…i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima…
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Sam izraz „Istočno pitanje” potiče iz francuske kulture i francuskog jezika. Tamošnja diplomatija i štampa kreirala ga je tek početkom 19. stoleća kao svojevrsni geopolitički idiom. Kao deskriptivna aluzija, ali i zagonetna šifra, ovaj izraz je imao da objedini, te kao zaseban singularni predmet predstavi, čitav kompleks evropskih izazova, otvorenih, na Balkanu i Bliskom Istoku, slabljenjem i nevoljnim ali postojanim povlačenjem Otomanskog carstva, sile u odstupanju. Francuzi su uspeli ovaj verbalni konstrukt da standardizuju, te da ga nametnu univerzalno, kao etablirani naučni, publicistički i politički naziv za jednu od najvećih nedoumica moderne evropske civilizacije.
Ciljana i srećno pronađena opskurnost, esencijalna neodređenost, ovlašnost u izrazu „Istočno pitanje”, lebdeća nejasnost njegova, sa komfornim prividom očigledne geografske samorazumljivosti, te blaga konfuzija misli, pomisli, tema, vrednosti i asocijacija koju indukuje, razlog su uspešnosti i opšte prihvaćenosti ovog formulativa. NJime evropska misao izričito imenuje, ali zapravo i skriva svoju temu, u isti mah.
U Istočnom pitanju, na samom delu kao i u nazivu, Evropa dodiruje mogućnost vlastite identitetske krize. Iznad svega, kandiduje rešenost i volju da se njime bavi. Istovremeno, usmerava refleksiju ka nedorečenosti i prećutnom dogovoru, ka praksama konfidencijalnog, obaveštajnog rada i neeksplicitnih politika, neprozirnih za sve izvan kruga posvećenih.
Zbog toga je shvatljiva, ali i ovdašnjem tumaču politički korisna, neusaglašenost pristupa i raznovrsnost tema u obimnoj teorijskoj, naučnoj i publicističkoj građi što je pokušavala da unese reda u rasvetljavanju ovog pitanja. Samim tim, neophodan je permanentni oprez i budnost pri tumačenju političkih motiva, vazda skrivanih iza ove teorijske kakofonije. Na temu Istočnog pitanja i pod tim naslovom pisalo se onoliko, ali pritom, o svemu i svačemu. Šta sve nije izdvajano i predstavljano kao ključni segment sindroma „Istočno pitanje”. Od cara Dušana i vizantijske imperije srednjeg veka, preko tumačenja pozicije Grka, ali i južnoslovenskih naroda na modernom Balkanu, pa do, recimo, tehničkih tema pomorskog prava i pitanja međunarodnog regulisanja plovidbe kroz Bosfor i Dardanele.
Zaista, nad temom Istočnog pitanja samo je jedno pravo pitanje: šta je, zapravo, pitanje u onom što se tako naziva? Ko se tu, uopšte, pita i šta je osnovni razlog, te središnja tema, njegove zapitanosti?
Otvoreno pitanje
Za potrebe ovog teksta odlučujuće je važno izdvojiti i posebno naglasiti tri stvari.
Najpre, to da je teorijsko-politički evropski konstrukt Istočnog pitanja postavio trajni referentni okvir za razumevanje, orijentisanje i vođenje moderne Srbije. Srbija je središnja činjenica ovog geopolitičkog idioma. Ma kako Srbija samu sebe shvatala, na kakvom god društvenom dogovoru da se profiliše i iznutra politički oblikuje, svoje vitalne interese i osnovne težnje ona može da komunicira sa evropskim okruženjem i kontekstom polazeći isključivo od suštinskog razumevanja dubine Istočnog pitanja.
Izgleda da se u spoljnoj politici najdramatičnije pogreške i nesporazumi događaju kada njeni akteri pomešaju interesno stratifikovanu međunarodnu političku arenu sa istinoljubivom i saznajno otvorenom akademskom zajednicom. Da bi mogla biti ono što jeste, čak možda i uopšte biti, Srbija mora sistemski da odneguje vlastitu politiku raspolaganja predstavom drugih o tome šta ona zapravo jeste. A ta je predstava, bar kad je o Zapadnoj Evropi reč, stvar prećutne političke strategije i verbalno je gotovo potpuno neeksplicirana.
Zatim, kao drugo, nipošto se ne sme potceniti veličina i značaj ovog pitanja za samu Evropu. Upravo tome su skloni bili, a u mnogom i ostali, brojni naši reformatori. Uvek se polazilo od paušalne, ali i simptomatične ocene, o marginalnosti Srbije, o njenom perifernom značaju i sporednosti srpskih pitanja u međunarodnom kontekstu. Razume se zašto može biti korisno i mudro, bar po nekad, govoriti tako.
Međutim, verovati u to, pa još sa pozicije nacionalnog vođstva, nije samo znak kardinalnog neznanja, nego je i dramatično opasno po srpsko društvo i narod u celini. Zapravo, po mišljenju stručnjaka za 19. vek, posle nacionalnog ujedinjenja Italije i Nemačke, Istočno pitanje je bilo najvažnije i najveće pitanje spoljnje politike u Evropi.
Kraj 20. stoleća nanovo će aktualizovati ovo pitanje i vratiti ga u središte međunarodne politike. Najmanje što se iz toga mora naučiti, kao treća važna stvar, jeste činjenica otvorenosti Istočnog pitanja. Međutim, odlučujuće je važno pri tom razumeti šta su to uopšte otvorena pitanja. Otvorenost Istočnog pitanja ne znači tek da je ono ponovo u modi ili još uvek aktuelno. Pre bi se moglo reći da je to pitanje na kojem se mora dugoročno raditi, pitanje za koje Srbija mora da ima višegeneracijski dogovor i plan. Ali čak ni to ne iscrpljuje dubinu koju jednom pitanju pripisuje svrstavanje u red otvorenih pitanja.
Otvorena su pitanja za koja nije moguće ponuditi konačno rešenje, jednoznačan i univerzalno prihvatljiv odgovor. Za razliku od činjeničnih pitanja, koja iščezavaju i bivaju anulirana nakon što se dođe do odgovora, otvorena pitanja ne mogu biti zatvorena i zaključena odgovorom. Ispod jednom prihvaćenog odgovora ona nanovo rade, preispituju ga, podlokavaju, da bi se najzad ponovo pojavila u svoj svojoj otvorenosti i neodlučenosti.
Imanuel Kant je takva pitanja, na koja nismo sposobni da odgovorimo pouzdano, a o kojima se ne možemo ne pitati, nazvao metafizičkim pitanjima. Kulturološki rečeno, ona imaju ne samo dnevni, aktuelni i praktičan karakter, nego su skopčana sa najdubljim, samim početnim duhovnim razlozima, pitanjima smisla, religije i civilizacije. Poput, recimo, pitanja o besmrtnosti duše. Što više znamo o ljudskom životu, sve nam je manje jasno šta je to smrt, čak, da li ona uopšte postoji.
Dakle, Istočno pitanje je središnje pitanje, ali ne samo Srbije. To je jedno od najvažnijih civilizacijskih pitanja Evrope, čak, mogli bismo reći Zapada uopšte. Srbija se, voljno il nevoljno, zlosrećnom ili blagonaklonom igrom sudbine, tek činjenički izvesno, nalazi u središtu tog civilizacijskog čvora.
Ruska komponenta
U skromnom pokušaju bavljenja politikom, s početka ovog stoleća, najšokantnije otkriće do kojeg sam tim putem došao, a koje je potvrđeno sa merodavne adrese, bilo je saznanje da Srbija uopšte nema političkog, diplomatskog, pa čak ni akademskog eksperta za rusku politiku. Već samo po sebi, to je, za ono doba, bio ozbiljan pokazatelj upuštenosti dizgina. Srbijom se, najprostije rečeno, nije upravljalo iz Srbije. Ili bar ne sa stanovišta kompetentnog vođenja njenih vlastitih interesa. Bezglavo se, koliko i neuspešno, čitavo besomučno srljalo u EU. Što bi rekao prota Mateja, takvo vreme bilo.
Značaj srpskog razumevanja ruske politike, njenih vektora i perspektiva, čak neophodnost takvog znanja, zasniva se na činjenici da je Rusija jedna od glavnih komponenti, bitna orijentaciona tačka u koordinatnom sistemu Istočnog pitanja. Ona je to bila u samoj stvari, još u vremenu evropskog otvaranje ove politike, praktično od vremena Petra Velikog, a to je ostala i u evropskoj refleksiji 19. veka, u diplomatskom i publicističkom konstruisanju ove teme. Najsažetija predstavljanja teme Istočnog pitanja kod francuskih autora uglavnom naglašavaju tri tačke: slabljenje moći Turske, pitanje Grka i južnoslovenskih naroda Balkana, te obavezno, i uticaj Rusije na ova pitanja.
Ruska kultura, otuda, prirodno ima veći broj studija i raznorodnih analiza ove teme. O Istočnom pitanju kod Rusa su pisali i filozofi, i teolozi, dakako istoričari i diplomate, i ugrubo se može reći da njihova viđenja nisu uvek bila podudarna. Saglasnost nije opšta, ni u širini zahvata teme, ni u dubini uvida, pa dakako ni u praktično-političkim stavovima. Za Srbiju je, međutim, od tog oscilovanja ruske misli nad Istočnim pitanjem, možda zanimljivija, i dakako značajnija, sama ruska nomenklatura. Istočno pitanje se i u ruskoj teorijsko-političkoj praksi zove isto tako, baš kako su ga Francuzi jednom davno dizajnirali: „Istočno pitanje”.
Nas najdublje mora da zabrine i zamisli činjenica da definiciono bitna, sudbinski važna Rusija, sopstvene ambicije, interese, planove i obaveze na zapadnoj strani (a i mi i Grci dođemo im na Zapadu) podvodi pod odrednicu „Istočno pitanje”. Sa čijeg to stanovišta Rusija misli i gleda u svet? Zadivljujuće je uticajno zapadno obrazovanje, hipnotičko, gotovo magično, kada je njegovim posredovanjem i veliki, visoko produktivni ruski jezik, izgubio stajnu tačku, te je počeo sopstveni Zapad nazivati Istokom.
Na to je mislio i veliki ruski diplomata i pesnik Tjutčev, kada je sredinom 19. stoleća, nezadovoljan ravnodušnošću spram slovenskih stvari, svojoj vladi uputio javni prekor: „Ponekad je zločin, a uvek sramota, biti toliko očigledno iznad svog zadatka”. Avaj, i taj prekor, iznad svog zadatka, napisan je i publikovan na besprekornom francuskom.
Tek savremena Rusija, izgleda, počinje da shvata kako je njena tajna, bar jednim delom, u Srbiji. Jedan tamošnji istoričar to je izrazio ovako: „Da smo, kad je trebalo, branili Krajinu, danas ne bismo imali Ukrajinu”. Shvata li i savremena Srbija da njen put ka sebi samoj vodi preko Rusije?
(Nastaviće se)
Piše: Saša Milenić
