Svedoci smo represije koju je vlast primenjivala prema stanovništvu Srbije za odlazak na miting 12. aprila u Beogradu. Represija je bila jaka, naročito ispoljena prema licima koja su zaposlena u državnim i lokalnim upravama, njihovim preduzećima, kao i svim ostalima koji na bilo koji način zavise od države, da li kao primaoci socijalne pomoći ili imaju bilo kakva druga primanja vezana za državu.
Što bi rekli, to ide njima na obraz, ali šta ide onima koji su pristali na sve te ucene i otišli na jedan društveni, moralni i kulturni fijasko koji se toga dana desio u Beogradu? Kako shvatiti njihova opravdanja da su morali, da se plaše za svoju egzistenciju, da je bolje ne zamerati se, da je pametnije spustiti glavu nego li se usprotiviti vlasti, da je lakše izgubiti obraz nego…
Ne možemo i ne želimo da razumemo ovakva opravdanja. Ne možemo i ne želimo jer smo mi Kragujevčani, sugrađani i potomci naših streljanih u Šumaricama.
Sugrađani malih čistača cipela, koji su, nažalost, streljani toliko mladi da nisu imali svoga potomstva. Toliko mladi da je najmađi imao jedanaest i po, a najstariji 15 godina. Toliko mladi, a tolike moralne gromade, čije „predavanjeˮ o moralu nije mogla ni jedna Nemačka da izdrži, već je morala da ih pobije. Da ih pobije i da proba da zatre sve ono što je njihova smrt nosila, najveće ovozemaljsko predavanje koje se završilo u carstvu nebeskom.
Kada su im došli Nemci sa krvavim i od kreča prljavim čizmama da ih očiste, kod Krsta, oni su to odbili. Odbili su jer su znali da je ta krv, krv njihovih sugrađana, da je taj kreč posipan po njihovim beživotnim telima. Na tako nešto nije bila spremna ni ta „velikaˮ nacistička Nemačka. Nije bila spremna na jedno takvo moralno predavanje koje nigde i nikada dobila nije. Odveli su ih u Šumarice i ponovo zatražili od njih, postavljajući njihove drvene kutije i na njima stavljajući svoje krvave čizme, da ih očiste. Iako su znali šta ih čeka, nisu odustali od svoje odlučnosti, gledajući u njih sa suzama u očima. Na to su bolesni nacistički nemački vojnici doneli odluku da ih streljaju.
Ti mali anđeli su sada gore u carstvu nebeskom, sa najvišim počastima koje „zaslužišeˮ u ovozemaljskom svetu, a nama ostade „Kristalni cvetˮ da nas podseća na njih, da nas čini ponosnim što smo njihovi sugrađani i što su nam pokazali put, što su nam pokazali šta znači biti čovek.
Zato, kada sledeći put probate da izustite, ili samo da pomislite, da morate – otidite do njih gore i zatražite oprost jer samo oni imaju pravo da vam ga daju. Mi zbog njih, i bez njih, nikada to nećemo uraditi.
