– U napadu na jako utvrđeni neprijateljski položaj „9 a“ ličnom svojom hrabrošću, umešnošću i inicijativom uspeva da proseče žicu i zauzme neprijateljski položaj. Ovaj rad zaslužuje svaku pažnju, tim pre što je vršen sa slabom snagom (jednom četom) pod najtežim okolnostima i vrlo jakoj artilerijskoj i pešačkoj vatri, bočnoj i leđnoj sa K. 1824. Noću 27/28. aprila tek. godine u nadmoćnijem protivničkom kontranapadu njegova lična je zasluga što se povlačenje izvršilo samo za nekoliko desetina koraka. 28. aprila tek. god. ne imajući nikakve rezerve da obnove napade, prikuplja ostatke dveju zamorenih četa i brojno slabih (oko 100 pušaka), podiže im duh, vodi ih ponovo na napad i ličnom hrabrošću uspeva da definitivno zauzme jako utvrđeni položaj „9 a“. (pred Dobrim poljem) i dva reda neprijateljskih rovova istočno od visa „9 a“. Potpuno sposoban da vlada situacijom i najtežim okolnostima i da svoju jedinicu vodi mudro i razumno. U ovim borbama imao je uspeha: zarobio je 15 Bugara i zaplenio 34 bugarske puške.
Ovim opisom komadant šumadijske divizije Živko Pavlović predstavlja liderske sposobnosti svog mladog oficira Dragoljuba M. Todorčevića. U daljim zabeleškama vidi ga kao budućeg komadanta srpskih pukova i naslednika slavnih srpskih generala i vojvoda.
Napredovanja i priznanja
Dragoljub Todorčević rođen je 8. decembra 1881. godine u Kragujevcu, od oca Miloja, trgovca, i majke Jevrosime. Osnovnu školu i šest razreda gimnazije završio je u Kragujevcu. Nižu školu Vojne akademije završio je 1901. godine kao pedeseti u rangu od 112 pitomaca sa vrlo dobrim uspehom. Kasnije je završio i pešadijsku školu gađanja.
Dragoljub je učestvovao u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu na raznim dužnostima. Pred rat sa Turcima 1911. godine dobio je čin kapetana prve klase, a već 1913. postao je major. U čin potpukovnika unapređen je 1915. godine, a po odluci ratnog saveta u kojem su bili vojvode Stepa i Mišić i đenerali Bojović i Vasić, čija je odluka bila da se odmah unapredi u čin pukovnika. To je bilo 2. decembra 1917. godine.
Čin brigadnog đenerala dobio je posle rata, 1. decembra 1925, kada je imao 44 godine, da bi u 49. godini 1930. postao penzioner. U ratovima je Dragoljub vršio sledeće dužnosti: u ratu protiv Turaka i protiv Bugara bio je komandir mitraljeskog odeljenja, 1914-1915. bio je komandant IV bataljona petog prekobrojnog puka Kombinovane divizije, komandant prvog bataljona istog puka, a 1916. godine bio je komandant prvog bataljona XXIV pešadijskog puka u drugoj brigadi Vardarske divizije Prve armije. U toku 1917. godine bio je komandant drugog bataljona XXIII pešadijskog puka.
Za ratne zasluge, pored mnobrojnih odličja Dragoljub je nosio Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima četvrtog reda za pokazanu hrabrost i zasluge stečene u ratu 1914-1915. godine kao pešadijski major; Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima trećeg reda za zasluge stečene u ratu 1915. godine kao pešadijski potpukovnik; oficirski orden Legije časti kao pešadijski potpukovnik, Orden Belog orla s mačevima i Orden Belog orla. Pored odličja, Dragoljub je i pohvaljivan za zasluge u ratu: Naredbom komandanta Prve armije A. Đ. br. 10501 od 10. juna 1917. godine i naredbom komandanta Šumadijske divizije br. 25248 od 12. jula 1917. godine.
Po završetku Prvog svetskog rata službovao je u raznim mestima Jugoslavije: Gostivar, Bar, Trebinje i Split. Todorčević je unapređen u čin pešadijskog brigadnog generala 1.decembra 1925.godine. U Splitu je bio zapovednik garnizona u periodu od novembra 1926. do oktobra 1927. godine. Tada je i podneo zahtev da mu se odobri penzija. Penzionisan je u činu brigadnog đenerala 1930. godine. Penzionerske dane je proveo povučeno, želeći mir i tišinu. General Todorčević je umro 1945. godine.

Uspešni i bez municije
O komandavanju Todorčevića je u svojim izveštajima ostavio svedočanstvo i slavni vojvoda Živojin Mišić. On u izvodu i pohvalama kao komadant Prve armije juna 1917. godine o Todorčeviću piše:„28. i 29. avgusta 1916. godine bataljon je (napomena: 1. bataljon 24. pešadijskog puka II brigade Vardarske divizije) izdržao potpuno, iako sa velikim gubicima, neprijateljsku poljsku i haubičku vatru. Neprijateljska izviđačka odeljenja posle ovoga vrlo jakog bombardovanja odbio je 30. avgusta u napadu na ‘Bezimenu kotu’, s bataljonom je bio u prvom borbenom redu na desnom krilu pukovskog borbenog rasporeda, s kojim krilom je izvršio odsudan napad, dok je levo krilo samo potpomagalo vatrom. Isti je izvršen pod najtežim okolnostima za jednu trupu, jer je neprijatelj tukao najjačom artiljerijskom bočnom vatrom.
Pod ovako najtežim okolnostima u kojima može da se nađe pešadija u napadu, desnokrilna četa uspela je da dođe u napadu na 80 koraka od protivnika, centralne čete da se približe na 14 koraka, a levokrilna četa nije se mogla pomaći ni za jedan korak, jer 12 vojnika krenuti napred iz raznih vodova bili su svi ubijeni ili ranjeni. Pored ovakve vatre neprijateljske napad je bio neizmerno otežan i zato što je neprijatelj na frontu imao rovove i sa nešto malo niže, na samoj ivici jaruge, usled čega artiljerija nije mogla da spremi ovaj napad. Zbog ovakvog napada neprijatelj nije mogao isti da izdrži, nego se u toku noći povukao na glavni greben ’Malka Nidže’.
Osetivši u toku noći neprijateljsko povlačenje uspeo je da zorom 31. avgusta zauzme ’Bezimenu kotu’ i sa jednom četom i vodom mitraljeza izbio na položaj ’Gradić’ prema Peterskom jezeru, gde je obrazovao bočnu grupu prema Soroviću. U silnom napadu ovoga bataljona 30. avgusta poglavito leži prvi početak naše sretne ofanzive na bitoljskom frontu…„11. septembra pri napadu na neprijatelja severoistočno od s. Neukazi bataljonom je jednim veličanstvenim naletom kroz svakovrsnu neprijateljsku vatru uspeo da svojim desnim krilom zauzme ’Kornalasti ćuvik’ trpeći pri napadu naročito bočnu pešadijsku vatru. Ogorčeni protivnapadi ostali su više puta potpuno bezuspešni. Prvi neprijateljski protivnapad odbijen je pešačkom, mitraljeskom vatrom i bombama, no u tome najvećem okršaju našim pešacima nestade municija.
Svesni svoje dužnosti, puni hrabrosti i požrtvovanja, s plamenom željom da što pre otvore vrata otadžbini, ovi junaci bez municije sa neprijateljskim bombama zatečenim u rovovima, kao kamenjem, gušanjem i bajonetom odbijaju sve neprijateljske kontranapade. Neprijatelj se zorom definitivno povlači, ostaviviši u svojim rovovima 120 leševa“…7. i 8. oktobra 1916. godine s bataljonom u prvom borbenom redu kod reduta. Bataljon mu je bio u prvom borbenom redu pod najnepovoljnijim okolnostima izložen artilerijskoj i bočnoj pešadijskoj vatri. S velikim gubicima održao je položaj odbijajući neprijateljske izviđačke delove.
Neprijatelj ojačan i nemačkim trupama i 9. oktobra 1916. godine njegova vatra teške artilerije dostiže vrhunac i postaje gotovo nesnošljiva i to baš u onom vremenu kada na frontu cele leve kolone nema nijednog topa teške artilerije. Rovovi se ruše zatrpavajući oficire i vojnike; strahovite eksplozije kidaju nerve i stvaraju od vojnika gotovo nesvesne stvorove.
U momentu kada je neprijatelj smatrao da je artilerijom učinio bezopasnim hrabre branioce, preduzima pešački napad. U rovovima punih vode, prozebli, iznureni i gotovo izbezumljeni od silnog bombardovanja, na znak neprijateljskog napada prenuše se junaci i silnom pešadijskom i mitraljeskom vatrom zaustaviše i potpuno odbiše neprijatelja, koji je ostavio veliki broj mrtvih i ranjenih, čiji se jauci razlezaše preko cele iduće noći…“
Piše Aleksa Ignjatović, istoričar
