Malo je onih koji se sećaju da je Kagujevac u 19. veku imao svoju pivaru, na ovu ideju je došao knez Miloš Obrenović koji je 1838. godine predložio graditelju mlinova Jovanu Vajnhapelu da od turske džamije napravi pivaru. Do tada se pilo bečko pivo. Inače, Jovan je pre toga u Beogradu, po dozvoli Knjaza, otvorio najpre malu radionicu za pravljenje piva koja se zvala Kneževa pivara, čiji vlasnik je bila kneginja Ljubica.
Tri decenije kasnije (1868) Sremac Nikola Mesarović, rodom iz Rume, koji je došao u ovdašnju varoš s namerom da otvori veći ugostiteljski objekat, svoj kapital preusmerava u fabriku piva, pošto je uvideo da od toga može lepo živeti. Kupio je deset hektara obradive zemlje sa desne strane Lepenice i počeo da uzgaja ječam, a iz Beča nabavlja postrojenja i opremu. U blizini trmbaskog vodovoda podiže zgradu i počinje proizvodnju 500 litara piva dnevno, što je u to vreme zadovoljavalo potrebe Kragujevčana. Ovo pivo je zbog kvalitetne vode bilo na dobrom glasu. Posao mu je vodio stručnjak za ovu oblast iz Češke i imao je još 17 radnika. Postrojenja pivare su činila dva kazana i jedna parna mašina jačine 18 konjskih snaga.
Mesarović ostaje vlasnik pivare sve do 1880. godine kada je daje u zakup Nemcu Avgustu Klaperu stučnjaku za pravljenje piva i Milovanu Veroviću, koji su unapredili kvalitet, ali nisu uspeli da povećaju kapacitet proizvodnje, kaže autor M. Popović u svom delu „Kragujevac i njegovo privredno područje”.
Tih godina izvori vode u Trmbasu počinju da slabe, a konkurencija iz Beograda i Jagodine primorava zakupca da 1890. godine raskine zakup, pa je zatvorena i ovdašnja fabrika. Opremu kupuje vlasnik Jagodinske pivare Mihailo Kosovljanin za 300.000 tadašnjih dinara i prenosi je u Jagodinu, dok fabrička zgrada postaje zastupništvo njegove pivare. Tu zgradu je 1927. godine iskoristio za fabriku leda i pravljenje soda-vode, kaže u svom delu „Istorija Kragujevca” istoričar Boriša Radovanović.
Fabrika pretvorena u skladište
Docnije, fabrička hala postaje opet veliko stovarište piva koje je pokrivalo čitavu teritoriju Šumadije. Tako je bilo sve dok je postojala Jagodinska pivara kada se i na ovdašnje stovarište zauvek stavlja katanac. Na prostoru gde je nekada radila kragujevačka pivara, krajem 19. veka otvoren je ugostiteljski objekat poznat kao vazdušna banja sa otvorenom baštom i sa prelepim pogledom na varoš. Tu su organizovane i igranke, a pevačka društva imala su svoje koncerte, svedoči Mića Ranković veliki kragujevački kolekcionar.
Po njegovoj priči, zakupac kafane bio je M. Miljković i ona se zvala „Stara pivara” ili drugačije Vazdušna banja. Nalazila se u Ulici Stojana Protića broj 61.
Posle rata na tom mestu bilo je igralište za decu iz naselja. Šezdesetih godina prošlog veka baš na tom mestu napravljeno je igralište za male sportove, sve do završetka hale „Jezero”.
Danas je objekat stare pivare, koji je pretrpeo u međuvremenu građevinske izmene, u jako lošem stanju. Da nije table sa natpisom stovaršte Jagodinske pivare, koja nije skinuta kada je pivara otišla u istoriju, ne bi bilo ni sećanja na nju.
Inače, pivo su doneli austrijanci nakon pobede nad turcima na ovim prostorima u 18. veku da bi polovinom 19. veka pivarstvo postalo unosan posao. Za kratko vreme počinju da niču pivare po Srbiji – još jedna Beogradu – mala pivara Bajloni, u Čačku, Jagodini, Aleksincu, Nišu, Šapcu, Valjevu i Zaječaru, a pivarstvo postaje značajna privredna grana.
Pivo, naime, predstavlja u pojedinim zemljama i deo nacionalne kulture, održavaju se tradicionalno i pivski festivali. Po tome su naročito poznate Nemačka i Irska. I u našoj zemlji se održavaju festivali tog tipa, uglavnom su vezani za gradove sa dugom tradicijom pivarstva, kao što su Zrenjanin i Beograd.
Vezano za proizvodnju piva javljaju se i zaljubljenici u pivo i sve što je vezano za ovaj ječmeni napitak kao kolekcionari koji sakupljaju sve što je u vezi piva, poput pivskih flaša i zatvarača, podmetača, a naročito pivske etikete koje skidaju sa boca i razvrstavaju po zemljama proizvođača piva. Taj hobi se ustalio kao labologija.
Jedan od njih je i Mića Ranković kolekcionar svega i svačega, koji nam je i ovog puta obezbedio i fotografije iz svoje kolekcije.
O PROIZVODNJI PIVA
Najvažnije – dobra voda i ječam
Za pivo se kaže da je treće najpopularnije piće u svetu, odmah posle vode i čaja. Njegovo veličanstvo ima praistorijske korene. Pripremljano je od materijala koji u sebi sadrže šećer – med, palmin sok, razno voće, ali i skrob od raznih vrsta žitarica koje se vrenjem pretvaraju u alkohol.
Pivo se prvi put pominje u Egiptu, odakle je preko Rimljana i Kelta prešlo na prostore današnje Evrope, a Evropljani i danas slove za najveće konzumente. U 11. veku pivarstvom su se najpre bavili kaluđeri po manastirima, odakle se polako proširilo na civilni sektor koji ga je pravio po tradicionalnoj recepturi.
Ubraja se u slabija alkoholna pića jer u sebi sadrži od tri do 13 procenata alkohola. Za dobro i kvalitetno pivo potrebna je zdrava i kvalitetna voda, ječam, hmelj i kvasac – zbog vrenja. Glavna sirovina je ječam, od koga se previranjem pravi slad. Ukoliko nema ječma – kao glavne sirovine za proizvodnju piva koriste se druge žitarice, koje u sebi sadrže određen procenat skroba.
Postupak pravljenja ovog alkoholnog pića započinje potapanjem ječma u vodu da proklija. Nakon toga se u posebnim sudovima kuva, a potom se dodaje kvasac da pospeši alkoholno vrenje. Po završetku procesa pivo se odvaja od ječma, a dobijena tečnost se odlaže u drvena burad, skladišti u mračne podrume da odleži nekoliko dana. Na kraju ide na flaširanje, pa na tržište. I to je čitava filozofija pravljenja ovog za mnoge „neodoljivog” pića gorkog ukusa, koji utoljava žeđ, osvežava i relaksira. Preporuka je da se konzumira u umerenim količinama, iako sadrži mali procenat alkohola u sebi.
