Bilo je vreme kad su Lepeničku dolinu bili ispunili sami Kraguji, te su tako potonjoj prestonici Nove Srpske Kneževine ime stvorili; došlo je, zatim, vreme kad je jedna reč iz toga malenoga Kragujevca, ne samo potresala svu Kneževinu Srbiju, nego je u brigu metala i veliko Otomansko Carstvo. Danas je to mesto mirno, tiho radilište zanata i trgovine. I ono je čisto, uredno, lepo, i za smerno življenje veoma ugodno.
Ovim rečima je opisan Kragujevac po poseti čuvenog filologa i slaviste profesora Vatroslava Jagića. Polovinom zadnje decenije 19. veka u posetu Srbiji došao je profesor univerziteta iz Beča. U Beogradu ga je dočekalo nekoliko generacija, njegovih učenika. Kroz prestonicu i okolinu proveo ga je sam Stojan Novaković tadašnji presednik vlade, a društvo su im pravili Miša Petković, ministar građevine, Ljubomir Kovačević, ministar prosvete i Milan Đ. Milićević, akademik, etnograf i književnik. Milićević će zajedno sa Ljubom Stanojevićem, takođe akademikom, filologom i istoričarem, biti pratilac profesora Jagića po Srbiji. Stanojević će se, pored naučnog rada, baviti i politikom. U istoriji će biti upamćen kao osnivač Republikanske stranke u Kraljevini SHS.
Gosti u obilasku grada
Vozom su napustili Beograd i, pošto su posetili Manasiju, iz Lapova su krenuli ka Kragujevcu. U Kragujevac voz stiže oko četiri sata posle podne. Naše putnike na stanici dočekaše direktor i profesori gimnazije i povedoše ih u gostionicu „Takovoˮ, gde su znameniti gosti i prenoćili. Sledeći opis prenosimo iz tadašnjih novina:
Gostionica Takovo velika je zgrada, i jamačno je stala mnogo novaca gazdu svoga. Ona ima nameštaja i stvari bez kojih bi rat mogla biti, a nema onoga što je i svakoj slamarici prva potreba: nema čistoće! Smestivši u sobe svoju malenu partu, putnici odmah, sa g. Direktorom i profesorima, pođoše da razgledaju Kragujevac. Najpre su razgledali zgradu stare Gimnazije, staru Crkvu, i zgradu za Skupštinu. Uza staru crkvu podignuta je nekakva nova zvonara, čudnovatoga oblika i rasporeda, po svoj prilici skuplja od same crkve. Pod strehom stare crkve, čelo oltara, vide se nekolike kamene ploče sa zapisima: „Ovde počivaju kosti toga i toga. Ko bi taj zapis bukvalno primio, morao bi pokojničke kosti tražiti negde na tavanu, ili u samom krovu. Ali tu ne bi našao baš ništa. Jer su te ploče dignute sa zemlje, sa pokojničkih grobova, i uzidane su tu u zidove crkvi.
Čovek se mora čuditi ovim našim zemljacima: oni kao da ništa ne mogu sagraditi dokle, u isto vreme, što tod ne razgrade. Naume li da grade crkvu, znajte da će gde bilo, makar na po dana hoda, naći kakvu bilo starinu: gradinu, manastirinu, ili crkvinu česmu, ili grobnicu, pa će to srušiti: da podignu novu građevinu. Po takom redu izlazi: da se mora ubiti majka da bi se odhranila ćerka! Ovako rađenje zatrlo je mnoge stare spomenike u nas!
Naši putnici nisu mogli razgledati Topolivnicu zato što je bila zatvorena zbog subotnoga dana. Zato su razgledali Konak Kneza Miloša: Konak tatarski, ili gostinski, Konak Kneza Milana Obrenovića II. Odande su prešli te razgledali novu lepu zgradu kragujevačke Gimnazije, koju je ozidao Okrug Kragujevački, pa, posle, novu zgradu za Višu žensku Školu, zadužbinu pok. oficira Milovana Gušića, koji je tim dobročinetvom ovekovečio ime svoje.
I radoznalost putnika, i ljubazna uslužnost dvojice direktora i profesora kragujevačke gimnazije, zadržale bi ih duže u varoši, ali udari prilično studena kiša, te su se svi morali skloniti pod krov.
Večerajući u gostionici Takovu, putnici su slušali neke kulturne mučenice, koje idu po svetu te, rapavim glasom svojim i raštimovanim ćemanima, šire umetnost pa zarađuju sebi hleba i što još uz hleb treba. Čemerni taj život mora da je posledica suvišne kulture! Na pitanje: odakle su, te vesele pevačice odgovoriše, da su rodom iz zemlje koja je možda najbolje obrađena i najgušće naseljena u Jevropi. Srbima je, jamačno, posle takoga odgovora, bilo mnogo lakše trpeti trnjake i guste međe duž svojih njiva i livada, znajući da će još za duže vreme u Srbiji biti dosta zemlje za vrednu decu njezinu, te da se ne moraju ovako gurbetski potucati po svetu…
Sedam pekmezara u Gruži
Kiša, koja je orosila putnike u Kragujevcu bila je, za kratko vreme, zaljuljala svu njihovu nameru. Ali, drugi dan osvanu nebo vedro kao staklo, a sunce sijaše onako kako ono ume sijati u septembru, samo što studeni povetarac s Rudnika razlađivaše vazduh više nego i što treba. Ali, to ne samo da nije putnike vratilo se puta, nego ih je još sokolilo. Putnici su još sinoć pogodili fijaker, na dan po 12 dinara i u pet sata tačno sedoše u kola i ostaviše Kragujevac.
Direktor gimnazije i nekoliko profesora imaše ljubav ispratiti putnike čak do sela Guberevaca u Donjoj Gruži, gde su svi zajedno i ručali. Izlazeći iz Kragujevca putnici u kolima primiše 72 broj lista Potpore, koji je to jutro štampan onde u mestu, i koji jednim lepim člankom srdačno pozdravlja Jagićev dolazak u srce Šumadije. Pročitavši onako u kolima članak, g. Jagić reče: Ovo ću sačuvati za sećanje kako smo sretani na putu po Srbiji.
Put od Kragujevca ka Kraljevu najpre ide lepom i rodnom dolinom Lepenice na selo Dragobraću, gde putnici videše, prvu u tom pravcu, pekmezaru, na koju se dovoze mnoge šljive, te se od njih kuva pekmez, koji se posle izvozi u inostranstvo. Stigavšii kod Vučkovice na kosu koja deli vode Lepenici i Gruži, putnici u čas sagledaše divnu panoramu koju daje lepa dolina Gornje Gruže, i stari grad Borač, na desnoj ivici doline, već pod samom planinom. Od Vučkovice, oborivši levom stranom reke ka Moravi, putnici stigoše u selo Guberevac na ručak. I tu nađoše drugu veliku pekmezaru koja, kao i ona prva, daje posla i lepe zarade velikom broju ljudi i žena.
Po ručku u lokalnoj mehani, putnici iziđoše na pekmezaru te se, razgovarajući sa ljudima meštanima, dobivši saznanje o količini šljiva koje se na pekmezaru dovoze, o njihovoj ceni, i podvozu. Tom prilikom doznaše da u Gruži ima takih sedam pekmezara. Vredni g. Lj. Stojanović odmah uze na pero svu tu radnju, i nađe ovaj rezultat: U Gruži je 7 pekmezara. Svaka pekmezara troši 8.300.000 kila šljiva, za koje se seljacima plaća po 5 dinara 100 kila, što čini 15.000 dinara. Sve skupa njih 7 plaćaju, dakle, 105.000 dinara. Proizvođači pekmeza još kupuju drva, plaćaju nadnice radnicima, plaćaju za podvoz, i dr.
Sračunavši sve to. g. Lj. Stojanović odmah dođe na misao: da se izvoz toga proizvoda, koji toliko novaca ostavlja u našega naroda, oslobodi od taksa na železnici, da se, dakle, vozi besplatno.
Još seljaci pričaše putnicima da zakupci, duž železničke linije, sirove šljive beru i voze u Berlin. Zakupac, kažu, zakupi rod celoga jednoga voćnjaka, pa onda skupi berače, i svakom da merdevine i rukavice te rukom bere svaku šljivu sa peteljkom, čuvajući da ne otre s nje onu plavu njezinu mahovinicu. Kad tako nabere 100 kila, dobije za branje 3 dinara!
Oprostivši se se direktorom i profesorima, koji se odatle vraćaju u Kragujevac, putnici produžiše put niz Gružansku dolinu, koja se sužava sve više što je bliže Moravi. Na svem putu niz Gružu, putnici su stizali i sretali seljake s volovima i kolima, i g. Jagić je, gotovo svakad, bio prijatno dirnut krupnoćom i tovljenošću stoke gružanske.
Odatle Moravom i Ibrom produžiše za Kraljevo i Žiču. Želja putnika da posete i Studenicu nije uslišena zbog rđavog jesenjeg vremena. Odatle krenuše ka Kruševcu i Nišu, a potom su produžili za Sofiju. Odatle su se vratili za Beograd iz koga se Jagić ubrzo uputio kući u Beč.
Svoje zabeleške sa putovanja kao i celu svoju biblioteku poklonio je Beogradskom univerzitetu 1922. godine. Mlada Kraljevina SHS je platila prevoz iz Beča u Beograd ove dragocene biblioteke spakovane čak u 40 velikih sanduka. O ovom putovanju po Srbiji pisala su i njegova dva pratioca Ljuba Stojanović i Milan Đ. Milićević.
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar