Na Brionima, u leto 1978. godine, Josip Broz je pokazao američkom predsedniku Džimiju Karteru stari maslinjak koji je preživeo razne okupatore, režime i društvena uređenja. Iskusni državnik rekao je mlađem kolegi da „stabla opstaju vekovima, a političari samo do kraja mandata”.
Zlobnici bi dodali da je lako Titu da govori o prolaznosti vlasti kada je izabran za doživotnog predsednika SFRJ. Najpoznatiji uzgajivač kikirikija iz američke države Džordžija uskoro je na svojoj koži osetio tu razliku između postojanosti naroda i prolaznosti vlasti. Tri decenije kasnije, u Pragu, dogodio se još jedan susret „lidera slobodnog sveta” i predsednika s Balkana. Obama i Tadić nisu diskutovali o povrtarstvu, ali su se dotakli košarke.
„Naši igrači se po kvalitetu približavaju profesionalcima u NBA ligi”, pohvalio se Boris. „A šta mislite, kakvu biste košarkašku silu imali da niste rasturili Jugoslaviju”, odgovorio je Barak, merkajući ispod oka Angelu Merkel. „Susreti na vrhu” obeležili su vladavinu i potonjih predsednika Srbije, ali o njima ćemo drugom prilikom u „rubrici” – komika, muka, bruka.
Ako si u krmenadli, nisi za kobasice
Iako se na prvi pogled čini da su solidno radili svoj posao, istorija je bila surova prema pomenutim političarima. Dok je bio živ, Broza su dizali u zvezde da bi preko noći postao dežurni krivac svekolikih frustracija Jožinih naslednika. Karter, Obama i Tadić postali su omraženi, ne toliko zbog ličnih promašaja koliko zbog činjenice da su simbolizovali razočaranje građana u sopstvena, nerealna očekivanja.
Kartera su kritikovali jer nije pokazivao hrabrost i odlučnost, iako je baš on bio pionir uspostavljanja pravde i jednakosti uvodeći ljudska prava u centar američke politike. Obami su zamerali sve i svašta, iako je Ameriku izveo iz jedne od najvećih ekonomskih kriza u istoriji ove zemlje. Ali, mržnja prema prvom „obojenom” predsedniku nema veze sa politikom, već sa ličnim kompleksima nemalog broja rasista u SAD. Borisa Tadića su napadali i s leva i s desna, iako je za vreme njegovog mandata Srbija bila najbliža Evropi, a građanske slobode i životni standard na najvišem nivou od vremena kada su Srbi rekli „odlučno ne” politici Ante Markovića.
Neophodno je dodati i da je svaki od pomenutih predsednika bio psihički stabilan i bez vidljivih poremećaja ličnosti. Nažalost, u modu su se vratili oni koji su najbrže reagovali u trenutku kada su odškrinuta vrata svetske ludnice i kada su demokratija, ekonomski standard i životna normalnost nestali sa liste prioriteta većine građana. Tako su normalne političare u Americi zamenili republikanci Regan i Tramp, a u Srbiji radikali Nikolić i Vučić.
U potrazi za politikom čvrste ruke i Amerikanci i Srbi okrenuli su leđa onima koji su poštovali ustav i zalagali se za kompromis i dijalog. I jedni i drugi su, nažalost, dobili najekstremniju varijantu politike za koju su glasali, pa su se suočili sa dubokom krizom demokratije.
Građanske slobode polako nestaju, institucije su izgubile snagu, a lideri „čvrstom rukom” uvode autokratiju. Narod je brzo zaboravio na masline sa Briona i neobavezno košarkaško ćaskanje iz Praga, pa su „između dva zla” glasali za stravu i užas. Sredinom 2025. godine građani SAD i Srbije intenzivno osećaju posledice vlastitog izbora koji ih je odveo u radikalizam i urušavanje osnovnih demokratskih standarda. Ono što je nekada bila rasprava o nijansama, postalo je sukob koji vodi ukidanju slobode i ljudskih prava.
Posle mnogo godina, Amerika na svojoj koži oseća sve ono o čemu već decenijama drži lekcije drugima. Letnji dani protekli su u znaku protesta zbog deportacije hiljada imigranata. Slike policijske represije na ulicama Los Anđelesa, San Franciska, NJujorka i Čikaga podsećaju na tužnu hroniku države u kojoj više ništa nije normalno. Blokirane ulice, suzavac u vazduhu i lisice na rukama demonstranata. Umesto dijaloga, predsednik Donald Tramp je poslao vojne rezerviste, najpre u Kaliforniju, a potom i u prestonicu, gde je oko Kapitola rasporedio Američku nacionalnu gardu. Američki mediji još uvek se nekako koprcaju u mreži jednoumlja koje je nametnuto sa najvišeg mesta, ali Donald zbog toga ne brine jer između „Njujork Tajmsa” i „Vašington Posta”, Trampov glasač će se opredeliti za Instagram i TikTok.
Totalitarna vladavina jednog čoveka u Srbiji traje mnogo duže, a njeni građani već trinaest godina trpe posledice svoje neutralnosti i „belih listića”. Kada se narodni šampanjac toliko dugo mućka, nije potrebno mnogo da zapušač žestoko izleti iz boce. U Srbiji se, međutim, dogodilo nešto zaista strašno jer je zbog korupcije i bezakonja stradalo 16 nevinih ljudi. Posle tragedije u Novom Sadu došlo je do eksplozije emocija i zdravog razuma, pa je narod izašao na ulice. Studenti i građani traže odgovornost nadležnih, poštovanje zakona i funkcionisanje institucija.
Umesto ispunjenja zahteva, Vučić je prelistao memoare svojih uzora i skovao novu taktiku. Naime, u fašističkoj Španiji, a potom i u Latinskoj Americi, diktatori su prvi shvatili da uniformisani policajci često nisu dovoljni da uguše narodnu pobunu. Zato su angažovali plaćene civile koji su zastrašivali, tukli i ubijali protivnike režima. U Frankovo vreme zvali su se falangisti, Somoza je u Nikaragvi imao „esbirose”, Pinoče svoje „brigadiste”, a Peron formaciju „AAA”.
Mnogo godina kasnije, u srcu Evrope, Vučić je formirao „lojaliste”. LJudi u crnom, od kojih većina ima kriminalni dosije, pod izgovorom zaštite stranačkih prostorija, topovskim udarima, kamenicama, zaleđenom vodom i jajima napadaju goloruke demonstrante. Policija za to vreme štiti kriminalce i hapsi one koji reaguju na provokacije batinaša.
Pomiluj me, predsedniče
Kada bi se zalutali Norvežanin u poseti Beogradu na vodi ili Kipu slobode zapitao – kako je moguće da u demokratskim zemljama kriminalci nekažnjeno šipkama napadaju goloruki narod, dobio bi jednostavan odgovor – predsedničko pomilovanje. Aleksandar Vučić je tokom jula i avgusta 2025. pomilovao više svojih pulena optuženih za nasilje nad studentima. Umesto da brani žrtve, država je stala uz nasilnike, brišući granicu između pravde i lojalnosti.
Donald Tramp je otišao korak dalje, pa je na dan inauguracije izdao masovno pomilovanje učesnicima napada na Kapitol 6. januara 2021. Kazne za članove ekstremističkih grupa drastično su smanjene, dok su hiljade drugih učesnika dobile trajni oprost za ozbiljna krivična dela. Ovo je pravosudni epilog jednog od najžešćih napada na američku demokratiju. Odgovornost je izbrisana gumicom, a nasilje legitimisano kao sastavni deo političke borbe privilegovanih i predsedniku bliskih siledžija. Trenutno, predsednik ozbiljno razmišlja i o pomilovanju osuđenih pedofila, ali o tom potom.
U drami „Balkanski špijun” Danica Čvorović u jednom trenutku kaže: „Kad su izdali žene, što ne bi i državu”. Primenjeno na političku mimikriju u SAD i Srbiji, slobodno možemo reći da ko laže svoje građane, nije čudo da vara i saveznike. Upravo tu počinje i dvostruka igra kada je reč o Ukrajini i tragediji u Gazi.
„Gubernija” Ace Srbina sa severne tribine „Zvezdinog” stadiona predstavlja se kao zemlja koja vodi nezavisnu spoljnu politiku. Oružje i municija proizvedeni u srpskim fabrikama završavaju u rukama ukrajinskih vojnika, dok predsednik Vučić odlučno tvrdi da Srbija nikada neće uvesti sankcije bratskoj Rusiji. Javno prijateljstvo sa Moskvom, tajna trgovina sa Kijevom, uz konačni paradoks da Srbija profitira na ratu koji zvanično osuđuje.
Amerika, s druge strane, otvoreno stoji na strani Ukrajine obezbeđujući milijarde dolara vojne pomoći. Ali, dok domaću javnost ubeđuje u solidarnost sa ugroženim Ukrajincima, iza zatvorenih vrata vodi pregovore s Moskvom u kojima „štićenik” Zelenski i ne učestvuje. Sredinom avgusta, Ameriku je posetio Vladimir Putin. Donald je po običaju izigravao klovna, Volođi su klecala kolena, ali ne od straha već artritisa. Razgovarali su o mirovnom planu u kome ukrajinski resursi i teritorija služe kao monete za potkusurivanje dveju velikih sila. Tako je reč „mir” bila i ostala diplomatski paravan za preraspodelu interesa.
Slična je priča i sa ratom u Gazi, gde se parole o primirju i humanitarnoj pomoći raspršuju pod težinom isporučenog oružja agresoru. Tokom prvih šest meseci 2025. godine, Srbija je u Izrael izvezla naoružanje u vrednosti od 55,5 miliona evra. Tek kada je specijalni izvestilac UN javno upozorio da se time krši međunarodno pravo, rukovodstvo Srbije je reagovalo. Predsednik je najavio navodnu obustavu izvoza, a onda, po običaju, obećanje pogazio.
SAD su otišle mnogo koraka dalje, pa je u februaru ukinut zakon po kome se američko oružje ne sme koristiti ako se njegovom upotrebom krši međunarodno humanitarno pravo. Time je otvoren put za isporuke naoružanja u vrednosti koja se meri milijardama dolara. Prema podacima Međunarodnog mirovnog instituta u Stokholmu, Amerika pokriva preko 70 odsto ukupnog svetskog vojnog izvoza u Izrael.
Na kraju ove maškarade i Srbija i Amerika se nalaze pred istim ogledalom – govore o miru, dok izvoze oružje, pozivaju se na demokratiju, dok guše proteste, obećavaju građanima svetlu budućnost, dok ih u praksi vraćaju unazad. Demokratija nije ubijena jednim žestokim plotunom, već hiljadama malih kuršuma laži, zakulisnih dogovora i pomilovanjima političkih siledžija. Ako je nekada važilo da velike ideje i principi vode narode napred, danas nam je ostalo sitno šićarenje interesima i vaganje moći. Srbija sve više podseća na Frankovu Španiju, Amerika na Musolinijevu Italiju, dok građani i jedne i druge zemlje balansiraju između nade i očaja.
Kriza demokratije više nije pretnja koja dolazi spolja, već postaje unutrašnja metastaza. Zato se više ne postavlja pitanje da li će demokratija preživeti, već da li će se građani izboriti da je jednog dana ponovo osvoje.
Piše: Dejan Krstić

2 коментара
E Krle ,Krle, promašuo si temu, pojma nemaš šta je i kako je. Mali si čovek bio i ostao, ograničenog pogleda i shvatanja.
Много речи ни око чега.