Četrdesetosmogodišnju Zoricu Manojlović, o kojoj je bilo reči u ovim novinama u dva navrata, ali drugim povodom, sada predstavljamo kao autorku zbirke pesama „Dosije F”, izdavača „Koraci” i izložbe slika pod nazivom „Armagedon”.
Ona je jedna od retkih koja je uspela da spoji poeziju i likovno stvaralaštvo sa svojom terapijom u umetnički pravac koji naziva „Objektivni emocionalizam”. To je, kako kaže autorka, pristup u kojem emocija nije subjektivna slabost, već objektivna činjenica koja se može dešifrovati. Kroz svoj rad Zorica ne prikazuje umetnost, već prenosi, koristeći platna bez rama i boje koje deluju, a ne opisuju. NJeni radovi prizivaju na interakciju, a ne na tumačenje.
A šta čitaoci mogu očekivati od zbirke pesama „Dosije F”? Autorka tvrdi da je svaka pesma u knjizi poseban dosije, slučaj iz prakse, koji govori o unutrašnjim zakonima bića. Nema patetike. Pesme govore o izgonu bez reči, putovanju bez kraja i plovidbi kroz tišinu. Promocija je upriličena 3. septembra u prostorijama Narodne biblioteke „Vuk Karadžić”.
„Dosije F” od „F” dijagnoze
Autorka je od skoro preduzetnica sa dvadesetpetogodišnjim iskustvom u istraživanju terapijskih svojstava umetnosti. Bavi se slikanjem i pisanjem. U slikarstvu istražuje kako boja i oblik utiču na psihološke, fiziološke i fizičke aspekte čoveka. A pisanje primenjuje po metodi dr Darka Tadića – Terapija pisanjem. Za svoj literarno-slikarski opus kaže da je događaj koji menja perspektivu.
– Projekat je duboko simboličan, ne samo kao umetnička postavka, već kao manifest autentičnosti koja dolazi iz mesta nastanka. Naslov „Armagedon” ne označava kraj, već otkrovenje. Kroz pigment i poeziju predstavlja proces spoznaje i transformacije. Knjiga „Dosije F” je esencijalni deo projekta, gde „F” predstavlja kod funkcije, a bipolarni afektivni poremećaj se tumači kao „amplituda prisustva”, a ne poremećaj. Poezija je ovde terapija za aktivaciju, a pisanje se posmatra kao slikanje, svaka reč je pigment, objašnjava Zorica Manojlović, kojoj je ova zbirka prvenac, a izložbi je imala daleko veći broj u zemlji i van granica.
Sam naziv „Dosije F”odabrala je između ostalog i zbog svoje „F” dijagnoze, o kojoj javno govori kao malo ko. Ima bipolarni poremećaj, ali u ovom slučaju, kaže, to nije dijagnoza nego nešto što može da se iskoristi za jedno kreativno stvaranje i bukvalno inpuls da se živi sa tim na najbolji mogući način.
Valja uz to napomenuti da je Zorica Manojlović jedna od retkih osoba koja je uspela da svoju kategoriju invaliditeta preinači u svoju korist, da bude povoljnija po nju i da na taj način dobije šansu za rad i samostalno privređivanje, o čemu smo ranije pisali, a ne da bude izdržavano lice. Time je dalu nadu drugima da ne odustaju u svojoj borbi. Postala je pre tačno godinu dana preduzetnica, ima svoju firmu i sama sebi uplaćuje doprinose.
Na pitanje kako je uopšte došla na ideju da započne lečenje pisanjem, ona objašnjava da je još pre dve i po decenije počela da istražuje kako na naučnoj osnovi može sebi da pomogne. Tako je pre sedam godina postala prijatelj sa profesorom dramaturgije Darkom Tadićem, i po njegovom metodu počela je da piše, s obzirom da je u svojoj knjizi profesor pokazao da reči imaju isceliteljsku moć, što joj je pomoglo da transformiše bol u smisao.
Pisanje kao spas
Pisanje je bilo spas u jednom periodu njenog života koji je nazvala haotičnim.
– Svoje emocije stavljam na papir da bih mogla da ih sagledam. Emocije su jako bitne za poremećaj koji imam i kod svakog od nas. Lako ćemo razumeti kada i šta mislimo, ali kada i šta osećamo ne možemo odmah da razlučimo i bukvalno sve što radimo, radimo iz tog emotivnog u nama. Tako da moj bipolarni afektivni poremećaj je zapravo ta preterana senzibilnost i ja kroz pisanje počinjem da sagledavam koliko je reč bitna kada je izgovorimo ili prenesemo na papir. Bitno je pročitati ono što si napisao, kaže Zorica dodajući da dve godine posle poznanstva sa profesorom Tadićem, kada već ulazi u stabilnu kliničku reemisiju, svoj definitivni oporavak vidi u momentu kada počinje da razmišlja u stihovima. Počinje da ih zapisuje i posle mesec dana nastaje čitav niz pesama koje ubrzavaju njen oporavak.
– Što sam više pisala, sve više sam bila bliža sebi, zdravom delu svoje ličnosti. I to mi je pomoglo da danas budem ovde gde jesam. A pisanje i dalje praktikujem, ne prođe dan, a da bar ne zabeležim svoje emocije, što je izvanredna psihoterapija, kaže Zorica.
Mnogo pre nego što je počela da piše, još kao studentkinja Tehnološkog fakulteta latila se kičice i boja.
– Slike koje su izložene su crteži inspirisani šahom i feničanskim pismom o ženi kao šahovskoj figuri, bilo da je dama ili pion s krinolinom. Ona je, zapravo, ta figura koja se strpljivo probija kroz život i dama čija je energija neukrotiva. Žena stalno ide kroz život u te dve uloge, i sve se u životu odvija kao na šahovskoj tabli, što najbolje opisuje aforizam iz ove knjige koji glasi „ako primetite da vam život zaliči na domino efekat vreme je da zaigrate šah”, kaže autorka.
Ona slika stanja kroz koja je prolazila. Ilustrovala ih je kroz 20 polja kroz koja se krećemo u životu – negde rizikujemo, negde gubimo ili dobijamo. Svako može da proživi na svoj način.
Kada poredi zbirku pesama sa kolekcijom slikarskih radova, autorka objašnjava da doživljaj knjige dozvoljava da svako stvori svoju sliku, jer knjiga i reč su dobri da se krene u introspekciju sa samim sobom. Sa druge strane, „Armagedon” je samo njen jer prikazuje isključivo njena osećanja i unutrašnja stanja, pa se može zaključiti da su i zbirka pesama i slike autobiografskog karaktera.
Na kraju Zorica Manojlović napominje da nije uvek nužno da se bude pisac i umetnik. Treba imati dovoljno hrabrosti da se sagleda sopstvena ličnost, a cilj je – prigrliti umetnost kao alat za samoisceljenje.
Piše: Elizabeta Jovanović
