U Knjaževsko-srpskom teatru se poslednjih meseci ne dešava samo umetnost – dešava se i istorija. U vremenu višemesečnih borbi za društvenom promenom koju predvode studenti, a podržavaju građani, sa ciljem da se povrati pravna država, sloboda medija i obezbedi dostojanstven život u Srbiji, naš teatar je postao mnogo više od umetničkog izraza. Postao je prostor otpora, ogledalo društva i potencijalna platforma za buđenje savesti. I publika to oseća.
Glumci, kao javne ličnosti, imaju platformu veću od običnih ljudi. Kada oni progovore u kontekstu predstave i kada se oglase dok su na sceni i dok su reflektori još uključeni, njihov glas ima veliki naboj i težinu. Glumci koji hrabro i dosledno stoje uz studente i svoj narod, zapravo poručuju „I mi smo deo ovogaˮ i ostavlja publiku da se zapita: „A gde sam ja u svemu ovomeˮ?
Svi smo mi odgovorni za društvo u kojem živimo i moramo da se zapitamo kako se postaviti u vremenima kada se studenti, čiji glas predstavlja najiskreniji poziv na pravdu, jednakost i društveni napredak, nepokolebljivo bore za pravdu i u toj borbi žrtvuju svoje vreme i energiju, ali i duboke lične i porodične žrtve nevidljive široj javnosti. Treba li izabrati „profesionalnu distancuˮ u vremenima narušavanja demokratskih principa, zloupotrebe institucija, ekonomske neizvesnosti i najavljenog ekološkog genocida?
Načelno, i umetnici, kao i druge profesije, mogu izabrati neutralnost do tačke kada ta „neutralnostˮ postaje saučešništvo. Oba izbora povlače za sobom posledice. Zaječarsko pozorište, na primer (koje, da paradoks bude veći, nosi ime Zorana Radmilovića) opredelilo se za služenje režimu, ali takvo pozorište gubi dušu i njegove se sale prazne. Umetnost koja odluči da bude „neutralnaˮ u vremenu nepravde postaje vremenom nevidljiva. Ne zato što nije imala talenat, već zato što nije imala kičmu. NJeni komadi se ne pamte, njeni glumci ne postaju simboli, njene poruke se ne prenose. Istorija zaboravlja one koji su ćutali kad je najviše trebalo da se govori.
A u kragujevačko pozorište publika više ne dolazi samo na predstave, već dolazi kao kod svojih najbližih, dolazi na lečenje, međusobno osnaživanje, da znamo da nismo sami. Tu emociju publike glimci neminovno osećaju i zato su im predstave sve emotivnije i sve snažnije. Imamo osećaj da se ne igra samo drama – igra se istina. Izdvojiću samo dve predstave koje to svedoče, a čiji su stojeći aplauzi bili skoro katarzični.
Predstava „Bajka o mrtvoj carevoj kćeriˮ, po tekstu Nikolaja Koljade u režiji Boška Dimitrijevića, igrana je punih dvadeset godina na sceni pozorišta, a njeno poslednje izvođenje, 22. aprila ove godine nadmašilo je uobičajeni pozorišni doživljaj. Glumci su svojom osećajnošću do te mere nadahnuli život svakoj reči, pokretu, pogledu, da je publika dugo ostala zaglavljena između tragike i poetike, između sna i bola.
Predstavu „Uspomene na Crvenu zastavuˮ su aktuelna društvena događanja do te mere aktuelizovala da dovode publiku do suočavanje sa nama samima, sa istorijom koju smo preživeli i zaboravili, ili možda samo gurnuli u stranu da nas ne boli svaki put kad je se setimo. Mračevićev tekst nas pogađa tačno tamo gde smo mislili da smo oguglali. NJegove reči, pod Lukačevom režijom, postale su više od dijaloga – postale su odjek tuđih, ali i naših uspomena, glasovi ljudi koji su živeli, radili, voleli, ginuli, sanjali u toj „Crvenoj zastaviˮ. I posle stojećeg aplauza i ovacija, dobila sam neki čudni osećaj: kao da se nešto završilo, ali i kao da nešto tek počinje. Predstava je, barem u meni, nešto rasklopila, a onda to s ljubavlju ponovo sastavila, ali u novom obliku. Možda malo krhkijem, ali istinitijem.
Glumci Knjaževsko-srpskog teatra su vratili dostojanstvo umetnosti i veru u umetnost, u vremenima u kojima se kultura već dugo i sistematski gura na marginu. Pozorište je dobilo smisao veći od scene i postalo je ono što pozorište i treba da bude: glas savesti. I taj glas odjekuje najjače kada publika dođe, stane, zaplače, ustane i zaplješće i uzvikne „Pumpaj!ˮ.
Piše: Lela Vujošević
