Ove nedelje počela je obnova zgrade nekadašnje Vojnozanatlijske škole, u kojoj je u novije vreme bila smeštena Druga tehnička, a od njenog iseljenja objekat je prazan. Da pojasnimo: zgrada je deo Vojnotehničkog zavoda koji ima status prostorne kulturno-istorijske celine od izuzetnog značaja, a sama škola je spomenik kulture od velikog značaja. Za takvo istorijsko nasleđe obično se kaže da je „pod zaštitom državeˮ.
Prvobitni rok da se školi vrati stari autentični izgled i da dobije novu namenu bio je decembar prošle godine, međutim zbog nekih proceduralnih problema više puta je ponavljan tender za izbor izvođača radova. Sada je novi rok osam meseci, znači do kraja avgusta sve treba da bude gotovo, ako sve bude išlo kako treba.
Ubuduće kreativno-obrazovni centar
Poseban značaj revitalizacije Vojnozanatlijske škole je što je to prvi objekat iz bogatog industrijskog nasleđa VTZ-a koji se obnavlja po pravilima koje je propisao Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. Zgrada se nalazi u takozvanoj prvoj zoni kompleksa koji se prostire na oko 60 hektara, tu su najvrednije stare građevine i u planu je da one budu prve obnovljene. Pored škole, tu su Muzej „Stara livnicaˮ, Čaurnica, Tehnička radionica, stara Upravna zgrada, stan upravnika Zavoda – popularno „Podrumčeˮ.
Za obnovu Vojnozanatlijske škole grad je konkurisao kod Evropske unije (preko programa EU PRO Plus), projekat je 2024. godine prihvaćen i po njemu se ulaže 1,28 miliona dolara, a razliku do 1,8 miliona, koliko su predviđeni ukupni troškovi, investira grad.
Inače, objekat je u vreme izgradnje bio namenjen Srpskoj kraljevskoj vojnozanatlijskoj školi. Zgrada je pravljena u dve faze – prvo je 1913. godine podignut prizemni objekat građen opekom, slično brojnim drugim građevinama u okruženju. Objekat ima dominantno izvučene bočne ispuste sa posebno obrađenim pervazima prozorskih otvora i krovnom gredom. Druga faza izgradnje usledila je 1922. godine, posle Prvog svetskog rata, kada su narasle potrebe za stručnom radnom snagom. Tada je dograđen sprat, pri čemu je ispoštovana osnovna zamisao prethodne fasade, sa još izvučenijim bočnim ispustima.
Zgrada je, dakle, ušla u drugo stoleće postojanja, a sama škola znatno je starija: još 1854. godine, odmah posle početka rada Topolivnice i izlivanja prvih topova u Srbiji, osnovana je Zanatska škola, ali objekat u kome je prvobitno bila smeštena nije sačuvan.
Prema usvojenom projektu, zgrada Vojnozanatlijske škole treba da bude obnovljena i opremljena sa namenom da ubuduće služi kao kreativno-obrazovni centar sa odgovarajućim inovativnim radionicama, a biće moguće da se u deo ovog prostora udome i smerovi dizajna, umetnosti i unutrašnje arhitekture Filološko-umetničkog fakulteta.
Ali, o tom potom.
Predviđeno je i uređenje platoa, odnosno školskog dvorišta, koje je sada zapušteno, puno korova i đubreta. U donjem delu dvorišta nalazi se i spomen bista narodnog heroja Đura Salaja, po kome se u posleratnom periodu zvala škola. Pretpostavlja se da će ovaj spomenik biti uklonjen, kao i školska ograda koja je dotrajala i koja fizički deli ovaj objekat od drugih u kompleksu Kneževog arsenala.
Dakle, čekamo kraj avgusta da vidimo „umivenuˮ staru školu – sa novim namenama i korisnicima.
Zapuštena Mašinska radionica
Istovremeno kada su odobrena evropska sredstva za obnovu Vojnozanatlijske škole, na konkursu je prošao i projekat iz programa „U čast prošlosti, oblikovanje budućnostiˮ. Reč je o manjem iznosu novca kojim treba da se izrade prethodne studije za revitalizaciju Mašinske radionice, koja se takođe nalazi u prvoj zoni Vojnotehničkog zavoda i proglašena je za spomenik kulture od izuzetnog značaja. Konkretno, u ove poslove evropski fond ulaže oko 136 hiljada dolara, grad Kragujevac učestvuje sa 35, 5 hiljada, jer je predviđen da će ukupni troškovi u ovoj fazi obnove biti oko 171,5 hiljada evra.
Mašinska radionica sastoji se iz dva objekta, ukupne površine preko šest hiljada kvadratnih metara i građena je fazno u periodu od kraja 19. veka. Prema zapisima putopisca Feliksa Kanica iz 1897. godine, ovde su bile fabrike pušaka i čaura, a zgrada je građena po projektima dvojice inženjera, Todora Seleskovića i Mirosavljevića, čije ime nažalost ne nalazimo u istorijskim dokumentima.
Radionica je zidana opekom, koja je primenjena i kod dekorativne obrade fasade. Posebnu arhitektonsku vrednost objektu davao je zupčasti krovni venac koji prati liniju testerastih krovova. Glavna čeona fasada zgrade, okrenuta prema prostranom trgu i velikom dimnjaku, najupečatljiviji je element zgrade.
Prema dostupnim podacima, deo Mašinske radionice dograđen je u prvim godinama posle Drugog svetskog rata – u istom graditeljskom stilu kao i stari deo zgrade. Neki istraživači industrijskog nasleđa smatrali su da dograđeni deo nema istorijsku vrednost i da ga je moguće ukloniti, odnosno porušiti. Oni su zagovarali ideju da je na tom oslobođenom prostoru moguće uraditi remodelaciju kompleksa – izgraditi nove objekte koji bi morali da budu u skladu sa starim u pogledu dimenzija, tipa gradnje i oblikovanja.
Izgleda, međutim, da je preovladalo mišljenje da ništa ne treba rušiti, jer se planira obnova svih građevina koje pripadaju Mašinskoj radionici, pa i onih iz novijeg vremena.
Ove hale su do prvih godina 21. veka koristili „Zastava kamioniˮ, 2006. godine pogone je kupio grad Kragujevac i od tada zvrje prazni, bez fizičkog obezbeđenja, prepušteni propadanju i okupljanju raznih problematičnih grupa. Zato danas, tačnije, poslednjih nekoliko godina, Mašinska radionica izgleda – grozno, jadno, sramotno…
Već spoljašnji izgled ovog spomenika kulture je „za Bogu plakatiˮ. Na prozorima nema ni jednog stakla, vrata su razvaljena, a zupčastog (testerasnog) krovnog venca od opeke više, jednostavno, nema. Kompletno je urušen.
Pravi haos zatiče se kada se zađe u zgradu i to deluje veoma rizično, jer se odozgo nešto neprestano obrušava. Veći deo krova je urušen, oburvane grede i crep leže po podu, a one koje još nisu pale – spremne su za slobodan pad. Zidovi sa zadnje strane zgrade takođe su oštećeni, dok su oni koji se još drže memljivi i u nekom prošlom vremenu išarani grafitima. Na podu je đubreta za više kamiona i vode za više cisterni.
Prostrani trg između Mašinske radionice i Muzeja „Stara livnicaˮ koriste kao parking prostor zaposleni u okolnim fabrikama, dok iz ispucalog betona raste korov. Znači, opet slike koje ne priliče tako vrednom kulturno-istorijskom kompleksu.
I, šta dalje – pitanje je sad?
Nove namene u tri varijante
U prethodnim godinama, pa i decenijama, više puta je otvarana tema zaštite i obnove VTZ-a, bar onih objekata koji više nemaju nikakve funkcije. Pravljeni su neki planovi, formirani timovi, radne grupe i slično, ali nikada se nije odmaklo dalje od početka, a valja podsetiti da je Vojnotehnički zavod jedinstveni primer vrednog industrijskog nasleđa na celom Balkanu. Mnoge evropske zemlje od takvih kompleksa napravile su svoje brendove, stari objekti su obnovljeni, dobili širok spektar novih namena i tako oživeli napuštene fabričke hale koje su građene u 19. i početkom 20. veka.
Vratimo se navedenom projektu za obnovu Mašinske radionice koji su, za početak, finansijski podržali evropski fondovi.
Posle sprovedenog tendera za izradu „prethodne studije izvodljivosti za revitalizaciju“ odabrana su i nagrađena tri rada, koji su nazvani kao tri varijante za prve korake u obnovi ovog objekta. U njima su, pored ostalog, predložene buduće namene dve stare hale, kako bi na osnovu toga mogla da se radi planska dokumetacija za dalje konkretne radove.
Ukratko, šta sadrže projekti koji su ocenjeni kao najbolji?
Prema varijanti 1 Mašinska radionica bila bi „Muzej industrije i kulture – Arsenalˮ nacionalnog značaja. Objekat bi imao podzemni nivo sa višenamenskom salom za predavanja i edukativne programe, bibliotekom, digitalnom medijatekom. Prizemlje bi bilo namenjeno za muzejski prostor sa velikim izložbenim halama, centralnim holom, restoranom, kafeterijom, muzejskom prodavnicom…
U varijanti 2 projekat je nazvan „Radionica budućnosti – mesto gde nasleđe postoje pokretač inovacija i razvojaˮ. Polazi se od teze da industrijsko nasleđe ne predstavlja teret, već resurs i inspiraciju za savrmeni urbani život, pa se predlaže otvaranje prostora za kreativne industrije, nove tehnologije, mlade preduzetnike, niz manjih lokala za savremene zanate, ali i kafe restoran, kafe knjižara, bistro…
Varijata 3 („Centar znanja i kulture – Arsenalˮ) predlaže da obnovljeni prostor Mašinske radionice ima inovacioni centar sa prostorima za laboratorije, startapove, istraživačke timove, zatim kreativni i kulturni centar sa ateljeima i prostorima za umetnike, studente i kulturne radnike, izložbene galerije, konferencijski centar, prostorije za studente FILUM-a, kafeterije, restorane… Novina bi bio i gastro hab gde bi se promovisala domaća kuhinja i on bi bio prevashodno namenjen turistima i gostima grada.
Iz ovih varijanti treba izabrati najbolju u svakom pogledu, a o tome će odlučivati Projektni tim koji je formiralo Gradsko veće od predstavnika grada, Regionalne agencije za ekonomski razvoj, Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Univerziteta i nevladinih organizacija. U ovom timu je i arhitekta Ivan Radulović, glavni gradski urbanista, koji ocenjuje da je varijanta 3 najprihvatljivija.
Ona omogućava transformaciju Mašinske radionice u regionalni centar savremene kulture, obrazovanja i inovacija, sa snažnim društvenim, obrazovnim i ekonomskim efektima. Realizacija zahteva značajna ulaganja, konsenzus svih aktera i dogoročnu strategiju, ali donosi velike benefite za grad i zajednicu, kaže Radulović.
Gde naći pare
Za kompletnu revitalizaciju Mašinske radionice i uvođenje novih sadržaja u nju, prema gruboj proceni stručnjaka, biće potrebno 12-13 miliona evra. Za grad bi to bio preveliki trošak, pa šta činiti?
– Ono što dalje sledi jeste izrada tehničke i planske dokumentacije za Mašinsku radionicu i Trg Arsenal, kako bi se stvorili uslovi za apliciranje za sredstva evropskih fondova za obnovu i regeneraciju ovih, ali i drugih objekata i prostora Vojnotehničkog zavoda, objašnjava Ivan Radulović.
On smatra i da treba pokrenuti inicijativu da obnova ovog kompleksa industrijskog nasleđa dobije status projekta od značaja ili posebnog značaja za Republiku Srbiju.
– To bi trebalo da olakša pregovore sa državnim institucijama u različitim aspektima revitalizacije VTZ-a, kao što su rešavanja složenih imovinskih odnosa, mogućnosti izmeštanja odbrambene industrije, modeli finansiranja, izrada i kontrola planske dokumentacije, upravljanje projektom, navodi Radulović.
To, međutim, ulazi u sferu političkog odlučivanja, ali na to struka nema potreban uticaj – bar u sadašnjim uslovima.
U ranijim razgovorima o načinima upravljanja procesom obnove VTZ-a, posebno glavnog dela koji se od skora oslovljava kao Knežev arsenal, nedavno preminuli arhitekta dr Veroljub Trifunović redovno je navodio da dobrih rezultata neće biti dok ovaj industrijski kompleks „nema svog domaćinaˮ. Za poređenje je navodio Spomen park „21. oktobarˮ, koji ima svoju organizacionu formu, upravu, stručne ljude. Sada se, govorio je Trifunović, obnovom VTZ-a „bavi kako ko stigneˮ, što iz gradske uprave, Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Univerziteta, drugih ustanova i institucija…
Na svoj način sa tim je saglasan i Ivan Radulović.
– Smatram da je neophodno formiranje jednog ili više timova koje bi vodila gradska administracija, po mogućstvu i u formi posebnog pravnog lica koje bi sinhronizovano rešavalo i bilo direktno odgovorno za sva pitanja vezana za realizaciju ovog sveobuhvatnog projketa, zaključuje ovaj arhitekta i urbanista.
OBNOVA STARE ČAURNICE
Ništa od pivnice
U septembru 2023. godine zavrtela se priča da će „Stara čaurnicaˮ biti pretvorena u pivnicu. Prema zvaničnim objavama, inicijativu za to dao je poznati biznismen Bratislav Milanović, odnosno firma „Milanović industries groupˮ, gradska vlast je prihvatila inicijativu i najavila sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu „bez elemenata koncesijeˮ.
U pismu upućenom upravi grada Milanović je naveo da bi finansirao neophodno renoviranje zgrade Stare čaurnice, kako bi se zaustavilo njeno dalje urušavanje. Tvrdi da će obnova biti urađena po najvišim standardima. „Planiramo da obnovimo arhitektonsku lepotu zgrade, istovremeno čuvajući njen autentični karakterˮ, napisao je Milanović.
Dalje navodi da će u rekonstrukciju Čaurnice i opremanje pivnice uložiti dva milona evra, a da ugovor traje 25 godina. „Nakon renoviranja budući objekat biće stavljen na raspolaganje gradu za potrebe kulturnih manifestacija određeni broj dana koji će biti definisan u daljem postupkuˮ, navodi budući investitor.
Predstavnici grada prihvatili su sve što je Milanović predložio, a to je potvrdila i Skupština grada na sednici 29. septembra 2023. godine. Tada je naloženo Gradskom veću da formira projektni tim za sačinjavanje predloga programa javno-privatnog partnerstva i preduzimanje drugih radnji kako bi u obnovljenoj Čaurnici bila otvorena pivnica.
Međutim, posle toga je nastao muk – na obema stranama. Može se jedino slutiti da se u tišini od ovog posla odustalo. Prazna i zapuštena zgrada Čaurnice, koja je proglašena za spomenik kulture od izuzetnog značaja, prepuštena je zubu vremena. U međuvrmeenu su dva stara topa koji su stajali kod ulaznih vrata u zgradu prebačeni u Vojnu fabriku na čišćenje i sređivanje, a potom su postavljeni ispred Muzeja „Stara livnicaˮ.
Inače, Čaurnica je već dvadeset godina u vlasništvu grada Kragujevca koji ju je kupio od nekadašnje fabrike „Zastava kamioniˮ.
Piše: Miroslav Jovanović
