Po završetku Drugog srpskog ustanka rad Protine škole u Čumiću bio je obnovljen. Učitelj je bio isti onaj koji je podučavao decu i za vreme Prvog ustanka. Zvao se Aćim Bekić. Radom među svojim meštanima ubrzo je stekao glas dobrog nastavnika, pa su ljudi iz susednih sela počeli slati kod njega svoju decu na nastavu. Ubrzo Protina kuća je postala premala za sve đake i počela se tražiti nova zgrada za školu.
Do 1822. godine na opštinskom zemljištu u takozvanom voćnjaku Radojevića meštani Čumića zajednički grade zgradu za potrebe škole. To je bila druga školska zgrada u Čumiću. Sagrađena od slabog materijala, većinom od drveta popunjena slamom i blatom i pokrivena ćeramidom. Od svedočenja koja su ostala može se reći da je bila dvodelna sa dva ulaza i sa dva prozora te i nije bila unutra dobro osvetljenja. Ipak je bila prostrana i imala je sobu za odmor za đake putnike koji bi tu mogli noćiti u slučaju potrebe. A zimi je ta potreba bila preko potrebna. Evo svedočenja iz prve ruke jednog bivšeg đaka putnika koji je sastavio po sećanju članak za novine „Srpska nezavisnost” iz daleke 1882. godine.
Put đaka putnika
Iz škole u Čumiću po zimi krenuo je kući u Cerovac krajem 1846. godine:
„Učitelj nam reče da nas raspušta u oči otaca kućama pa da dođemo u školu posle maloga Božića. Naša je radost bila neopisana. Sva deca, čije su kuće bile blizu, odoše kućama, a mi,— čije su kuće bile daleko ostasmo da prenoćimo, pa sutradan na otce, da idemo svojim kućama. Meni je moj otac bio poručio da će doći uoči Božića i odneti me kući na konju; ali ko će moći dočekati od nedelje do četvrtka oca, kad svi moji drugari odoše kućama.Istina, mene su doveli u školu leti i ja sam vrlo dobro zapamtio put, pa mi se činilo, da ću moći otići kući sve trčećki. Celo veče razgovarali smo se kako ćemo sutra i mi da se raziđemo kućama, kako ćemo videti naše očeve i matere, sestre i braću, a ja sam još želio da vidim šta mi rade Šara i Pinat,moja dva pseteta,koje sam ja uprezao u kolica, vozio se i dovozio na njima iz njive purenjake i lurenice. Ja se dakle i rešim da idem kući na oce 19 Dekembra 1846 godine i tako prestupim zapovest moga oca.
Ne znam dali sam se bio dobro i naspavao. Ustali smo rano, bili na jutrenji i pa službi božijoj, čitao sam apostol kako me učitelj naučio. Da li sam čitao dobro ne znam, a znam, da su mi dve babe dale po jednu krušku, čisto im se dopalo moje čitanje. Jednu sam krušku pojeo ja, a drugu sam dao mome drugaru Kosti Lazareviću iz Lužnica kad pođosmo na put.“
Dalji tekst opisuje put Koste i autora teksta po snegu koji im je bio iznad kolena, a dalje je padao, kako su ušli u šumovitu Sobovicu kada su se rastali, Kosta za Lužnice a on za Cerovac, ali da ga je sneg omeo u brzini, a hladnoća usporila, da je morao da traži prenoćište u obližnjim kućama. Tu stižu peripetije negde ga ne primaju, negde od pasa ne sme da uđe i na kraju usred noći po zimi sede kraj puta i poče da plače. Dalje sam opisuje:
„Valjda je to tako trajalo više od deset minuta, kad najedanput doleti do mene glas iz mraka:
— „Ko to plače?“
— „Ja.“
— „Ko si ti?“
— „Ta ja sam“ (kažem ime i opet se zaplačem).
—„ Hodi ovamo da vidim šta ti je.“
— „Ja pođem, no ne mogu da idem, jer mi se noge ukočile, pa reknem: ne mogu da idem.„
Približi se meni čovek koga nikada ni video nisam. pa mi veli: Šta ćeš tu?“
— „Ja idem mojoj kući iz škole, pa sam zalutao, a ne umem da
pogodim put kući…“
— „A čiji si?“
— „Ja sam čikin ?“
— „Kako ti je ime čiki?“
— „Pa ime mu čika (nesam znao ime moga oca; svi smo ga zvali Čika).
Tada me taj čovek uze na ruke, donese do saonica, pa odveze do kuće koja je bila tuna odmah do puta. “
U kući je od domaćinove žene bio nahranjen, osušen, a sa njihovom decom je prenoćio. Ujutru je po doručku sa domaćinom u saonicama krenuo put Cerovca i usput sreo komšiju koji ga je dopratio kući. Tako je izgledao put đaka putnika toga vremena.
Tri najpoznatija đaka
Aćim Bekić je u školi u voćnjaku Radojevića učio decu do 1835. godine kada ga je knez penzinisao. U proseku je imao od deset do dvadeset đaka po godini. Škola u Čumiću je preko dvadeset godina bila jedina škola između Kragujevca i Topole. Sem iz Čumića imao je đake iz Lužnica, Kotraže, Pajazitova, Svetlića i Trnave.
Sledeće školske godine Čumić je već imao dovoljno dece za dva učitelja. Tako da je Protinog učenika i drugog uču najstarije narodne škole u Srbiji nasledilo dve kolege: Milosav Milanović iz Čumića i učenik škole i Obrad Arnautović iz Saranova.
Škola u voćnjaku Radovića je radila još skoro pola veka kada se preselila na mesto današnje škole, gde je podignuta treća školska zgrada koju će posle Velikog rudničkog zemljotresa naslediti četvrta sadašnja školska zgrada.
Tri najpoznatija đaka Protine škole bili su: Toma Vučić Perišić, Miloje Božić i Atanasije Vukićević i svima je bio učitelj Aćim Bekić. Za njega se zna da je u mladosti bio veoma blizak sa dva najznačajnija čoveka ovog kraja: Radojem Božićem iz Čumića i Milijom Vukićevićem iz Svetlića. Ovo su bili seoski knezovi, ali pre svega najznačajniji marveni trgovci ovog kraja. Imali su veliki ugled i poštovanje, ali po narodnom patrijarhalnom običaju njihova vlast je bila ograničena. Glavne odluke donosio je seoski zbor, a i veoma značajna je bila uloga kmetova u vlasti. Oni su obično bili iz moćnih zadruga kao što je i ovde bio slučaj.
Radoje i Miloje su organizovali izvoz krupne stoke, tovljene volove, ali najviše svinje, koje su na stotine hranili žirom u hrastovim šumama i kupovali u selima Lepenice i Jasenice, pa je gonili preko Save i Dunava, gde su je preuzimali zemunski trgovci. Kasnije su Radoje Božić sa svojim momcima i Milijin sin Nikola Vukićević sa svojom družinom dogonili dželepe, krda svinja do trgova u Šopronju, Požunu, Bratislavi, Beču.
Za vreme zadnjeg Austrijsko-turskog rata u narodu poznatijeg kao Kočina krajina veliki deo stanovnika Čumića i Svetlića su poveli preko Save u Srem. Tamo u Irigu upoznaće se sa Stevanom Popovićem, uglednim i učenim sveštenikom tog kraja. Poznastvo se produbilo u iskreno prijateljstvo koje je rezultovalo da po okončanju rata Stevan odluči da se sa svojom porodicom i izbeglim Šumadincima vrati na njihova spaljena ognjišta i da im tamo postane duhovni otac koji će im pomoći u obnovi. Izbegli Šumadinci će prvo njemu sagraditi kuću, koja će postati prva školska zgrada jedne narodne škole u Šumadiji. I danas postoji i u okviru je Protinog sela u okviru čumićke škole i predstavlja jednu od najstarijih sačuvanih školskih zgrada u Republici Srbiji.
U Irigu među izbeglim Srbima bio je i Aćim Bekić kao veoma mlad. Postoje dve priče o njegovom opismenjavanju. Jedna kaže da ga je u Sremu Prota Stevan primetio među izbeglim Srbima kao veoma razboritog dečaka i već u Irigu počeo da ga uči, a druga da ga je tamo upoznao i po povratku u Čumić postao mu je mentor i spremao ga za svoju zamenu. Postoje podaci da je 1799. godine Aćim znao da zameni Protu među đacima, ali 1800. godine đake je učio samo učitelj Bekić. Od te godine pa dok ga knez Miloš nije penzionisao 1835. godine on je bio učitelj Protine škole. Jedino decu nije podučavao u vremenu između dva srpska ustanka kada škola nije ni radila.
Toma Vučić je iz škole direktno 1804. godine otišao Karađorđu u Topolu i priključio se ustanku,a mlađi Miloje i Anastasije upisali su Jugovićevu Veliku školu u Beogradu.
Sva trojica su bili bliski Miloševi ljudi koji su se okrenuli protiv njega i postali ustavobranitelji. Miloje i Anastasije su kasnije bili najzaslužniji za izgradnju crkve u Čumiću. O svom učitelju Toma i Anastasije ostavili su i svoja sećanja da je bio povisok,orlovskog nosa, spojenih i gustih obrva, uvek izbrijan i da je uvek nosio plave košulje i teget kaput i plavi hromirani pojas oko običnih narodskih pantalona. Ova svedočenja je sačuvao jedan drugi učenik Protine škole i Anastasijev unuk i čuveni istoričar Milenko Vukićević koji je dodao kada je već bio u starosti da je bio poguren i oslanjao se na svoj javorov štap. Takav se sreo sa knezom Milošem u svojoj školi u voćnjaku Radojevića, u školskoj zgradu za koju je on bio najzaslužniji za izgradnju i koja je zamenila Protinu kuću u Čumiću, kada ga je knez prvo oslobodio plaćanja poreza, a kasnije posle 35 godina službe penzinisao.
Ostatak svog života proveo je u rodnom Čumiću. Godina njegove smrti nije nam poznata usled uništenja dokumenata za vreme Prvog svetskog rata. Knjige krštenih i umrlih Čumićana poslužile su okupatorskoj vojsci za potpalu kako bi se ugrijali u zimu 1915/16. godine, a bili su stacionirani u školskoj zgradi!
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar