U srcu Kragujevca, tamo gde se prepliću industrijsko nasleđe i moderna umetnička vizija – u Kneževom arsenalu, rodila se ideja koja obećava da postane novo utočište za sve one koji veruju u magiju pozorišta. Tara Vrućinić, studentkinja treće godine glume, pretvorila je ljubav prema sceni u opipljivu stvarnost – osnivanjem Arsenal teatra.
Dok se većina studenata glume fokusira isključivo na svoje uloge i ispite, Tara Vrućinić je odlučila da ode korak dalje. Kao studentkinja Akademije umetnosti u Beogradu, shvatila je da talenat bez „prostora za igruˮ ostaje samo neiskorišćeni potencijal. jeno poreklo iz Kragujevca odigralo je ključnu ulogu u odabiru lokacije. Odlučila je da stvori bazu koja će biti otvorena ne samo za njenu klasu, već i za kolege sa drugih akademija i iskusnije umetnike.
Njen pristup nije samo profesionalan, već i duboko emotivan. Sebe opisuje kao ambicioznu osobu koja je svesna da je put do zvanja umetnika dug i zahtevan, ali je spremna da na tom putu predano radi. Ova skromnost, pomešana sa preduzetničkim duhom, dovela je do formiranja teatra koji nosi ime po kompleksu Kneževog arsenala, mestu koje za nju i njene sugrađane ima poseban značaj.
– Ideja je nastala prvenstveno iz ljubavi prema pozorištu. Želela sam da napravim priliku i prostor za sve mlade, koliko one sa moje klase, toliko i za ljude sa drugih akademija. To treba da bude prostor gde će moći da igraju, a otvoren je i za sve starije kolege, navodi Tara.
Njih petnaestoro – četiri lika
Početak rada Arsenal teatra obeležen je hrabrim eksperimentom. Njena ispitna predstava sa druge godine studija, „Tramvaj zvani želja” Tenesi Vilijamsa, poslužila je kao vatreno krštenje. Međutim, ovo nije bila klasična postavka na kakvu je publika navikla. Čitava klasa sa Akademije profesora Ivana Jevtovića, njih petnaestoro, učestvovalo je u izvođenju četiri ključna lika kroz sistem stalnih alternacija na samoj sceni.
Ovakav koncept nije samo tehnički izazovan, već nosi i snažnu metaforu o zajedništvu i kolektivnoj energiji.
Predstava je naišla na ogroman odziv, što je potvrdilo da Kragujevac ima publiku žednu novih formi i angažovanih tema. Teme poput mentalnog zdravlja, nasilja nad ženama i egzistencijalnih pitanja mladih, odjeknule su u sali Kneževog arsenala, ostavljajući snažan utisak na sve prisutne.
– Predstava je malo drugačijeg koncepta nego inače. Postoje četiri ključna lika, a igra nas petnaestoro, tako što radimo alternacije na licu mesta. To je kao davanje štafete jedni drugima. Važno je da uđemo sa prethodnom „temperaturomˮ kolege i nastavimo proces na svoj način. Predstava nosi jake poruke o temama koje su danas i te kako važne, objašnjava ova mlada glumica.
Iza svakog velikog projekta stoji sistem podrške, a za Taru su to njeni roditelji. Iako se niko u porodici profesionalno ne bavi umetnošću, kreativna crta je jasno vidljiva u njihovim životima. Njena majka, iako se bavi dizajnom i butikom, poseduje talenat za imitaciju i prepoznavanje ljudskih sklonosti, što je Tara verovatno nasledila.
– Imala sam punu podršku roditelja. Tata je otvorio ovaj multimedijalni prostor, a kada sam prvi put videla scenu, podsetila me je na pozorišnu. Smatrala sam da je važno da se tu održava kulturni događaj makar jednom nedeljno. Sve je u našoj režiji i to je privatna inicijativa, ali je svakako i nešto što dajemo gradu. Ne gledam na to kao na nešto moje ili moje porodice, već kao na mesto svih nas.
Svaki trud se isplati
Život na relaciji Beograd–Kragujevac i usklađivanje zahtevnih studija sa organizacijom teatra zahtevaju vrhunsku disciplinu. Tara ističe da glumac u današnjem vremenu mora biti mnogo više od interpretatora na sceni. Posebnu pažnju Tara posvećuje najmlađima. Njena vizija uključuje redovan program za decu, jer veruje da se buduća pozorišna publika vaspitava upravo u najranijem uzrastu.
– Glumac mora poznavati produkciju, svetlo, ton i sve tehničke aspekte koji čine jednu predstavu. Kao pozorišni radnici, moramo da znamo pomalo o svačemu. Želja mi je da deca budu u pozorištu od malih nogu, da od detinjstva nauče da vole ovu umetnost.
Tarin put do glume nije bio posut ružama. Iako je od malena imitirala druge i dobijala komentare da će biti glumica, odluka je sazrela tek u srednjoj školi. Činjenica da je akademiju upisala tek iz četvrtog pokušaja nije je obeshrabrila.
– Danas to vidim kao neophodan proces sazrevanja koji me je doveo baš tamo gde je trebalo da budem – u klasu Ivana Jevtovića.
Ona veruje da je poziv za umetnost sličan duhovnom pozivu – on je jasan, privlači čoveka bez ikakve kalkulacije i od njega se ne može pobeći. Iz te vere crpi energiju za buduće planove, koji uključuju i inovativno izvođenje Šekspirovog „Hamleta” na način koji, prema njenim rečima, do sada nije viđen na ovim prostorima.
– Moja poruka mladima je da nikada ne odustaju, jer je sve moguće ako čovek veruje i posveti se dovoljno. Svaki trud je isplativ.
Arsenal teatar nastavlja svoj put premijerom predstave „Zagonetne varijacije” 29. decembra. Tara sanja o saradnji sa svojim uzorima, poput Vesne Trivalić, ali pre svega sanja o teatru koji će biti prepoznat kao mesto susreta svih generacija. Za nju uspeh nije u broju prodatih karata, već u stvaranju zajednice koja će pozorište osećati kao svoju kuću.
– Volela bih da ljudi kada čuju za Arsenal teatar, pomisle na zajednicu. Pozorište nije zgrada, to je mesto gde se susrećemo i gde postoji rutina dolaska iznova i iznova. Iako bih volela da imam i filmsko iskustvo, ja sam zbog pozorišta i krenula u sve ovo. Želim da pružim svom gradu što više mogu, priča Tara.
Arsenal teatar nije samo još jedna scena na kulturnoj mapi Srbije. To je dokaz da vizija jedne mlade osobe, potpomognuta radom i porodičnom podrškom, može da promeni kulturnu klimu čitavog grada. Kragujevac je dobio prostor gde se prošlost Kneževog arsenala susreće sa budućnošću srpskog glumišta. U vremenu kada se kultura često povlači pred komercijalom, Tara Vrućinić i njene kolege podsećaju nas da je pozorište živa stvar koja pulsira snagom zajednice.
Piše: Maja Đorđević
