… i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima …
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Uloga moje familije u istorijsko-civilizacijskom procesu emancipacije, u procesu oslobađanja čoveka i građanina kao nezavisnog pojedinca, svakako nije znatna niti istorijski zabeležena, ali je sačuvana u porodičnom predanju. Prema tom društveno beznačajnom izvoru, ali ipak stvarnom, njen začetnik i glavni nosilac je najstariji brat moga dede, moj deda-stric Budimir.
Kada se govori o vesternizaciji Srbije, o njenoj kolonizaciji u nastavku oslobođenja od Turaka, postepenoj sekularizaciji, te o ideološkom prihvatanju mentaliteta zapadnoevropske metropole, skloni smo da zanemarimo svoje najbliže, kao i ličnu ulogu u tom istorijskom procesu. Kao da bi istorija našeg naroda mogla biti nešto izvan naših porodičnih istorija. Zato, u priči o deda Budimiru nema osude niti bilo kakvog vrednovanja. Naprotiv, ima puno ljubavi i razumevanja, a sve preko toga je lična drama i ispovest.
Svakako, strašna slika jednog davnog gesta, kojeg porodično predanje pripisuje deda Budimiru, opterećivala je moje sećanje od ranog detinjstva. Bile su potrebne decenije da je odrastanjem savladam, iskustveno svarim i istinski shvatim. Sada je, razumevanjem oslobođen, rado predajem, zbog uverenja da ta slika ima veoma dubok i univerzalno važan smisao. Njena strahota je, zapravo, sama suština procesa emancipacije.
Oslobođenje od tereta zahvalnosti
U „Srbiji na Istoku” Svetozar Marković visoko vrednuje i zagovara, kao socio-kulturno uporište za budućnost, nacionalno nasleđe seoske porodične zadruge. On u zadrugama vidi komparativnu prednost i moralnu superiornost srpskog seljaštva nad gradskim proletarijatom Evrope toga doba.
Ovaj poslednji je, najpre ekonomskom i zakonodavnom politikom svojih vlada, ali i ređe pominjanom, odlučujućom golom prinudom i vojnom silom, prosto najuren sa seoskog poseda, izgnan iz zavičaja i skrđen u velike gradove, bez izgleda na budućnost i ikakve stvarne socijalne šanse. Zbog toga se evropski proletarijat 19. stoleća prosto davio u bedi, praćenoj boleštinama, neizbežnim oblicima otuđenja i svakojake socijalne patologije. Prostitucija, alkoholizam, kriminal, bili su dominantna sadržina svakodnevnog života urbanog evropskog proletera.
Međutim, nije tako bilo sa srpskom seoskom sirotinjom. Ona ne samo da je očuvala zavičajne vrednosti i živ tradicionalni moral, nego se nije ni davila u baš tolikoj bedi i beznađu kao radništvo Evrope. Sve zasluge za takvo stanje Marković je pripisivao zadrugama, pa ih je i preporučivao kao uporište u tradiciji za svaku buduću modernizaciju i socijalnu reformu. Naprosto, Svetozaru je bila sasvim jasna politička poenta marksizma, to da evropski kapitalizam ne proizvodi toliko robu, čak ni profit, koliko je njegova suština u socijalno-političkoj diskriminaciji i proizvodnji proletarijata.
E, sad, ja nešto ne znam baš da li je deda Budimir uopšte čitao Svetozara Markovića. Tek, zasigurno bi se moglo reći da svakako nije bio sklon patrijarhalnim malovaroškim idealizacijama seoskog života. Čini se, suviše ga je dobro upoznao, zarana. Kako bilo, za zadrugu nije hteo ni da čuje. Izričito je nameravao da se odeli i zasnuje sopstveni život.
Moj pradeda nije bio neka naročita sirotinja. Pre bi se moglo reći da je bio tipičan šumadijski seljak s kraja 19. i početka 20. veka. Već i to nije neka preporuka, pre bi se reklo tankosava, međutim, sa idejom razgradnje zadruge i podele oskudnog imanja na tri sina naslednika, ušlo bi se u nešto što postaje ozbiljna egzistencijalna pretnja. Takoreći, triplo golo.
Bez mogućnosti da se, kao najmlađi, suprotstavi volji najstarijeg brata, moj deda je, što iz nemoći, što iz zgodne prilike, a svakako i da ublaži porodični fijasko u najavi, otišao od kuće i udao se u susedno selo. Tamo je, na tazbini, zasnovao sopstvenu porodicu iz koje i ja potičem.
Deda Budimir je, dakako, isterao svoje. A onda se, kaže porodično predanje, duboko zamislio nad svojim imanjem, njegovim ekonomskim smislom i poreklom. Brzo je shvatio kako ne samo da će iz njega teško biti isterati profit, da čak ni održivost nije zagarantovana, nego je shvatio nešto ekonomski, socijalno i duhovno dublje.
Pošto je na očevini radio ceo svoj vek, otkad zna za sebe, od jutra do sutra, a kako je bio bistar i otresit seljak, lako je izračunao da vrednost njene polovine, koja mu je pripala, ne doseže ni do ukupne vrednosti njegovih nadnica, koje bi mu morale biti isplaćene da je nadničio.
Došao je do zaključka da je porodična zajednica oblik brutalne eksploatacije mlađih, radno produktivnijih, ali patrijarhalno podređenih članova. Shvatio je da njegovo novoformirano imanje nije nikakvo nasleđe, nego je da to sve, pa i više od toga, sam izgrbačio. On, zapravo, od roditelja nije dobio ništa, te i ne živi na nekakvoj očevini, nego na nepravedno umanjenoj sopstvenoj tekovini.
Kao i Kamija, koji tvrdi da je najdublji egzistencijalni poroblem to što se počinje živeti pre nego što se počne misliti, i deda Budimira je u njegovoj računici malo zbunjivala retrospektivna tama najranijeg detinjstva. Doba kad još nije bio sposoban ni za kakav rad i lični doprinos, a ipak je bio hranjen i odgajan, što se kaže, podizan od kile mesa. I, eureka, pronašao je rešenje!
Porodična mitologija pripoveda kako je jednog jutra na pragu očeve kuće ostavio punu čabricu sveže pomuzenog kravljeg mleka. Računa, kao beba i nije mogao posisati više, pa eto vraća, na ime sveg majčinog mleka. Da se sasvim razduži, da više nikom ne duguje ništa. Da najzad započne, inokosan, sam po svome, iz početka i sasvim slobodan. Sve dalje je samo istorija emancipacije.
Oslobođenje od autoriteta
To što se humanistički formuliše kao biće samoodređenja, kao čovekovo pronalaženje korena u sebi samom, zapravo je odbacivanje autora i njegovog autoriteta, tvorca i vlastitog života shvaćenog kao dar. Ima izvesnog prezira prema životu u toj pobuni nezahvalnosti, u oslobodilačkom: e, baš ti hvala! Emancipovano građanstvo nikoga više neće zavetno poštovati kao ‘’onog što ga dao’’, niti će mu se obraćati sa Oče naš. Naprosto, razsinovljenje je duhovna suština i krajnji smisao humanističkog procesa emancipacije.
Okvirna pretpostavka emancipacije jeste humanistički sekularizam. O sekularizaciji mi najčešće govorimo kao o socijalnom zbivanju, o istorijskom procesu slabljenja društvene moći crkve, pada uticaja sveštenstva i religioznih predstava na život građanskog društva. Međutim, ređe govorimo o samom pojmu i poreklu izraza, a upravo nas njegova etimologija vraća u epohu humanizma, na njegovu istorijsku hronologiju i na osnove humanističkih nauka.
Formulativ in secula seculorum potiče iz crkvene službe na latinskom i ekvivalentan je našem „u vekove vekova”. Zbog toga se hronološki odsečak vremenske lente od prvog do drugog Hristovog dolaska u zapadnoj crkvenoj tradiciji naziva sekulum. Kad Gospod ponovo dođe, da sudi živima i mrtvima, to će značiti kraj sveta i veka, Novo stvaranje i trijumfalni prelazak u bezvremenu večnost. Kako svaki izam označava ekspanziju, širenje onog o čemu govori korenski deo reči, tako i sekularizam konceptualno predstavlja totalizaciju sekuluma.
Ideološki, sekularizam je poricanje eshatologije, shvatanje ovoga sveta kao jedine realnosti, a njegove istorije kao neprestupnog horizonta čovečanstva. Humanista ne ispoveda Simbol vere i on više ne čeka vaskrsenje mrtvih niti život budućeg veka. Njemu više ne treba ni spasenje ni Spasitelj. Sve čemu se on nada mora biti za vremena, ovde i od ovoga sveta.
Upravo odbacivanje Crkve Hristove i hrišćanstva, poricanje samoga Boga, čini najpre implicitnu, a potom sve eksplicitniju suštinu humanizma, humanističkih nauka, ali i ukupne polumilenijske emancipacijske istorije Evrope i zapadne civilizacije.
Najosetljiviji, ali i naivniji, nazvali su ovu crvenu istorijsku nit zapadnog humanizma samim satanizmom. Ma koliko suštinski bili u pravu, ipak moramo reći da su pogrešili u izrazu. Satanizam je druga liga, poput raznih magova i veštica, to je skoro karikaturalna, vašarska profanacija opakoga kulta. Satanisti su slabiji učenici, jer previđaju polazno načelo svoga natprirodnog učitelja. Kako sveti oci ističu, osnovni postulat u nastupu Satane jeste obmana i širenje verovanja kako on uopšte i ne postoji. Pri svom istorijskom projavljivanju u svetu ljudi, sasvim dosledno sebi, kvaritelj smisla i vrhovni neprijatelj čoveka sebe je nazvao upravo humanistom. Humanizam je njegova svetska filozofija.
Kao ilustraciju, uzmimo primere likova iz istorije svetske književnosti. Primer otvorenog sataniste jeste francuski pesnik Šarl Bodler. Svoje pesništvo on eksplicitno shvata kao cvetanje zla. To je himna Parizu, prestonici pakla, u čijem uniniju, apsintu, opijatima i razvratu, prepoznaje Gejenu, deponiju, smeće nasušno od kog je pozvan da sačini uklete cvetove. Jedna od završnih pesama njegove glavne zbirke doslovno se i zove Litanija Satani.
Uprkos očiglednom pozerstvu i dendističkom koketiranju sa zlom, na sablazan malograđanštini, zbog svoje satanističke eksplicitnosti Bodler će uvek biti predstavljan kao ekstremni slučaj. Uvek pomalo skrajnut, uz ograde i posebne napomene o svojevrsnom poetskom hibrisu.
Sasvim drugačije stoji stvar sa građanski obazrivijim istomišljenikom, velikim majstorom Geteom. U svojoj programskoj pesmi on opeva Prometeja, onog kog su bogovi strašno kaznili na Kavkazu, jer je pomogao ljudima i doneo im vatru. Pritom, svakom pažljivijem čitaocu savršeno je prozirno to zaodevanje u antičko ruho. Prometej je, zapravo, paganski Lucifer, natprirodno biće, titan koji je ukrao stvorenu svetlost, suprotstavio se Bogu i božjoj zapovedi, te koji je podstakao ljude da učine isto. Dovoljno je bilo samo malo prikrivanja i mi smo upali u čabar, sa sve deda Budimirom. Obrazujemo se na prometejskim vrednostima, sve proslavljajući humanistički duh prometejske pobune.
(Nastaviće se)
Piše: Saša Milenić
