Satiričnom pesmom „Panem et circenses” iliti na srpskom „Hleba i igara“ rimski pesnik sa početka drugog veka Juvenal požalio se na apatiju građana Rima, koji su zahvaljujući podeli besplatnog hleba i sve većem interesovanju za gladijatorske igre i druge javne spektakle u organizaciji države, izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima, odnosno prepustili je vladarima i njihovim birokratskim klikama.
Vremenom je ta pesma postala metafora za metode kojima vlast obezbeđuje podršku stanovništva, tako što prividno zadovoljava njihove kratkoročne interese i nevažne potrebe, nauštrb dugoročnih interesa, odnosno da bi skrenula pažnju s daleko važnijih problema. Zvuči poznato, zar ne?
Trenutna vlast, nadamo se da će taj trenutak odlaska što pre doći, zloupotrebljava, tj vrši ogromnu kontrolu i represiju nad medijima u smislu da oni više ne služe javnosti, već samo uskim interesima opstanka na vlasti trenutnog autokratskog društva, preko kojih se vrši insistiranje na trivijalnim i banalnim temama – TV rijalitima, emisijama o životu „slavnih“ ličnosti koji su sve osim onih koje mogu poneti epitet slavnih, već predstavljalju društveni i moralni talog ovog naroda, prenosima sportskih takmičenja i drugim zaluđicama kojima se skreće pažnja javnosti sa ozbiljnih društvenih, ekonomskih i političkih problema kojima je i više nego opterećeno naše društvo.
I to je dobro funkcionisalo evo već 13 godina koliko se radilo na uništavanju jednog društva, obesmišljavanjem svega što je dobro i što je, po njihovom mišljenju, trebalo da dovede do trajnog poremećaja društva i njihovog večnog opstanka na vlasti. Ali, nažalost po njih, u poslednje vreme im to baš ne ide onako kako su isplanirali. Došlo je do buđenja naroda, koje oni i dalje ne vide, i dalje misle da je to samo neka prolazna „slabost“ naroda i da će se on vrlo brzo vratiti na koloseke koji su oni tako dobro izgradili. A ti nevidljivi koloseci su jednaki ovim vidljim koji oni napraviše, u istom maniru i koji odnose nevine živote ljudi.
Ta njihova slepost nad trenutnom situacijom pokazuje nemogućnost pronalaženja odgovora na nju, jer oni, u starom dobrom maniru, nastavljaju tamo gde su stali. Realno, drugačije se i ne može očekivati, jer da oni imaju bilo kakvu drugu širinu, bilo kakvo drugo znanje ne bismo ni došli u ovu situaciju u kojoj se sada nalazimo.
U tom maniru je održana i proslava Dana grada i ove godine. Pompezna bina, od koje treba dah da zastane, pompezno najavljeni učesnici, pompezna euforija među lokalnim funkcionerima dovela je do strašnog susreta sa realnošću, kao i onog sa kojim su se susreli svi iz svih nivoa na vlasti, kada je On seo u avion, izmarširan k’o poslednji… i krenuo iz Amerike za Srbiju.
Njihovo razmišljanje da će koncertima „prekriti“ svu nesposobnost i nerad, može da objasni samo njihov mentalni sklop koji nema kapaciteta da uvidi ono što je iole normalnom čoveku jasno. Jasno da je dosta, da se prekardašilo, da ne može više nikakav spin da skrene pogled na realnost života u ovome gradu. U gradu od koga prave ono što je po njima bitno, a to što je njima bitno nije bitno ni u malom selu, a kamoli u Kragujevcu, četvrtom gradu po veličini u Srbiji. Ali, ne samo po kvantitativnoj veličini, već i po istorijskoj koji je ovu našu Srbiju osnovao i izdigao na mesto kome su u istoriji zavidele i mnoge veće i razvijenije zemlje.
Tako da ta priča „Hleba i igara” više ne pije vodu. Mora se nešto kreativnije smisliti, a baš zbog toga je jasno da im se vrlo brzo bliži kraj, jer njihova kreativnost je toliko jaka, da su već 8. maja po kancelarijama Skupštine grada sedeli naši čelnici, i zamišljeno gledali u zidove, dok se sa razglasa u nedogled okretala Konstarktina pesma „I šta ćemo sad?”.
