Prve novine u Srbiji „Novine srbske” pokrenute su u Kragujevcu 1834. godine na predlog tadašnjeg kneževog sekretara Dimitrija Davidovića. Ovaj list u neku ruku bio je nastavak „Novina srbskih iz carstvujuščeg grada Vijene” koje je Davidović u periodu od 1813. do 1822. godine izdavao u Beču uz pomoć Dimitrija Fruščića.
Te 1834. godine, 5. januara (po starom) a 17. po novom, izašao je u Kragujevcu prvi broj „Novina srbskih” štampan na četiri strane u Knjaževsko-srpskoj pečatnji. Novine su izlazile subotom. Na prvoj strani donosile su vesti iz Srbije, na drugoj i trećoj prevedene vesti, a na četvrtoj zanimljive priloge iz kulturnog života, oglase i obaveštenja.
Po naredbi kneza Miloša Obrenovića svi državni činovnici morali su da budu pretplatnici (prenumeranti) „Novina srbskih”. Pretplata je iznosila dva talira za godinu.
Srbija je kao vazalna država tek 1830. godine Prvim hatišerifom dobila pravo da ima tipografiju (štampariju) i prvi probni broj „Novina srbskih” izlazi 1832. godine u Beogradu, da bi od 5. januara (17. po novom kalendaru) 1834. godine počele da izlaze redovno, kao nedeljno izdanje, štampano u „Knjaževskoj knjigopečatnji” na čijem je čelu bio Nemac Adolf Berman.
Urednik i pokretač izdanja Dimitrije Davidović trudio se da napravi moderan žurnal po uzoru na austrijske novine sa uredničkom koncepcijom i politikom okrenutom Zapadu.
Prvi tiraž bio je 300 primeraka, a ostalo je zabeleženo da su „Novine srbske” izazvale toliko interesovanje da su „samo za tri prepodnevna sata u jednoj beogradskoj kafani sakupile 120 pretplatnika”.
Veoma raznovrstan sadržaj
Nisu izostali ni prenumeranti iz varoši Kragujevca, Valjeva i Požarevca. Boa le Kont zabeležio je da su novine već prve godine imale 600 pretplatnika, a bilo bi ih još više da Austrija nije zabranila njihovu distribuciju i „širenje” na svojoj teritoriji.
Pokrećući „Novine srbske” Dimitrije Davidović je želeo da ih učini pravim, modernim (za to doba) glasilom. Sem obaveznih kneževskih i sultanovih ukaza i fermana, objava i naredaba vlasti, ukaza, promocija i smaknuća, on je donosio čitav niz članaka i tekstova, opisujući ne samo sve zemlje tadašnje Evrope, od najpoznatijih i najrazvijenijih poput Engleske, Francuske, Rusije, Španije, Portugalije, Bavarske i Pruske, ali i Vlaške, kao i prikaze stanja u kraljevstvu Sardinskom, sicilijanskom ili Papinoj državi.
Tadašnjoj srpskoj javnosti list je predstavljao kontinete Aziju, Afriku, Ameriku… ali i sisteme i demokratska društva u koje je Davidović iskreno verovao, poput američkog ili francuskog, a koji su građanima garantovali slobodu i jednakost.
Novine su donosile izveštaje iz društvenog života na dvoru, putovanja, odlaske i dolaske u Kragujevac, kako samog kneza, tako i članova njegove porodice, tekstove o vatrometima („fajerverkovima”), teatarskim predstavljenijima Vujićevim, nastupima Šlezingerove bande…
U novinama su se mogli pročitati i izveštaji o izvlačenju brojeva državne, tada Knjaževsko-srpske lutrije, zatim preteče današnjih „crnih” ili „kriminalnih” hronika – poternice („Potere”) sa opisima počinilaca i njihovih (zlo)dela, ali i izveštaji o nezaobilaznim cenama stoke i espapa sa panađura i vašara, iz kojih proizilaze današnji omiljeni novinarski „pijačni barometri” i „potrošačke korpe”.
Tadašnje „Novine srbske” donosile su i najave za nova izdanja knjiga: „Nemačke gramatike” Dimitrija Tirola, Dositejeve „Etike” koju je štampao Grigorije Vozarović, Plutarha… ali i prve, prave novinske reklame i oglase poput onih za pretplatu na Davidovićev „Zabavnik” ili za usluge „paroplovidve po Dunavu”.
Tu su bile i priče i crtice iz svakodnevnog života, poput one iz Gružanske kapetanije gde je Stanislava, žena Stevana Nikolića, rodila četvorke (dvoje muške i dvoje ženske dece) i na žalost preminula zajedno sa svim novorođenim bebama. Objavljivani su i „saveti lovcima”, koji „idu loviti medvede, da ne postradaju kao Srbin Anđelko Savić iz Jablanice koga je medved prevario napravivši se kao mrtav, pa mu svu kožu odrao pod planinom Jastrebac”.
Pojedine priloge u „Novinama srbskim” Davidović „krsti” novinarsko-žanrovskom odrednicom „smesice”, izrazom koji se u savremenom novinarstvu izgubio negde polovinom 19. Veka, a označavao je kratke novinske članke „različnog, ali odabranog sadržaja”.
Kao posebni dodaci pojedinih brojeva „Novina srbskih” pojavljuju se „smesice”: domovodne, astronomičeske, lekarne, poučitelne, zabavne, političeske, istoričeske, veroispovedne, basnoslovne, crkovne, finacijalne, statističeske, narodvežestvene, životopisne i najčešće „smesice knižestvene”.
Cenzor, pa smena urednika
Davidović je želeo da od „Novina srbskih” stvori list koji će, donoseći domaće i strane vesti, biti izraz gledišta srpske vlade na sva pitanja spoljne i unutrašnje politike.
Posle 12. broja u kome je Davidović napisao članak o odnosu Engleske i Francuske prema Porti, knez Miloš je uveo cenzora Lazara Teodorovića.
„Kako se novinar usudio da soli pamet Engleskoj i Francuskoj, kako će se ponašati prema Porti”, grmeo je knjaz i time zauvek zacrtao odnos svih srpskih vlasti prema novinarstvu.
Davidović je, iako postavši „smerniji žurnalista”, uskoro razrešen sa mesta urednika sa Miloševim obrazloženjem: „Vi zaista rđavo radite sa tom novinom. Trpate u nju gde god šta nađete. Da nije u novinama tih koještarija pečatano, ne bi niko ništa ni znao”.
Ipak, Davidović se definitivno zamerio knezu zbog pisanija u 49. broju novina tekstom iz Požarevca o bolesti kneževića Milana „koji je pao u vrućinu da nikakav lek ne može da deluje probitačno”.
Miloš ga je prvo smenio kao urednika novina 16. marta 1835. godine, što bi se danas reklo, zbog deakumulacije funkcija i sukoba interesa, jer je navodno bio i ministar. Sutradan po razrešenju knez ga je skinuo i sa ministarskog položaja.
Na njegovo mesto postavljen je Dimitrije Isailović („uzeo je novine od Davidovića i predao ih Isailoviću”), a novine gube na čitanosti, postaju sve više oficijelno glasilo Knjaževske kancelarije i prenumeranti masovno otkazuju pretplatu.
Zbog toga knez Miloš pribegava naredbi po kojoj „Novine srbske” obavezno moraju da kupe „svaki činovnik državni, crkva, manastir, kao i svaki sveštenik i vlasnik kafane u kojoj se narod skuplja”.
Novine 1845. godine i zvanično postaju službeno glasilo Kneževine Srbije i menjaju ime u „Srpske novine” i pod tim imenom će izlaziti u Beogradu sve do 1914. godine.
Tokom Prvog svetskog rata (1915. godine) izlaze u Nišu, a zatim na Krfu od 1916. do 1918. godine. Od 1919. postaju „Službene novine”, prvo Kraljevine SHS, pa potom Jugoslavije.
Novine preživljavaju i Drugi svetski rat i od 1945. godine izlaze kao oficijelni državni glasnik, danas u Republici Srbiji pod imenom „Službeni glasnik”.
Kragujevačka Narodna biblioteka „Vuk Karadžić” povodom jubileja 170 godina od izlaženja „Novina srbskih” u Kragujevcu 2004. godine je objavila dragoceno fototipsko izdanje svih brojeva koji su „izdani i pečatani” u Kragujevcu sa predgovorom dr Aleksandre Vraneš.
O DIMITRIJU DAVIDOVIĆU
Neshvaćen u svom vremenu
Tvorac Sretenjskog ustava (1835. godine) i „Novina srbskih” Dimitrije Davidović rođen je u Zemunu 12. oktobra 1789. godine. Studirao je medicinu u Beču i Pešti, ali je napustio studije i sav se odao novinrskom pozivu.
Bavio se i poslovima iz oblasti kulture i još u bečkom periodu svog života od 1815. do 1821. godine izdaje šest tomova srpskog „Zabavnika”.
„I knez Miloš cenio je Davidovića i tog bolešljivog čoveka, rošavog od preležanih boginja, zvao je od milosti Švrća. Ali, ipak, Davidović je stradao i od kneževe okoline i od kneza, koji je njoj više verovao nego njemu”, zapisao je profesor Milen M. Nikolić, kada je istorija Kragujevca u pitanju, nenadmašnoj „Spomenici Muške gimnazije u Kragujevcu 1833 – 1933”.
Tadašnja „prestonička” javnost nije razumela Davidivićeve reformatorske, prosvetiteljske, intelektualne i ljudske ideale, izrugivala mu se i podsmevala iz trivijalnih razloga, poput onih što „dodaje mleko u kafu” ili spava u krevetu, koji do njegovog dolaska u Kragujevac očigledno nije postojao.
Razočaran i bolestan, odlazi u Smederevo, gde je i preminuo 7. aprila 1838. godine.
„Novine srbske”, koje je stvorio i zbog kojih je i postradao, nisu ni zabeležile njegovu smrt. Na njegovoj nadgrobnoj ploči bile su uklesane samo ove reči: „Dimitrije Davidović sav Srbin”.
Odlukom gradskih vlasti 2018. godine pokretaču prvih srpskih novina i tvorcu prvog ustava podignut je spomenik u porti Stare (Miloševe) crkve, koja je tada obeležila dva veka postojanja.
