Novinar Milojko Čolović pišući za „Pravdu” opisao je Stragare i put do manastira Voljavča. Zatim je proučio predanja o nastanku manastira i izneo narodnu priču toga kraja o tome da je vlastelin Srebrenice, srednjovekovnog grada koji se nalazio u ataru današnjih Stragara, tražio mesto za svoju zadužbinu.
Pretražujući uzduž i popreko okolne krajeve zaustavio se na mestu gde se sad nalazi manastir da prenoći. Ujutru kad je jutarnje sunce objasalo mesto bogato gustom šumom, bilo mu je jasno da je našao mesto za svoju zadužbinu. Ime vlastelina je bilo Mihailo Končinović. Bio je vojvoda despota Stefana Lazarevića.
Prvi pouzdan izvor o ovom manastiru potiče iz 1539. godine, kada je spahija Mehmed izdao trgovcu Živku Končinoviću iz Srebrenice tapiju na zemlju manastira Voljavča. U to vreme iguman je bio Teodosije Končinović. Crkva je mala, zidana u vizantijskom stilu i posvećena je Svetom Aranđelu. Nema nijedne freske, a verovatno da ih nije ni imala. Kao njen sastavni deo na crkvi je 1838. godine dozidana zvonara, kao zadužbina Janićija Đurića iz Stragara, Karađorđevog sekretara. Na zidu zvonare stoji natpis nad vratima:
Sijo zvonaru vozdvižja člen Srbskog knjažestva
polkovnik i ruska ordena kavaler Janićije Đurnć
Stragarac vovremja vladjeja knjaaa Miloša Obrenovnća
za spomen sebe n svojima 1838 goda.
Puče top, oženi se pop
Pored manastira podignuta su i dva konaka, dovoljno prostrana i dobro očuvana. Istočno od crkve je stariji konak u kome je 1804. bio smešten „Praviteljstvujući sovjet“, pa se i danas ovaj konak zove Sovjetski konak. U ovom konaku odigrali su se mnogi važni politički i diplomatski događaji, na kojima su postavljane linije kojima se kretao naš politički i državni život.
Pred zoru nacionalnog buđenja u Sovjetskom konaku skupljale su se narodne vođe radi zbora i dogovora – kako da se ustanak što bolje pripremi.
Drugi konak se nalazi sa južne strane i podigao ga je jeromonah Aleksije Mihailović 1776. godine. Obnovljen je 1865, za starešinstva igumana Josifa Čumićanina, što se vidi iz napisa na zidu konaka:
Ovo zdanije podiže Josif nastojatelj trudom i platom
s pomoću parohije i proči hristijana pri vladeniji
Srbskog kneza Mihaila Obrenovića cenom 408 (dukata)
cesarski u 1865 godini manastiru Voljavči za spomen.
Među ostalim starešinama masnatira pominjemo i ime arhimandrita Gavrila Đokića iz Ramaće, koji je jedan od junaka Rankovićevog romana „Porušeni ideali“. Arhimandrit Gavrilo bio je više godina nastojatelj manastira, pa je u manastiru i svoj život izgubio na tragičan način – za vreme austro-ugarske okupacije ubio ga je jedan neprijateljski vojnik kome on nije hteo dati rakije. Sahranjen je u manastirskom dvorištu, pred južnim vratima crkvenim i na zidu crkve je utisnuta mramorna ploča sa njegovim likom i natpisom. U blizini groba arhimandrita Gavrila sahranjena je glava Tanaska Rajića, proslavljenog junaka iz doba ustanaka.
Okolina Voljavče je, osim svoje savršene lepote, i istorijski znamenita. Ostaci od starina mnogobrojni su po ovim planinskim klisurama i za njih su vezana mnoga narodna predanja. Iznad samog manastira, sa severne strane, diže se planinsko brdo zvano Garevica. Priča se da je na tome brdu Karađorđe nameravao namestiti top, koji bi narodu objavljivao kad Sovjet donese kakvo važno rešenje. Otuda je, kažu, i ostala ona naša narodna: „Puče top, oženi se pop”. Malo dalje od manastira, na mestu zvanom Široko polje, nalaze se zidine neke stare crkve. Od nje, misli se, postala je Voljavča. To mesto seljaci i danas zovu „crkvina”.
Na istoj strani, pod brdom, leži selo LJubičevac. Granica između ovog sela i manastirskog imanja je planinska rečica Kločnica, na čijoj desnoj strani leže ruševine Bušničke iili Bušičanske kule. Predanje veli da je tu kulu sazidala prokleta Jerina, terajući na kuluk bremenite žene i steone krave da vuku kamen. Do kule je nekad bilo veliko jezero, po kome se vozila silna despotica na svome raskošnom čamcu.
Na istočnoj, pak, strani od manastira, udaljena oko dvesta metara, na desnoj obali Voljavčkog potoka, izvire lekovita voda od naroda prozvana Savina voda. Na tome je mestu podignuta skromna česmica koja je posvećena Svetom Savi i njegovom ikonom je ukrašena. Zaslugom kaluđera Savina voda je proglašena za svetinju, a kod lokalnog stanovništva postoji verovanje da leči od mnogih bolesti, naročito od glavobolje. Treba se samo umiti nekoliko puta i svaki put baciti poneki novčić u izvor.
Snalažljivost Ciganina Ibrahima
Kragujevački novinar R. Janković, pišući za Borbu 1954. godine, beleži priču o krađi Karađorđevog saplaka i kako je on stigao u manastir Voljavča tačno 150 godina pre nego što je članak izašao.
Prelistavajući stari arhivski materijal u Kragujevcu, čovek može naići na veoma zanimljive podatke. Jedan takav dokumenat prispeo je Državnoj arhivi u Kragujevcu iz manastira Voljavče kod Stragara. Mada je u manastiru u prvo vreme zasedao Praviteljstvujušči sovjet, nije pronađen ni jedan dokumenat koji bi govorio o radu tog tela. Ali se zato naišlo na neke zanimljivosti. Jedna takva zanimljivost vezana je za krađu Karađorđevog saplaka (srebrna čaša u vidu pehara).
Karađorđe je bio na svadbi kod svoga sinovca u selu Vlakči, nedaleko od Topole. Neki Ibrahim, turski Ciganin, iskoristio je povoljan momenat i ukrao Karađorđev saplak. Kada je to primetio, Karađorđe je onako brz i plahovit naredio da se lopov po svaku cenu uhvati i obesi. Ibrahim se, poznajući Karađorđa, preplašio.
Ukraden predmet nije smeo da zadrži kod sebe, a još manje je imao smelosti da ga vrati natrag sopstveniku. Na kraju je rešio da nekome poveri svoj strah. Prepešačio je oko petnaestak kilometara do manastira Voljavča u podnožju planine Rudnik.
Starešini manastira Hadži Maksimu poverio je sve do tančina. Ibrahim je predložio da preda saplak manastiru, sa tim da ga Hadži Maksim ne prokaže Karađorđu. Starešina manastira pristao je na ovu pogodbu, ali je zato morao da izmisli priču kojom bi se Ibrahim – spasao vešanja. Hadži Maksim je javio Karađorđu da je saplak pronađen kod nekog turskog Ciganina. U daljem obaveštenju je sledilo da je kradljivac umro čim je predao ukradeni saplak manastiru. Da bi održao pogodbu promućurni kaluđer je izmislio smrt Ibrahimovu i na taj način mu spasao život. Za uzvrat zatražio je da se Ciganin pokrsti u pravoslavnu veru. Ovaj je to drage volje uradio samo da ostane živ.
Karađorđe je bio zadovoljan izveštajem, pa je naredio da se saplak pokloni manastiru Voljavča.
Za manastir Voljavča vezano je ime srpskog vojvode Stevana Knićanina. Imanje manastira Voljavča se graničilo sa selom Ramaća. Ramaćanci su zauzeli deo manastirske zemlje, pa su zbog toga došli u sukob sa manastirom. Manastirski starešina je poveo spor. Predsednik komisije koja je bila određena da ograniči manastirsko imanje bio je Stevan Knićanin. Spor je bio rešen u korist Ramaćanaca, pa se tako Knićanin ljuto zamerio kaluđerima. Njima se nije ni svidela ni pojava vojvode.
Kaluđeri ga opisaše kako je na spor stigao ogrnut u neku suru kurjačku kabanicu, tešku i ogromnu kao brdo. Dok je razgovarao sa stranama u sporu samo je streljao i sekao zakrvavljenim pogledom. Spuštenih brkova ućutkivao je i kaluđare i seljake. Za igumana i bratstvo beše težak i grdan siledžija. Stari iguman manastira je sa devet kaluđera devet dana bez prestanka kleo Knićanina, te se on teško razbole, telo mu se ukoči, uhvati ga drhtavica i telo mu se oduze. Narod se iz cele okoline skupio kod manastira da moli kaluđera da oprosti Knićaninu. Jedva su ga umolili i Knićanin ozdravi.
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar
