O, živote, kako traješ?
Bez života živeći mreš,
Samom sebi smrt zadaješ…
Sv. Jovan od Krsta, Duhovna himna
Nad Teheranom se zbijaju i slažu masivni, crni, naftni oblaci. Dragocene fotografije očevidaca, te privatni video zapisi, po društvenim mrežama svedoče o humanitarnoj i ekološkoj katastrofi u toku.
Neformalno se širi svest za koju su potpuno neprijemčivi zvanični mediji, aktivni učesnici rata. Svest o aroganciji čitave jedne civilizacije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama. O njenoj fundamentalnoj dezorijentisanosti, sumanutosti i sumraku.
Crne kiše
Kontinuitet naseobina i sedelačkog načina života ljudi na mestu današnje prestonice Irana traje već nekih šest hiljada godina. O tom kulturološkom beskraju najimpozantnije svedoči gradska oblast Raj, puna arheoloških nalazišta i stoga u značajnoj meri muzealizovana, a po kojoj je, prema nekim etimologijama iz farsi jezika, moderni Teheran i dobio ime. Ime koje s ponosom nosi već oko pola milenijuma.
Savremeni Teheran nije samo grad visokih tornjeva i džamijskih minareta. NJegovu bogatu panoramu, štedro zasićenu kulturnim različitostima i kontrastima, sačinjava i više desetina crkava i sinagoga. Postoje čak i aktivni hramovi zoroastrizma, kultna mesta Zaratustrine vatre, najstarije žive monoteističke religije čovečanstva, ali istovremeno i oko 300 najsavremenijih fakulteta. Prema nekim statistikama, Teheran je metropola koja godišnje proizvede više svršenih inženjera nego bilo koja druga na svetu.
Sada se sve to, civilizacijski relevantno, obilje života nalazi u senci smrti, oblaka prašine i ratnih razaranja. Desetinama hiljada se broje soliteri, kuće, školske i druge javne zgrade, izvan svakog vojnog smisla i značaja, a koje su ipak ciljane i devastirane neselektivnim raketnim napadima. Teško je oštećena i Golestan palata, kulturno prepoznatljivi Versaj Teherana.
Prema gordoj izjavi Donalda Trampa, u Teheranu više nema šta da se gađa. Za čije je uši ovaj trijumfalni cinizam, lišen i poslednjih tragova savesti ili saosećanja? Sa kojim se to pandemonijumom razgovara ovaj nazovi hrišćanin, lični donosilac odluke o terorističkom napadu na Iran, u sred diplomatskih pregovora?
Ono što, međutim, iznad svega boli i u mučeništvu sabira Teheran, jesu nevine žrtve. Samo broj poginule dece školskog uzrasta i njihovih nastavnika izražava se u stotinama. Brojanje stradalih je u toku, dok nad gradom padaju kisele kiše, doslovno apokaliptične, crne boje. Te crne suze Teherana mračna su noć duše čovečanstva.
Neprimećen svetski rat
Španski srednjovekovni podvižnik i poeta, profesor teologije na univerzitetu u Salamanki, San Huan de la Kruz, iliti sveti Jovan od Krsta, uobličio je taj koncept prelomnog iskustva kao mračnu noć duše. Koncept naizgled metaforičan, a zapravo je empirijski konkretna granica, iskustveno nezaobilazni stadijum duhovnog uzrastanja kroz neposredni susret sa sobom i Bogom.
Svakome kome indoktrinarne svrake medijskog okruženja nisu baš sasvim popile mozak, jasno je da su Sjedinjene Američke Države postale nesnosni teret civilizacije. Huligan u svetskoj areni koji se očajnički nameće nasiljem. One ruše gde im dođe volja, upadaju kad im se prohte, kidnapuju i ubijaju koga god hoće, s bahatim uverenjem da tu nema ko šta da pita. Kontrakulturni stil i anticivilizacijska misija odavno su lišili SAD prerogativa liderstva. Broj jedan su još samo kao otvorena pretnja čovečanstvu, te svetskom miru i poretku.
Ono što je, međutim, svako dužan da se zapita, jeste sledeće: zar je u otporu razmahnutom svetskom zlu svako potpuno sam i prepušten tek sebi? Nije li smisao mračne noći duše, kroz koju Teheran upravo prolazi, to uzrastanje do pozicije savesti i glasa čovečanstva? Čini se da je baš taj unutrašnji bolni pokret, to samo biće žrtve Teherana, odlučujući rezervoar energije i snage za pobedu Irana u asimetričnom ratu koji vodi.
SAD su već izgubile ovaj bliskoistočni rat, možda čak i ceo Bliski istok. NJihova predatorska strategija šoka računala je na iznenadni brutalni udar, brzu objavu ratne pobede i potom na dugo i tiho, sadističko mrcvarenje nemoćne žvrtve, tamo negde u globalnom budžaku, daleko od interesa i očiju svetske javnosti.
Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Iran je izdržao prepad, pod silovitim napadom ipak se održao na nogama, i najzad počeo da uzvraća. Što je daleko najvažnije, uspeo je da izbegne marginalizaciju. Uspeo je da nametne i održi svoj odbrambeni rat u središtu svetskog zbivanja. Svakim danom iranskog otpora SAD se suočavaju sa sve bezizlaznijom situacijom i sa izvesnošću poraza koji ne mogu da svare. Naprosto, već sada je izvesno da SAD više nipošto ne mogu biti ono što su u svetu bile do pre samo neku godinu. Više niko ne može biti njihov saveznik čista obraza, i nikako drugačije, osim na ličnu odgovornost.
Sve nesmisaoniji otpor činjeničnom stanju stvari, izražen kod zapadne inteligencije i u oficijelnom medijskom narativu, postepeno prerasta u strateški otpor istini, svetu i čovečanstvu. To su, međutim, već završni simptomi civilizacijskog demisioniranja. Taj bezumni otpor se pre svega ogleda u nesposobnosti za prihvatanje celovite slike i u implicitnoj zabrani logičkog povezivanja rata u Ukrajini sa tekućim ratom na Bliskom istoku. Uprkos istim akterima, istim izvorima finansiranja i linijama snabdevanja, čak geopolitički povezanim teritorijama.
Savest se tobož umiruje kvaziintelektualnom bojazni od izbijanja Trećeg svetskog rata!? Kao da svetski rat već nije godinama uveliko u toku, što otvaranje novog fronta na Istoku samo dodatno potvrđuje. Ostaje još da Iran uspe da uvuče agresora u zamku kopnene invazije, pa eklatantnu činjenicu prikrivanja svetskog rata više ni armija NATO medija neće moći da zataška.
Ono što pritom istinski ohrabruje jeste spontani, postepeni, ali nezadrživi rast čovečanstva. Makar ne na Zapadu, ali u većem delu sveta novohitlerovski blic krig uopšte se ne naziva oficijelnim imenom „Epski besˮ, već njegovom kritičkom interpretacijom. Podaci o razaranju američkih vojnih baza, obaranju aviona, devastiranju radara i izraelske PVO, grupišu se uz hešteg „Epstajnov besˮ.
Mišja rupa
Gostujući na jednoj domaćoj televiziji samim početkom meseca, a pozvan da komentariše izraelsko – američki napad na Iran, mudri beogradski efendija Muhamed Jusufspahić obratio se pitanjem za voditeljku. Što se kaže, po sred čela. Pitao je, sa kim ćemo mi sada, ovde u studiju, da saučestvujemo i zajednički saosećamo? Sa Kainom ili sa Aveljom? Voditeljka je ćutala i treptala za sve pare, spontano izražavajući, u krupnom planu, nacionalno definisanu i ozvaničenu politiku neutralnosti.
Ovaj tekst uveliko je i nastao kao potreba za ličnim iskupljenjem, zbog stida koji je u meni izazvao zvanični stav Republike Srbije i njegova konsekventna razrada u medijima glavnog toka. Ne kažem, ima tu i meta-stida, onog stida zbog stida, kao u Cankarevoj „Deseticiˮ. Pa ipak, davno me ne bejaše ovako sramota načelnog stava moje otadžbine.
Politika neutralnosti svakako jeste objektivno dobro promišljena politika male zemlje u vremenu istorijskog kretanja i konfrontacije sila. Nema sumnje da ona precizno računa sa posledicama i bira put minimizacije štete po narod i državu. Zadivljujuća je procena da je za vreme nepogode najbezbednija tačka u oku oluje. Međutim, postavlja se pitanje kulturnog kapaciteta Srbije za politiku neutralnosti.
Nije li politika neutralnosti sofisticiranija od našeg duhovnog i moralnog bića? Nije li ona pre svega rezervisana za izuzetne i neopterećene moralnim osećanjem? Elegantnije rečeno, politika neutralnosti je jedna ekskluzivna opcija, koja savršeno pristaje uz nadmenost sa pokrićem. Međutim, kao naš izbor, ono bezbedno oko oluje neutralnost pretvara u nešto drugo, više nalik na mišju rupu.
Može li žrtva prezira i nasilja uopšte biti neutralna? Nekako, pre se čini da rast savesti i čovečanstva predstavlja njenu jedinstvenu emancipacijsku priliku za prevazilaženje tegobne inferiornosti.
Piše: Saša Milenić
