Bata Herman je legenda Kragujevca, znamo ga kao vrsnog umetnika, pre svega muzičara, ali je on svoju pravu ličnost i intimu sačuvao i čuva je samo za svoju porodicu. Sebe na svoj 87. rođendan vidi kao rođenog individualistu i najvitalnijeg Kragujevčanina, mada je rođen u Kraljevu i živeo petnaest godina u Beogradu.
Dok je studirao spavao je po šupama. Kupao se u Savi, ali i na plaži Šest topola između dva lepenička mosta. Nema poroka, vegetarijanac je, vredan, ne voli persiranje, pamti sve događaje iz života i nema vremena za gubljenje. Sam sebi sprema hranu upražnjavajući autofagiju.
– Kragujevac je bio divan grad. Najlepši u Evropi. U njega se ulazilo iz dve šume, Šumarica i Iline vode. Jezero maltene u centru grada, nastalo od dva bunara, i ta voda mogla je da se pije. Vremenom grad se pretvorio u ruglo. U celom svetu u gradskom jezgru nema zidanja, samo održavanje. A ovde, kuća za stanovanje iz devetnaestog veka, do nje soliter, pa još jedna zgradurina, razočarano konstatuje starina, koji je u mladosti autostopom prokrstario evropskim velegradima i Jadranskom obalom svirajući po čuvenim hotelima i restoranima. Imao je dva pokojna prijatelja. Sada se druži samo sa kolegama i drugovima.
Svaštarenja u mladosti
Iz Kraljeva se njegova porodica preselila u Natalince. Teški uslovi života i zima 1942. godine narušile su mu zdravlje. Spavao je u sobi sa razbijenim staklima. Zapaljenje pluća tada nije bilo izlečivo. Spasla ga je komšijska mačka. Dok je bio u bunilu, legla mu na grudi i grejala. Došla je sama, čuvala ga sve dok nije ozdravio.
U Kragujevac se porodica preselila 1948. i stanuje u Ulici Braće Hadžića. Nastavnik fiskulture Gušićeve osnovne škole odveo ga je u Sokolanu. Prvi put vidi fiskulturnu salu, vratilo, konjić, strunjače i gimnastičara zvanog Ivce. Zaljubljuje se u gimnastiku. Ne sluša majku koja ga upozorava da miruje, jer je previše mršav, kost i koža, sa providnim ušima. Čudila se odakle mu energija.
Onda se upisao u Muzičku školu. Muziciranje zahteva nežne prste. Bata ostavlja gimnastičke sprave drugima. Okreće se drugim sportovima – stonom tenisu, biciklizmu, kasnije karateu. Danas prati gimnastiku na televiziji. Svoje tadašnje umeće kojim se ponosio danas smatra smešnim, kada ih uporedi sa modernim vežbačima bazičnog sporta, koji je u našem gradu zaboravljen.
Muzičku školu završava u Beogradu i upisuje Muzičku akademiju, prvo nastavnički odsek, ali želi virtuoznost i upisuje još i instrumentalni odsek, specijalizira klarinet. Svirao je klarinet pet do šest sati dnevno. Na završnom ispitu svira Veberov koncert u F molu. Odsvirao ga je fenomenalno. Hteo je da svira u nekom orkestru, ili filharmoniji, ali kada je završio školovanje odlučio je da se zaposli.
– Za sve vreme školovanja čašćavao sam sebe na kraju godine sa mesec dana bez obaveza. Stopirao sam na relaciji Beograd – Zagreb – Ljubljana – Postojna i nastavljao Jadranskom magistralom. Noćevam po plažama koje mi se sviđaju. Negde ostajem po nekoliko dana. Iz Crne Gore spuštam se do Ohridskog jezera i onda nazad u Beograd. Naravno, klarinet nisam mogao da nosim na autostop. Željan klarineta, uzmem ponovo da sviram. Strašno se razočaram. To nije ono što sam svirao pre. Moje uši su upamtile sve tananosti remek dela, ali prsti su odbili poslušnost. Uhvatim se za glavu. Shvatio sam da treba celog života da vežbam po pet-šest sati dnevno u nekom orkestru, pa uveče na koncert. Slika života mi je pred očima. Violinisti na koncertima sviraju sve vreme. Mi klarinetisti imamo po sto pedeset pauza. Dunemo, pa čekaj… Nije to za mene, prelomio je Bata.
Odslužio je vojsku u Bitolju. Zaposlio se kao nastavnik u prvoj oglednoj osnovnoj Muzičkoj školi u Jugoslaviji, u Beogradu, na Dušanovcu. Ima jedanaest časova nedeljno. Glavne funkcije su mu horovođa i dirigent orkestra. Tu mu je učenik Daba. Proveo je sa njima tri godine i opet se uhvatio za glavu. Shvatio je da to nije za njega. Dao je otkaz i kupio saksofon.
Krene da putuje po Evropi. Ne prihvata stalne angažmane, provodi zime u toplim hotelima. Na proleće se vraća u Beograd, pa tokom leta pet meseci na moru muzicira sa orkestrima.
Čovek orkestar
Zapošljava se u fotografskom studiju „Markovićˮ na Bulevaru revolucije u Beogradu, gde radi posle zimskih turneja. Tu je po ceo dan slikao kolone vojnika, koje su slivale iz kasarni na Banjici. Fotografisanje za studentsku povlasticu brucoškinje Nade iz Kovačice promenilo mu je život. Na zadnju evropsku avanturu i nastupanje u Norveškoj 1973. poveo je suprugu Nadu.

– Snimio sam dve singl ploče za PGP. Prvu 1972. godine „Suze u oku i Malo ljubaviˮ sa Kemalom Mandžukom, drugu samostalno. Kemal ima divan glas, ali ležerno živi. Njega izdržavaju roditelji. Ja izdržavam porodicu. Jurim novac. Shvatio sam da to nije za mene. Nemam ja te predispozicije, opet ruši mostove Herman.
Posle petnaest godina vraća se u Kragujevac. Mislio je da digne ruke od muzike. Zadovoljio je dušu. Svirao je sve istrumente, sem harmonike. Posao nalazi u Abraševiću. Zadužen je za dečiji hor, tamburaški i mandolinski orkestar. Po školama je deci uz predavanje svirao brojne muzičke instrumente, koje je donosio u koferima.
– Nije mi bilo teško. Radim šta volim. Spakujem kofere u kola i uživamo zajedno. Jedino deca nisu mogla da prihvate da frula nije srpski nacionalni istrument. Naš nacionalni istrument je tambura, koja je zajedno sa Čarnojevićima preneta u Vojvodinu, gde je nacionalizovana. Mi u Srbiji nismo reagovali.
Sledeću promenu u životu donosi mi u novembru 1982. Kragujevačko pozorište.
– Petar Govedarević, reditelj predstave „Svetozar i Milevaˮ, angažovao me je kao muzičkog saradnika i kompozitora. Sećam se da je pisac Miloš Nikolić smestio radnju negde u Vojvodini. Sava Baračkov uradio je scenografiju, Milivoje Štulović slikao na sceni. Toša Rakočević je pevao i svirao žičane istrumente, Ivica kontrabas, ja mandolinu i pevao. Posle nekog vremena napusti nas Ivica, koji se preselio preko puta u Ferijalni dom za veće novce. Izuzetni pevač Toša i ja nastavismo sami, sviramo i pevamo muzičke blokove posle glumačkih scena do kraja sezone. To iskustvo i nagovor paznanika Sove donese nam angažman u restoranu „PKBˮ. Unosimo novinu u kafanske nastupe, ostavljamo mikrofone, muzička pojačala i moćne zvučnike. Sviramo od stola do stola. To mi se svidelo, svi pevamo. „Čovek orkestarˮ je vrlo zahtevna muzička disciplina. Pravio sam fajlove na matrici. Pevanje uz matricu je jako teško. Imaš problem ako poraniš ili zakasniš. Nisam imao te probleme, jer imam izuzetan sluh i melodičan ritam pevanja. Moj kolega „Čovek orkestarˮ Zoran Pavković Pavke bio je u to vreme jedan od tri najbolja vokala u gradu. Drugi je bio Marjan Dugec, treći Toša Rakočević. Pavke je imao hendikep u govoru, malo je mucao. To mu nije smetalo dok peva. Pobedio je 1972. godine u Maksimetru, kada ga je vodio Manda. Interesantan repertoar, evergrinovi muzičkih legendi Amerike i Evrope, kod nas u Hotelu „Kragujevacˮ i širom Mediterana po restoranima. Tužno je danas da grad Kragujevac sa svojih dvesta hiljada stanovnika ima stalnu muziku u samo dva restorana „Lađi Francuskojˮ i u „Balkanuˮ. Sa druge strane, čudi me šta klinci sviraju po kafićima, slušaju Karleušu? Da mi je to neko pričao pre trideset godina, ne bih mu verovao! O, muziko, gde si završila danas. Naša kolektivna svet je nestala. Ulice su nam pune đubreta. Nekada, u Ulici Braće Hadžića svako jutro su domaćice prale trotoare vodom i čistile ispred svog dvorišta. Prašine i đubreta nije bilo ni u jednom delu grada. Ulice su nam danas pune đubreta i prašine, ogorčen je Bata Herman.
Pevanje uživo je vrlo naporno i Bata prelazi na klavijature i sam peva, sebe pronalazi u „Okestru od jednog čovekaˮ. Nastupao je po poznatim restoranima devedesetih i na porodičnim svečanostima po kućama.
Danas gospodin Bata Herman svako jutro počinje asketskim životom. Od ranog jutra pešači devet kilometara i osamsto metara gradskim ulicama i Šumaricama. Preko dana se rekreira desetak puta stepenicama (trideset pet) do potkrovlja u svojoj kući, koju je svojeručno napravio. U prizemlju mu je muzički salon, gde podučava učenike. Potkrovlje je slikarski atelje, galerija slika, skulptura, muzičkih istrumenata, ali i radionica sa brojnim alatima. Bata Herman je jedini muzičar koji je svojim rukama sagradio svoj dom, od temelja do kamina.
I sve to uz raznovrstan umetnički život.
UROĐENA LIKOVNOST
Prva slika – lik devojke
Likovnost u sebi Bata Herman otkrio je sa četrnaest godina. U osmogodišnjoj školi nastavnica im podeli blokove za crtanje. Njegovi drugovi crtaju Čiča Gliše. Bata je nacrtao devojački lik i oduševio nastavnicu. Te zime na školskom odmoru u dvorištu Glušićeve škole prvi put vidi slikara sa štafelajem. Tasa Ruzmarin se vratio sa školovanja iz Herceg Novog. Uljem slika školsku šupu i klozet. Gledao je igre svetlosti i boja. Sneg je crven, pa plav. Zaljubio se u slikarstvo. Majka mu je nabavila osnovne boje i dala stari čaršav kao platno. Bata ne slika stalno, samo kada ima inspiraciju.
Piše: Miloš Ignjatović
