Ima ona stara poslovica koja kaže da si najsrećniji čovek na svetu ako u svom životu nemaš kontakt sa doktorom i advokatom, mada u ovo naše vreme treba dodati i sa politčarem. E, sad, lepo to zvuči da si srećan ako nemaš kontakata sa doktorima, što bi u prevodu značilo da si zdrav, ali je to u današnje vreme prosto nemoguće, jer je životna sredina toliko uništena da u svakom njenom delu preti neka opasnost. Zatrovan je vazduh, zatrovane su vode i zemljište, tako da je prosto nemoguće napraviti toliko dobar imuni sistem koji će sve to apsorbovano neutralisati.
Ovaj sistem je uspeo da zatruje ne samo gradove, već i ruralna područja otvaranjem velikog broja rudnika, naravno u vlasništvu stranih kompanija koje uplaćuju bednu rentu za rude, a ogroman profit izvlače iz naše države. Možda je najbolji primer za to grad Bor koji ima enormno povećanje broja onkoloških pacijenata od kada Kinezi vrše iskopavanje zlata. Ali, kako reče naš najveći od najvećih, napravili smo dobar aranžman – Kinezi pod najboljim uslovima prodaju naše zlato koje su iskopali za bednu rudnu rentu. Pametnom dosta.
A tek kada bi se krenulo sa opisivanjem mentalnog stanja naroda, tu bi došli do poražavajućih cifara. Postupci vlasti i dopuštanje užasnog trovanja putem televizija sa nacionalnom frekvencijom vode samo u jednom smeru, totalno rasturenog naroda kome je svest ubijena i sa kojim se može lako manipulisati. U suštini, sve što je nabrojano vodi samo ka jednom cilju – opstanku određene grupe ljudi na vlasti i njihovom enormnom bogaćenju. Dosta njih će reći, ali i oni žive ovde u ovim uslovima, ali oni imaju privilegije koje običan narod nema – njihova deca se školuju ili su otišla da žive u normalne zemlje, začudo svi u zemlje Zapadne Evrope ili u SAD, a niko u Rusiju i Kinu, gde je „praviˮ put kako nam ova vlast objašnjava. Druga stvar je da je njima lečenje lako dostupno u mnoštvu privatnih klinika koje služe za zadovoljenje njihovih potreba.
A šta je ostalo običnom narodu? Ostalo je da se leče po državnim bolnicama i zdravstvenim institucijama, a klinički centri, opšte bolnice, domovi zdravlja i ambulante više liče na ambijente za snimanje horor filmova. Klinički centar u Kargujevcu doveden je u stanje da, kada bi neko normalnog čoveka pitao kako najgore može nešto da se uradi, taj ne bi mogao da smisli ono što ljudi iz vlasti smisle da je najbolje. Sam ulaz i dvorište liči na okolinu nekog šatora u selu, gde domaćin pravi veselje za određen broj ljudi, a dođe mu mnogo više, pa su kola parkirana po svim livadama oko šatora. Ne postoji ni jedan klinički centar na svetu gde se u njega ulazi iz malecne ulice, a onda kolima prolazi kroz ceo Klinički centar da bi se stiglo do parkinga. Naravno ako se ima sreće da se provuče kroz lavirint od parkiranih kola koja su uništila sve zelene površine u okviru Kliničkog centra.
Onda kreće drugi šok kada se uđe u Klinički centar. Od kada je sagrađen samo se kreči i menja nešto što je crklo, a negde čak ni to. Hodnici prepuni pacijenata koji molećivim pogledom gledaju u svaki mantil koji prođe kroz hodnik u nadi da će nekoga prepoznati i da će mu pomoći u muci koja ga je zadesila. Ono što su građani debelo kroz ceo svoj radni vek odvajali za zdravstvenu zaštitu ispada da je bilo uzaludno. Aparati i radni alati zastareli, materijala nedovoljno, liste čekanja ogromne…
Jedina svetla tačka su zaposleni u Kliničkom centru, a i oni su na ivici „pucanjaˮ jer broj pacijenta koje pregledaju ili pružaju bilo koji vid usluge treba da rade najmanje dva, a nekada i tri lekara. Sistem je takođe na ivici pucanja. U prilog ovome navešćemo statistiku da je u prvih 15 dana ove godine kragujevački Dom zdravlja posetilo 21.713 pacijenata, obavljeno je 39.683 pregleda i pruženo 89.525 usluga, što čini gotovo 13 odsto celokupne populacije grada. Za nepoverovati šta je sve osoblje tih domova „izguraloˮ, a verovatno da je statistika Kliničkog centra još drastičnija, ali se ona ne objavljuje.
Naravno, gde ima žita ima i kukolja, a ovde možemo reći da je jedini kukolj menadžment Kliničkog centra kome je prvenstvena briga opstanak na funkcijama koji obezbeđuju dodvoravanjem vlasti. Svako ko pokaže imalo kritike biva diskreditovan. Za načelnike se postavljaju podobni, poslušni, a ne najbolji stručnjaci ili najbolji organizatori na klinikama. A to dovodi do poremaćaja ljudskih odnosa na klinikama jer se svuda zna ko je ko. Ali, nije bitno ko je direktor Kliničkog centra i kako on rukovodi njim, bitniji je taj jedan glas iz drugog reda Skupštine Srbije za usvajanje „Mrdićevih zakonaˮ kojima se stavlja tužilaštvo i sudstvo pod kontrolu države. Što bi rekli „duplo golo” – em uništavaš zdravstveni, a sad i pravosudni sistem. Godinama slušasmo razna obećanja (bajke) o rekonstrukciji Kliničkog centra, ali to za vlast nije problem jer njihova filozofija je „obećaj, šta te koštaˮ.
Jasno da je da se sa ovakvom vlašću i njenim kadrovima dalje ne može, jer kod njih je sve bitnije osim znanja i to se obija svima o glavu. Ona njihova priča u fazonu „držte lopovaˮ, koja sada glasi „dolazi vreme odgovornosti” možda je i jedino što kažu a ne slažu, jer zaista vrlo brzo će doći vreme odgovornosti, a sve se zna..
