Teško je biti osoba sa invaliditetom u ovoj zemlji, a naročito u Kragujevcu. „Muke“ kroz koje prolaze svakodnevno samo se uvećavaju, iako su puna usta vladajućoj stranci, naravno u predizbornoj kampanji, kako je potrebno povećati brigu o osobama sa invaliditetom, kako je to jedna od ključnih stavki kampanje, kako će posle izbora uraditi to, pa to, pa to…. nema kraja projektima i obećanjima.
A stvarnost je surova i ona „nastaje” kada bajke utihnu. Ona nastaje odmah one izborne noći kada se desetinama litara šampanjca zaliva pobeda na izborima uz mahnite zvuke trubača. One noći kada Srbija, od zemlje kojoj je predviđen neviđeni prosperitet izgovoren u kampanji, postane kokoška prema kojoj se svi zalete da očerupaju ono malo perja što je na njoj ostalo.
Poštovanje prava osoba sa invaliditetom su svetinja u svim razvijenim zemljama, jer ona pokazuju humanost jednog društva. Nažalost, kod nas nije tako. Svedoci smo stanja trotoara u našim ulicama, gde čak ni osobe bez invaliditeta ne mogu da prođu, a da ne budu izložene dobijanju neke povrede. Razrovani trotoari, „ukradeni” od strane bahatih investitora, parkirani automobili pored kojih je nemoguće proći, slika su i prilika grada.
Užasno je, ali nažalost neophodno, da kada građani nemaju takvu kulturu, niti osećaj humanosti prema ugroženim sugrađanima, moraju da reaguju nadležne službe. Nažalost, one ne reaguju, jer kako da reaguju kada su im ruke vezane. Kako da neki komunalni policajac reaguje kad je to gradilište od „onog”, pa nije lud da mu piše kazne kad će on sve to lepo ispeglati, a policajac najverovatnije dobiti ukor. Tako da od gradskih isnstitucija nema baš neke vajde. Da ne pričamo u koliko gradskih i državnih institucija je ograničen pristup osobama sa invaliditetom. I taman kad pomislimo da je to toliko strašno da ništa drugo strašnije ne može biti tu dolazi država, grad da nas demantuju.
Vest da je među zaposlenima koji su dobili otkaz u kragujevačkoj firmi „Grafostil” dobila i Ivana Maslać, gluva radnica, koja je u trenutku kada je štamparija otišla u stečaj bila na bolovanju zbog nege deteta, nešto je u šta normalan čovek ne može da poveruje, a kamoli da shvati. Ivana je upućena na biro da tamo ostvaruje pravo na novčanu naknadu u iznosu mnogo nižem u odnosu na primanja u „Grafostilu”, koja je za vreme bolovanja zbog nege deteta, pokrivala država.
Ej, osoba sa invaliditetom, koja je prinuđena da bude na bolovanju zbog nege deteta je DOBILA OTKAZ!
Da, znam da ovo zvuču suludo i neverovatno, ali to se desilo i, što je najgore, i ranije se dešavalo. To je produkt ekonomskog tigra koji toliko brzo napreduje da mu skoro sve zemlje na svetu zavide. To je, nažalost, stvarnost, ona stvarnost koju ne možete videti u bajci koja se odvija u medijima pod kontrolom države, a oni predstavljaju skoro, pa još malo, sve medije u državi.
Članom 187. Zakona o radu propisana je apsolutna zaštita od prestanka radnog odnosa zaposlene za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta ili posebne nege deteta, ali se to ne primenjuje kada je reč o otkazu u slučaju stečaja u preduzeću. Što bi rek’o naš narod, „kad dobro zarađuje preduzeće onda lepo gazdi i lepo svima, a kad firma ode u stečaj ostaje lepo samo gazdi” jer svi znamo za šta se stečaj „koristi”, niko od tih gazda nije ostao na prosjačkom štapu kao radnici. Baš naprotiv.
Ovaj slučaj je samo pokazao da nije izolovani incident, jer po informacijama iz Udruženja gluvih i nagluvih Kragujevca isto je bilo i sa radnicima sa invaliditetom u kragujevačkom „Fijatu”, kada su pre dve godine otpustili višak radnika zbog prekida proizvodnje „500L“. Podsećaju da tada ni država ni poslodavac nisu prihvatili zahteve fabričkih sindikata da osobe sa invaliditetom budu izuzete, tako da sada među radnicima fabrike automobila u Kragujevcu više nema osoba sa invaliditetom. Tako da ovo nije izolovani incident, već postaje pravilo, što je užasno.
Vrediš onoliko koliko tvoja dela vrede, a ne obećanja, pa tako dela govore koliko vredi ova vlast. Dela koja nas svakoga dana iznenađuju jer prosto čovek ne može da zamisli koliko neko nisko može da padne zarad svojih ličnih aspiracija i koristi. Sve to zarad funkcija koje svojim znanjem i obrazovanjem (ako izuzmemo „vrhunsko“ obrazovanje koje su stekli na privatnim fakultetima) ne zaslužuju, ali eto njima je lepo da se zovu odbornik, većnik, gradonačelnik, a ne shvataju da je najlepše nazivati se ČOVEKOM, pa bi bilo lepo, barem malo da se zapitaju, da li sami sebe mogu da nazovu čovekom, a kamoli da to učini neko drugi.
