sam pre neku godinu upoznao kad je čitao svoje izvanredne, i veoma kulturne, stihove u SKC-u u Kragujevcu. Amar je toliko obrazovan i prefinjen čovek, ali vrlo odlučan u borbi za autonomiju svog Univerziteta, da mudžahedin u ovoj konstelaciji može da bude samo Dragan J. Vučićević. Njega bih pre mogao da zamislim kako drži odsečenu glavu, nego Amara Ličinu.
A sve podele koje nam nude Ćaci Veliki i njegovi vučkodlaci – takvog su tipa. Svako od nas poznaje po nekog iz Sandžaka. Ja sam osim Amara znao nekoliko studenata iz tih krajeva i svi su bili normalni ljudi, sa svima njima bih radije posedeo u kafiću nego sa Draganom J. Vučićevićem. Sve su to srpski građani, koji su sticajem okolnosti druge vere. I sad će mene da ubeđuje Veliki Ćaci i njegovi vučkodlaci da moram da zameram Amaru Ličini što mu je neki pradeda, iz ovih ili onih razloga, primio islam.
Ako pogledamo u noviju prošlost, svi smo mi imali neke četnike ili partizane u familiji. I sad ja treba da zameram svom kolegi što mu je deda bio četnik, dok su moji bili partizani.
Prošle godine bio sam u Ribarskoj banji i pričao sa konobarom da mi je majka Kruševljanka, a da mi je ujak narodni heroj Veca Korčagin, čiji se spomenik nalazi na brdu Samar iznad banje. On pozove jednog mlađeg kolegu i kaže mu to. Ispostavi se da je deda tog kolege ubio Vecu Korčagina. Posle toga smo se prijateljski rastali. Sve je to nekad bilo, a sad se pripoveda.
Ne postoje stalna neprijateljstva, a ni stalna prijateljstva među narodima. Sve je to kafanska fenomenologija duha. Što reče jedan vučkodlak, „predsednik je odličan šahista, matiraće ihˮ, misleći na studente. Ali svaku partiju sa studentima je dosad gubio, nije se on pokazao kao baš neki šahista. Bio je dobar dok je on mogao da vuče sve poteze.
Ali, ma koliko ljudi živeli u svetu dinamičke ravnoteže, oni stalno traže statičku ravnotežu. U svetu „koji se stalno kruni i osipa, ali ipak traje kao Andrićeva na Drini ćuprijaˮ, oni traže situacije analogne nekim pređašnjim zlatnim vremenima. Otuda Veliki Ćaci govori sa uverenošću o Trećem svetskom ratu. On ga prosto priželjkuje, kao spas jednog nepostojećeg sveta koji sve više tone u obskurnost. I potpuno proizvoljno tumači svetske događaje kao „put u propastˮ. Kao čeka nas Treći svetski rat koji će biti strašniji od svih dosadašnjih.
Pa, normalno, kad Amerikanci i Rusi imaju dovoljno nuklearnih bojevih glava da nekoliko puta unište planetu. Ali, velike sile su još posle 1945. uvele prećutna pravila koja sprečavaju nuklearni sukob. Još kad je izbila Kubanska kriza 1962. postavljena su pravila ponašanja za velike sile koje poseduju nuklearno naoružanje. Kad nisu u vreme hladnog rata to prekršili, neće ni sada.
S druge strane, desila se paljevina i pucnjava u Ćacilendu baš kad je objavljena rezolucija Evropskog parlamenta. Izvesni Vladan A. (70) bacio je nekoliko metaka u vatru, čak je i pucao posle toga, neko je i ranjen. Mnogi sumnjaju da to sve nije bilo bez pripreme u vrhu.
Sudeći po tome što se sve manje pominje taj događaj, to liči na to – probali su, nije im uspelo i sad se sve gura pod tepih. Interesantno je da se ova vlast toliko dugo održala kad sad vuče tako loše poteze. Treba im reći da Srbija nije Nemačka tridesetih, a nije ni Belorusija.
Piše: Vladimir M. Ristić
