Kada je probijen Solunski front i srpska vojska počela da oslobađa Srbiju, stari kralj Petar Karađorđević je bio vidno uzbuđen. U Atini, gde se on nalazio, jedna za drugom sve povoljnije vesti. Početkom oktobra mu sin, prestolonaslednik Aleksandar javlja da se sa Vrhovnom komandom seli iz Soluna u Skoplje. Ubrzo mu slične vesti javlja i srpska vlada sa Krfa. Vlada od starog kralja traži da im dostavi i odluku o svom budućem mestu boravka u oslobođenoj zemlji. Ovo pitanje Petru nije trebalo ponoviti. Svom sinu odmah predlaže da napusti Atinu i da se za njim zaputi u Skoplje.
Destak dana kasnije od regenta Aleksandra mu stiže odgovor da zasad ostane u Atini jer nije bilo načina da dođe u Skoplje jer je železnička pruga uništena i do sredine januara neće biti popravljena, a prevoz automobilom preko Babune zbog uništenih puteva i blata nije moguć. Sin je kralju predlagao kuću u Vranjskoj banji čim bude omogućen njegov povratak. Razočaran kralj prihvata predlog da ostane u Atini, ali je zahtevao da ga obaveste kad može da krene put Srbije tražići smeštaj u Vranjskoj ili Ribarskoj banji.
Uzbuđenja je bilo mnogo tih dana, a odluka da ostane u Atini je teško pogodila starog kralja. NJegova nada u skori povratak u otadžbinu bila je ugašena na duži period. To nije mogao ni da sakriji, ni da izdrži. U subotu, 19 oktobra 1918. godine, kralj Petar je doživeo moždani udar koji mu je oduzeo desnu stranu tela. Desna noga, ruka i deo lica su mu bili oduzeti i kralj više nije mogao govoriti. Ostao je pri punoj svesti, ali nije mogao da se kreće i govori.
Ubrzo je pozvan njegov lični doktor koji je sačinio opširan lekarski izveštaj bolesti kralja. Lekar je svoj izveštaj započeo kako se kralj osećao tog kobnog dana. Petar se tada držao svoje uobičajne rutine, osećao se normalno, malo se kretao na terasi svoje kuće, sedeo pod suncobranom gde se žalio na bolove i slabost u nogama. Nakon ručka je legao da se odmori.
Kada su posilni došli da ga probude i obuku, kralj ih je gledao i nerazumljivo govorio. Potom je tražio da ga podignu sa kreveta, ali im to nije pošlo za rukom. Tada su momci primetili da nije mogao da pokrene ruku i nogu. Kada su pokušali da mu obuku pantalone i papuče primetili su da se služi samo levom rukom. Pozvali su da dođe kraljev lekar, a kralj je pokušavao da ustane sam iz kreveta, ali uzaludno. Kralju su dodali štapove da mu pomognu u nameri ali se uvidelo da desnom rukom ne može ni štap držati.
Kada se lekar pojavio kralj je zavapio: Šta je ovo? Šta je ovo? Govorio je kao čovek koga je osa ujela za jezik. Lekaru je izjavio da ne zna šta mu je i da ne može da se održi na nogama. Doktor ga je postavio u krevet i izvršio pregled. Kralj peltečio jezikom i insistirao da mu lekar kaže šta mu je. Po pregledu lekar mu je kazao da je u pitanju poremećena cirkulacija u mozgu usled arterioskleroze. Kada je kralj pokušao da se počeše po glavi, to mu nije uspelo. Kralj nije bio miran pacijent i doktoru je trebalo vremena da ga umiri. Upozoravao je pacijenta da mora biti miran kako ne bi imao teže posledice. Petar je samo mrmljao šta može od ovog stanja, sem smrti. Doktor je tada odigrao na kartu straha kod kralja, govoreći – ovakvo je stanje do smrti. To je kralja umirilo. Petar nije imao temperaturu, a puls i krvni pritisak su mu bili normalni.
Teški dani za vladara
Narednog dana starom kralju se stanje pogoršalo. Doktor je primetio da je oduzetost u licu i jeziku manja, ali u ruci i nozi veća. Poboljšanje je išlo sporo. Sledećeg dana je lekar zapazio da je desna ruka bila potpuno oduzeta, dok je nogu kralj mogao da pokreće. Čelo je mogao da nabira, desno oko mu je bilo potpuno zatvoreno, desni kraj usta je visio i kralj je još teže pričao. Temperatura, rad srca i disanje su pacijentu bili normalni.
Sledeći dani teku nepromenjeno, a tek petog dana kralj počinje da pomiče prste na desnoj ruci. Uz upornost doktora da ga pacijent u svemu sluša i da se pridržava njegovih saveta, kreće oporavak. Polako stari kralj počinje da diže desnu ruku iza vrata i da se oslanja na desnu nogu. Početkom novembra počinje da pokreće sve prste i može u ruci da zadrži olovku, ali ne i da piše. Desnu nogu je mogao da prebaci na levu dok sedi.
Uskoro se kod kralja pojavila nesvestica, a za njom i opšta malaksalost. Doktor je krajem novembra zapisao da je stanje kralja Petra zadovoljavajuće i da je pacijent počeo da ustaje iz kreveta. Kralj je sve više slušao doktora kako je video da napreduje. Oduzetost u licu je nestala, a u govoru se manje osećala. Ruku je počeo da pokreće u svim pravcima, dok je nogu počeo da savija. Doktor je primetio da u nozi kralj ima više snage, pa je počeo da tera pacijenta da vežba hodanje. Sa pridržavanjem kralj je mogao da napravi oko petnaest koraka, pri čemu je desnu nogu vukao.
Sve ovo je umaralo kralja, pa je malaksao. Doktor je prestao da šalje dnevne biltene o kraljevom stanju koje je slao srpskoj vladi i usmerio se na dalji oporavak. Do decembra kralj je počeo da se služi desnom rukom pri jelu, a i da piše njom, doduše veoma otežano. Hadao je otežano uz pomoć dva štapa. Preko dana kralj se trudio da bude van kreveta, što ga je dosta umaralo. Spavao je vrlo dobro, a apetit mu se vratio. Kralj se nakon udara polako oporavljao pod budnim okom doktora u kojeg je imao sve više poverenja, iako je bio svestan da će do kraja života biti umanjene sposobnosti da se kreće, piše i da prati najvažnija zbivanja kojih je tih dana bilo mnogo i za zdravog čoveka.
Uvaženi kragujevački lekar
Doktor je bio rođeni Kragujevčanin iz porodice koja je Srbiji dala nekoliko čuvenih lekara. Zvao se Andrija Nikolić, češće zvan prosto doktor Andra. Rođen je u Kragujevcu 1878. godine gde je i završio osnovnu školu. Maturirao je u Beogradu 1897, medicinu je završio u Beču 1905, a potom nastavio specijalizaciju na Internoj klinici u Beču kod profesora dr Nojmana i neuropsihijatrijskoj klinici profesora dr Vagner-Jaurega, gde je specijalizirao 1909. godine. Bavio se privatnom praksom, prvo kao lekar u Sanatorijumu za nervne bolesti u Semeringu, a zatim kao internista i neurolog u Beogradu.
Učesnik je ratova 1912–1918. kao rezervni sanitetski kapetan druge klase, a potom proizveden za kapetana prve klase. U Balkanskm ratovima bio je trupni lekar Moravske divizije konjičkog puka prvog poziva. Kada je raspoređen u konjički puk tražio je da bude premešten jer nije znao da jaše i nikad nije seo na konja, ali su ga nadležni odbili obrazlažući da će naučiti. Takođe je obavljao posao veterinara koga puk nije imao pošto se rane kod konja leče po istim principima kao i kod ljudi. Posle ulaska u Bitolj pa do bugarskog rata, pored redovne dužnosti, više od pet meseci bio je lekar, pa šef odeljenja Bitoljske stalne vojne bolnice, privremeno i trupni lekar Moravskog artiljeriskog puka prvog poziva.
Dr Andra je bio jedan od kritičara vojnog saniteta u ratovima 1912–1913. godine. U Prvom svetskom ratu imao je više dužnosti. U jesen 1915. se povlačio sa vojskom ka albanskom primorju, da bi od februara 1916. bio postavljen za komandira četvrte poljske bolnice Drinske divizije na Krfu. Sticajem okolnosti prebačen je na novu dužnost.
Lekar kralja Petra dr Simonović je otišao na oporavak u Francusku, a za kraljevog lekara je upućen dr Andra Nikolić, tim pre što je kralj imao i duševnih neprijatnosti, što je počeo da oseća u Solunu. Kralj je bio sve bolesniji. Pukovnik Jevrem J. Damjanović, maršal dvora prestolonaslednika Aleksandra, rekao je za kralja da je fizički a moglo bi se reći i duhovno, pa i umno, potpuno oronuo. Dok bi razgovarao kralj mu se činio izgubljeno za svet i život. Zato je vlada odredila za njegovog lekara dr Andru Nikolića, specijalistu za nervne bolesti.
Od početka decembra 1917. kralj je zbog toplije klime prešao u Kastelu kod Atine na morskoj obali, gde su se u vilu jednog grčkog poslanika smestili kralj, njegova pratnja i dr Nikolić. Kralj je živeo povučeno i u tišini, čak nije hteo nikakav doček i pozdrave pri dolasku i lečio se od raznih bolesti. Dr Nikolić nije bio upoznat sa kraljevim zdravljem, pa ga je u početku samo posmatrao. Kralj je patio od arterio-skleroze, pa je svako uzbuđenje moglo biti kobno.Onda je došao udar i lečenje koji su gore opisani. Doktor Andra je sa kraljem ostao do leta 1919. godine, kada su se vratili u Srbiju i smestile starog kralja u Aranđelovcu, putevi su im se razišli.
Dr Andra je odlikovan više puta domaćim i stranim odlikovanjima. Bio je osnivač i dugogodišnji šef Odeljenja za nervne bolesti Opšte državne bolnice u Beogradu koje je osnovano 1923. godine. Imao je izvanredne organizacione, stručne i pedagoške osobine, a najbolji primer su brojni neuropsihijatri koji su prošli kroz specijalizaciju na odeljenju čiji je bio prvi čovek.
Dr Andra Nikolić je lečio i princa Đorđa koji je bolovao od šizofrenije i slikara Savu Šumanovića. Bio je veoma cenjen u struci od svih svojih kolega, a posebno od hirurga. Bio je aktivan na raznim poljima: Crveni krst, Kolarčev narodni univerzitet, Soko, fudbal. Bio je aktivan član Srpskog lekarskog društva. Pisao je stručne radove koje je objaljivao u Srpskom arhivu za celokupno lekarstvo i drugim domaćim časopisima. Penzionisan je juna 1947. godine. Umro je 31. decembra 1968. u Beogradu.
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar
