Neposredno po zaključenju prošlog broja ovih novina, u večernjim satima 31. marta, posle kraće i teške bolesti preminuo je Borivoje Bora Radić (1935 – 2025), osnivač Demokratske stranke, prve opozicione partije u postitoističkom razdoblju Srbije, njen dugogodišnji kragujevački lider, nosilac javnih funkcija i važnih gradskih poslova na razmeđu stoleća, a iznad svega, zatočnik i politički uzor građanskog nasleđa varoši, te sugrađanin koji je pouzdano donosio dragocena zrna soli, bolno nedostajuće i retke u kaši populizma i manipulacije naših dana.
Pijetet prema dragoj i važnoj ličnosti obavezuje ovaj tekst, te ćemo se na njoj i zadržati. To, međutim, neće odvesti našu tematsku nit na stranputicu, niti u neki nepovezani rukavac rasprave. Reč je svakako o bitnom, o iščezavanju i zapodevanju dijaloga, te pobuđivanju dobronamerne volje za razumevanjem u podvojenom društvu, a teško je naći podesniji okvir za tumačenje ličnosti, dela i ostavštine g. Bore Radića.
U prostoru bitnog, sve se stiče i jedno je. Kako je pisao još Parmenid iz Eleje, svejedno mi je odakle ću početi, vratiću se na isto.
Vitez trezvenosti
Prva prepoznatljiva i vazda odlikovna karakterista ličnosti g. Bore Radića u javnom delovanju bila je njegova trezvenost. Ona ga je upadljivo izdvajala u političkom životu.
U bolje izgrađenim, razvijenijim demokratijama, u društvima sa višim stepenom političke kulture, to je nešto što se od vodećih političara ponajpre i očekuje. Ta trezvenost se obično vezuje za dobro vaspitanje, ličnu odgovornost, za odnegovano osećanje mere, komunikativnog takta i obligatnu razumnost. U nekim drugim evropskim kulturama, zaista, to i jeste stvar komonsensa (common sense).
Kod nas, međutim, kao i u svakodnevnom životu, ljudi se u politici neretko prepuštaju strastima. Čak se politika shvata kao strast sama. Naš čovek i u javnom prostoru često liči na gorljivog navijača, sklonog olakom preziru oponenata, ličnim uvredama, padanju u vatru, preganjanju oko bezveznih sitnica, zaslepljenog u ideološkom nadgornjavanju. To infantilno, nezrelo, svakako nedolično držanje, od mnogih se čak odobrava, podržava se kao stvar čestitosti i principa, kao demonstracija lične predanosti, uverenosti i odsustva sebičnog interesa. Jer suzdržanost i emotivna uravnoteženost je sumnjiva. Budući prividno hladna, interpretira se i kao proračunata, podozreva se da je znak čisto lukrativnog pristupa politici. Zato je kod nas izgrađen i jedan poseban, pretvorni mediteranski tip populiste. Čoveka koji lihvarski bezdušno u politici isteruje isključivo ćar, neretko u gotovom, ali zato mlatara i vatrira, eruptivno, incidentno emotivan, dakako, za potrebe teatra prostote, te kompenzacije nedostajućeg ideala i moralnog integriteta.
Otkuda, dakle, Bori Radiću, čoveku koji je, kao kakav kompliment kulturi i nasleđu, skroz naskroz bio naš, otkud mu ta osobena, dragocena i retka trezvenost? Trezvenost koja nema premca ni prejemnika u domaćoj politici. Lično mislim da ona dolazi iz jednog diskretnog, Borinog tihog i nenametljivog pravoslavnog intimizma, iz duboko unutrašnjeg preživljavanja, duhovnog života začetog u najranijem detinjstvu.
Njegov otac je bio pravoslavni sveštenik, koji je u toku Drugog svetskog rata povučen iz građanstva odlukom gerilskih nacionalnih vlasti, službeno proglašen „ilegalnim licem” i dodeljen komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini kao štapski sveštenik. Pao je u danima hvatanja pukovnika Dragoljuba Mihailovića, među prvim žrtvama ideološke odmazde komunista nad pravoslavnim sveštenstvom.
Priča o Borinom formiranju, posleratnom odrastanju, školovanju, intelektualnom stasavanju, uveliko je priča o potrebi i potrazi za izgubljenim ocem. Ta priča se završila tek pre desetak godina, kada se zajedno sa ličnim prijateljem i parnjakom iz poslaničkih klupa, nekadašnjim potpredsednikom Demokratske stranke, Slobodanom Gavrilovićem, daje u završnu potragu po vrletima Istočne Bosne. Uz pomoć pisca Abdulaha Sidrana, lokalnih zvaničnika iz pobratimske Foče, te znanih vodiča i neznanih dobrih ljudi, oni najzad pronalaze mesto njegovog postradanja i obezbeđuju adekvatno zbrinjavanje posmrtnih ostataka. To je objektivno i bio prenos moštiju, fizički dodir sa blagodatnom silom koja je sve te decenije tainstveno negovala i bdila.
U molitvenoj tradiciji pravoslavlja moderno rečena trezvenost izvorno se naziva umetnošću trezvoumlja. Reč je o aperceptivnoj pažnji nad sopstvenim unutrašnjim životom, o bdenju, straži nad svojim srcem. Ne tek rđava radnja ili gruba reč, nego ni neadekvatna emocija, niti zla pomisao ne sme da se emituje iz nas u socijalno okruženje. Drugima smo dužni jedino i samo najbolje od sebe. Praktično, Habermasova transcendentalna dobronamernost bila bi neprimenjivi konstrukt, puki profesorski moralistički apel, ako bi ostala bez ove drevne duhovne trezvenosti.
Upravo na njoj je Bora Radić, veoma praktično i sasvim konkretno, duže od dve decenije uspostavljao, podizao i negovao novost demokratskih političkih odnosa u javnom životu grada Kragujevca. Demokratija je za njega bila komunikativna praksa, pragmatičan način stvaranja saglasnosti i racionalnog formiranja volje u medijumu rasprave, kulture slušanja i validnog argumentisanja. Tačno po teorijskom modelu Jirgena Habermasa i njegovog srpskog učenika Zorana Đinđića.
Kompas Bore Radića
Kao etnolog i uposlenik ovdašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture, autor je brojnih stručnih radova, među kojima se posebno izdvaja dvojezična publikacija „Znamenitosti Šumadije”, koautorski rađena sa kolegom Predragom Pajkićem. Još značajni poduhvat je „Leksikon grada Kragujevca”, koji je g. Bora uredio, stojeći na čelu multidisciplinarnog tima saradnika u okviru odgovarajućeg projekta Službenog glasnika, iz vremena kada se sistemski nastojalo, i ipak uzaludno htelo, da ova ustanova preraste u zvaničnu kuću nacionalne leksikografije.
Ipak, u pamćenju sugrađana najznačajniji trag ostavilo je njegovo lidersko angažovanje u pobedničkoj političkoj koaliciji Zajedno iz 1996. godine. Sa gradonačelnikom Veroljubom Verkom Stevanovićem izgradiće tandem sposoban da uveliko nadiđe komunalni horizont poverenih poslova, tandem koji je izrastao u političku lozinku kragujevačke samouprave, njenog oslobođenja i samoodređenja.
Međutim, ono što je zadužbinsko nasleđe političkog rada Borivoja Radića, nasleđe koje imperativno obavezuje, a pritom se najteže usvaja i uči, jeste ono koje dolazi sa područja gde politika dodiruje životnu mudrost. Moj prijatelj i davnašnji saradnik iz vremena SPO-a, Mirko Čikiriz divio mu se tvrdeći da je jedini političar koga niko ne može da zbuni igrom, jer uvek „zna gde je žiška”. Istu tu misao, držim, izrazio je i negdašnji gradonačelnik Kragujevca dr Vlatko Rajković tvrdeći da je Bora „uvek imao kompas”. Taktički može da pogreši svako, ali strateški g. Bora Radić nije grešio nikad.
Upravo ona dobronamernost, unutrašnja izgrađenost i etičko zasnivanje politike osnova su i razlog ovoj izuzetnosti. Iz toga nam valja, opet i opet, te jednako i danas učiti. Put demokratije i njenih trajnih postignuća ne vodi preko slivanja u masu, u pokrete koji udružuju naše prikraćenosti i gomilaju lične frustracije. Na druge srećno nailazimo tek radeći na sebi, sopstvenoj pažnji i na punom ostvarenju sopstvene ličnosti. Drugi tada nisu naše sredstvo, nego postaju svrha i cilj. Upravo zbog ove trezvenosti, dok su mnogi govorili iz perspektive ličnih interesa, neki iz svojih ideoloških ograničenja, neki iz zabluda, g. Bora Radić nam je uvek dolazio i obraćao se iz stvarnog sveta.
Najzad, kompas u njegovim rukama, a to se nipošto ne sme prenebregnuti, uvek je strogo i precizno pokazivao na Zapad, na Evropu pre svega. U Kraljevini Jugoslaviji video je naš najveći politički projekat takvog usmerenja. Tvrdio je da su se njeni očuvani tragovi u Kragujevcu mogli sresti sve do sedamdesetih godina prošlog stoleća. Pre svega u građanskoj solidnosti zantskih preduzetnika i uređenosti njihovih malih krojačkih, frizerskih, svakako privatnih poslova. Danas pak, mnogi govore o kraju Zapada, baš kao o iščeznuću jugoslovenske pretenzije. O stanju političke, ekonomske i kognitivne imperije u odstupanju.
Sve da je i tako, opet, ima nekog višeg smisla i pune mere dovršenog kruga u koincidentnoj činjenici da sa Zapadom prividno odstupa i njegov autentični zastupnik u političkom životu i kulturi našeg grada, gospodin Bora Radić. Prividno, jer u prostoru bitnog sve je zauvek jedno i stiče se.
Piše: Saša Milenić
