Ne dao Bog nikome sudbinu Slavoljuba Milanovića. Izgubio je sina jedinca Bogdana koji nije imao ni trideset navršenih godina, a bio je, bez preterivanja – genijalac. Već posle trećeg razreda gimnazije u Kragujevcu školovanje je nastavio u Americi, onda je završio tamošnje prestižne univerzitete i postao vrhunski programer i matematičar.
Nažalost, Bogdan se veoma mlad razboleo, pojavio mu se tumor na mozgu, ali on je i posle više hirurških intervencija i uz terapije uspeo da magistrira i doktorira. Njegovo znanje i umeće brzo su prepoznale ugledne američke firme, radio je za njih, i nije tajna, super zarađivao. Međutim, bolest je bila jača od njega, preminuo je na putu za Srbiju jer su i on i njegov otac želeli da počiva u rodnoj zemlji.
Ova kroki priča poznata je Kragujevčanima. Skrhani otac Slavoljub, koji je neprestano govorio da je gubitkom sina izgubio sve, prvo je počeo sinovljevu novčanu ušteđevinu da donira u razne humanitarne i plemenite svrhe, ali je to radio bez medijske pompe, hteo je da bude anonimni darodavac.
Međutim, onda se kod oca Slavoljuba javila ideja da poveliku sumu novca koja je ostala od Bogdanovog predanog i visoko pozicioniranog rada u Americi uloži u nešto što bi istovremeno bilo trajno sećanje na rano preminulog sina i – javno dobro za rodni grad. Njegova odluka bila je – sagradiće dečje odmaralište na Bešnjaji, na istom mestu gde je nekada bilo, pa je zapušteno i opustošeno, i gde je njegov Bogdan kao dete boravio. Ove novine o tome su pisale još pre četiri godine.
Kako kod nas i plemenite ideje nailaze na razne birokratske i administrativne prepreke, Slavoljubova namera morala je da bude „na čekanju”. Konačno, početkom 2023. godine on je sa gradskim čelnicima potpisao ugovor koji je obavezao obe strane: njega da sa 380 hiljada evra stavii zgradu „pod krov”, a da grad potom investira u završne radove i opremanje novog odmarališta. Trebalo je da radovi počnu u proleće 2023, odocnili su i počeli u oktobru, a jedini uslov Slavoljuba bio je da se dom zove po njegovom sinu Bogdanu Milanoviću.
Od kad je gradnja počela – izgledao je da sve ide glatko. Čak su na zvaničnom sajtu grada svakodnevno objavljivane vesti da se pravi dečje odmaralište na Bešnjaji, međutim, nedavno čujemo i loše vesti. Ne iz uprave grada, već od Slavoljuba. Utučen i razočaran on priča:
– Otišao sam da ih pitam (gradske funkcionere – prim. aut.) zašto su radovi na odmaralištu stali. Za grube građevinske radove predao sam ključ, a po ugovoru je rok za završetak doma decembar ove godine. Dok sam ja plaćao radove, nisu prekidani. Sad grad treba da nastavi, da finansira zanatske radove, opremanje, nameštaj i da uredi okolinu, aliodgovorili su mi da za to nemaju novca u budžetu.
Slavoljub još objašnjava:
– Ušao sam u ovaj projekat naivno, kao dete, čista srca i namere, što kaže naš narod – grlom u jagode. Dao sam sve što sam imao, kompletnu svoju ušteđevinu i ono što je moj sin tokom života zaradio. To je oko petsto hiljada evra, a minimum još toliko mora da doda grad da bi odmaralište bilo gotovo.
Ovo javno izrečeno jadanje očigledno je „bocnulo” gradske oce i podsetilo ih na obaveze koje su preuzeli ugovorom sa Slavoljubom, pa su, kao, počeli da traže pare za nastavak i dovršetak zgrade dečjeg odmarališta. Počeli su da kukumavče i kod državnih ministarstava, za lobiranje su pokrenuti i neki narodni poslanici iz Kragujevca, da bi prošle nedelje zamenik gradonačelnika Dejan Ružić rekao da će sve biti u redu.
Ukratko, ovaj gradski funkcioner (za koga važi epitet „da se odlično razume u pare”) najavio je da će deo novca biti obezbeđen rebalansom ovogodišnjeg budžeta, drugi deo ući će u budžet za 2025. i „svi radovi biće završeni do maja, juna naredne godine. Računa se i na državne pare. Ajde, sačekaćemo još tih godinu dana, a sve će svakako pratiti i Slavoljub Milanović, jer je on najnestrpljiviji u čekanju da se završi dečje odmaralište sa imenom njegovog pokojnog sina.
Ova priča ima jak emotivni naboj, ali ako se posmatra i iz drugih uglova uočavaju se još neke problematične strane za čiju potvrdu postoji sijaset sličnih primera. U prvi plan isturaju se dva neuralgična mesta: jedno je političko-etičko, a drugo sistemsko.
Konkretnje, i za početak u formi pitanja: kako se planiraju javne finansije na lokalnom nivou (i na prihodnoj i na rashodnoj strani) i kako se njima upravlja? Koliko one mogu da zadovolje potrebe lokalne zajednice, uključujući i razvojnu komponentu, i zašto neprestano mora da se gleda u Beograd i od centralne vlasti očekuje – ne samo da kane neki dinar, već i da se odredi gde će on biti plasiran?
Vratimo li se na priču o Bešnjaji, deluje neverovatno da su gradski čelnici prihvatili nameru jednog sugrađanina da uloži novac u nešto što je javno dobro, saglasili se da u toj investiciji zajedno učestvuju i sve to stave na papir u obliku ugovora koji obavezuje obe strane, a da u budžetu za ovu godinu ni dinar ne predvide za investiciju koju su garantovali svojim potpisom. Da li je to nemar, zaboravnost, rezon „lako ćemo” ili nešto četvrto-peto, ali očigledno je odraz političke neodgovornosti, a u moralnom smislu odsustvo empatije prema darodavcu koji je uložio novac u objekat koji za njega ima memorijalni značaj.
PIše: Miroslav Jovanović
1 коментар
Površan odnos prema odgovornim ugovorima, da ne kažem „šibicarski trik“. Šta da se radi, da nije u mogućnosti ne bi tako ni radio.