Sa jednim okom koje plače i jednim koje se smeje, danas, posle 36 godina boravka i rada u alpskoj lepotici Švajcardkoj, idem tamo gde sam rođen i gde su mi koreni, sa pomešanim osećanjem i dilemom – da li se vraćam kući ili odlazim od kuće? U tom periodu naučio sam mnogo dobrog što nisam znao i zaboravio mnogo lošeg što sam znao. Ko je hteo i umeo da gleda, mogao bi mnogo toga da vidi što je u drugim državama nezamislivo.
Švajcarska je konfederacija od 26 kantona, koji imaju visok stepen autonomije. Svaki kanton ima svoj ustav, parlament, vladu i sudove. Švajcarska demokratija je jedinstvena u svetu sa najčistijim oblikom direktne demokratije. U odnosu na druge države, gde građani samo biraju svoje predstavnike, u Švajcarskoj građani direktno odlučuju o zakonima, ustavu i svim važnim pitanjima.
Kantonima i opštinama prepuštena je većina odluka, od pravosuđa, obrazovanja, zdravstva, do poreza.
Savezna vlast se bavi samo onim što je zajedničko za celu zemlju: odbrana, monetarna politika, spoljni odnosi i još ponešto. Na primer, mreža autoputeva, jer bilo bi kontraproduktivno da jedan kanton pravi svoj autoput, kuda bi vodio i čemu bi služio ako ne bi bio deo celine mreže za celu zemlju. To isto važi i za prenos električne energije visokog napona, čija mreža ne poznaje kantonalne granice.
Građani imaju tri glavna instrumenta direktnog odlučivanja:
– Obavezni referendum: Za svaku izmenu ustava mora se raspisati referendum, a odluka je važeća samo ako većina građana glasa „za”.
– Fakultativni referendum: Ako građani ne žele neki zakon koji je parlament usvojio, mogu sakupiti 50.000 potpisa u roku od sto dana i zakon ide na nacionalni referendum. Ako većina glasa protiv, zakon se odbacuje.
– Narodna inicijativa: Svaki građanin može predložiti izmenu ustava ako sakupi 100.000 potpisa u roku od 18 meseci i tada se inicijativa stavlja takođe na nacionalno glasanje.
To znači da građani ne samo da biraju vlast, oni su deo vlasti. Švajcarci su poznati po tome da ne prave nagle odluke, traže ravnotežu između različitih mišljenja i imaju visok stepen poverenja u institucije.
Izvršnu vlast čini Savezno veće od sedam članova, koji zajedno vode zemlju i rotiraju se jednom godišnje. Upravlja se kolektivno, a jedan od njih se bira za predsednika, ali ta uloga je više simbolička nego vladarska. Znači, niko ne vlada sam. U zemlji sa četiri jezika, više kultura i nacija, kompromis nije slučajnost, već zdrava osnova opstanka i blagostanja.
Kada sam pre 36 godina dolazio u Švajcarsku, zemlju sira i čokolade, prepunu lepota koje je sama priroda dala, video sam i mnogo tih lepota koje je čovek dao prirodi. Preko bistrih reka, koje „pijuˮ vodu sa glečera visokih planina, izgrađeni su krasni mostovi, koje kao da ih je iz ljubavi sa okolinom rodila sama reka. Tunele, koji kao da nisu grubo kasapljenje utrobe planine, već njene oči koje pitomo gledaju. Pruge, koje vijugaju pored bistrih jezera i zelenih proplanaka i livada kao najlepši vez.
U daljini, planinski vrhovi prekriveni snegom, uzdižu se ponosno kao beli čuvari neba, dok se u podnožju topi sneg i pretvara u bistre potoke koji žurno hitaju kroz selo, kao da se plaše da im nebrojena stada, koja mirno pasu pored, ne ukradu previše vode. Seoske kuće, okružene zelenilom sa balkonima prepunim svakojskog cveća, napravljene su od tamnog drveta i kamena i sve liče jedna na drugu.
I gradovi i sela su čisti i uredni kao da u njima ne žive ljudi, a otpaci po ulicama mogu se videti samo pod mikroskopom.
Deponije otpada u Švajcarskoj bi vređale inteligenciju i najglupljeg Švajcarca, jer je narod navikao da selekcijom kućnog otpada učestvuje u masovnoj reciklaži celokupnog otpada, čime se dobijaju dragocene sirovine za dalju obradu, štedeći na taj način milione franaka.
Jedan od razloga zašto Švajcarska izgleda kao botanička bašta, bez vrzina i šipražja, bilo to u ravnicama i dolinama ili na vrhovima planina i takvim strminama da praktično „pod ručnomˮ pase stotine hiljada ovaca, krava, konja, dobijajući godišnje više od pet milijardi litara mleka, od čega se pravi visoko kvalitetan sir i izvozi svuda u svetu. U 2024. izveženo je oko 80 hiljada tona sira u vrednosti od 750 miliona franaka.
Sada u vreme velikih ratova na svim stranama i opasnosti od novog svetskog rata, da vidimo da li su Švajcarci nekada ratovali, jer postoji uverenje da tamo nije nikada ispaljen ni jedan metak. Jesu ratovali. Budući da je to nekada bila veoma labava konfederacija između katoličkih i protestantskih kantona, pa kako su protestanti želeli modernizaciju, što konzervativnim katoličkim kantonima nije odgovaralo, 1847. izbio je rat između kantona i trajao je tri nedelje, poginulo je oko sto ljudi.
Onda su čelni ljudi kantona seli za isti sto, dogovorili se da naprave novi ustav kojim se kantonima daje maksimalna samostalnost i tako je stvorena moderna Švajcarska federacija kakva je danas od tada živi u miru.
Znači, od Švajcarsca ima mnogo toga da se nauči. Čak i to da ako dođe do rata, treba da traje kratko, po mogućstvu da se ne vodi radnim danom, već isključivo vikendom, da se ne gube radni sati i da nema mrtvih, nego samo lakše povređanih pri otvaranju pivskih flaša.
Šalu na stranu, ima toliko korisnih stvari koje mogu bukvalno da se prepišu i prilagode lokalnim uslovima, te ja zato predlažem da Skupština Srbije formira anketni odbor od nekoliko stručnjaka iz različitih oblasti, koji neće da mlate praznu slamu, već da odu u Švajcarsku, da prepišu različita rešenja i da ih samo prilagode našim uslovima.
Danas je sve izmišljeno, treba videti kako su pametniji nešto uradili, videti gde su pogrešili i učiti se na tuđim greškama. Samo se budale uče na svojim. Kineska poslovica kaže da je bolje jednom videti, nego sto puta čuti. To upravo svedočim.
Stičući švajcarsko iskustvo i učeći se na tuđim greška, postao sam bolji čovek, kako prema ljudima, tako i prema životinjama. Za ovo prvo znaju ljudi, a za drugo moje ovce.
Dilema sa početka: ipak, vraćam se kući.
Piše: Božidar Jovanović, mašinski inženjer u penziji koji je najveći deo radnog veka proveo u Švajcarskoj

1 коментар
Švajcarska Konfederacija je zvanično priznala Republiku Kosovo kao nezavisnu državu 27. februara 2008. godine, samo deset dana nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost od Srbije.